SV. ALFONZ MARIJA DE’ LIGUORI

SV. ALFONZ MARIJA DE’ LIGUORI

Rodio se taj svetac 1696. u Napulju od  odlična roda, otac mu je bio austrijski kapetan, a majka vrlo čestita i bogoljubna kršćanka. Pobožni roditelji odgojiše pobožno i svoje  dijete, pri čem se osobito odlikova vrijedna  mu majka. Već dječakom pokaza se on često  vrlo bogoljubnim. Imao je deset godina, kad  se jednoga dana igrao sa svojima drugovima;  sreća htjede i Alfonso dobi. Neki od drugova predbaci mu, da je prevario. Liguori baci  dobiveni novac, te reče žalosno: »Kako možete i pomisliti, da ću za tu neznatnu stvar  uvrijediti veličanstvo božje?« Na to ode.
Pred veće potraže ga drugovi i nadu ga u  vrtu, gdje se moli pod jednim drvetom, na  kom je bila slika bi. Dj. Marije. Kad to vidje  onaj, koji ga je uvrijedio, usklikne: »Oh Bože, što učinih! Uvrijedio sam sveca!«

U nauci bio je Alfonso izvrstan. U 17. je  godini postao doktorom prava, to jest bio je  priznat vrijednim, da bude učiteljem pravnih  znanosti. Uza sve to bijaše vrlo skroman i  pobožan. Svake nedjelje išao je k sv. pričesti,  a svaki dan posjetio je presv. otajstva.

 

Postigav doktorsku čast, odluči da bude  odvjetnikom, gdje dođe do velika ugleda.

U raspri dvaju velikaša branio je Alfonso  jednoga od njih, misleći, da taj ima pravo.
Nu kod same rasprave upozori ga protivni  odvjetnik na neku sitnicu, koju bijaše Alfonso mimoišao, a uslijed koje upravo raspru  dobije protivnik. Alfonso reče otvoreno pred
sudom, da se je prevario i da ima krivo. Od  toga časa zamrzi na sve svjetsko. Uskliknuv:
»O varavi svijete. sad te poznam!« ode iz  sudnice; došav kući zatvori se i tri dana ostane u sobi ništa ne jeduć. Tuj odluči: od  sada služiti Bogu, a ne svijetu. Bilo mu je tada 20 godina.

Ali nije bilo tako lako da se Bogu posevti, jer se tomu usprotivi ne samo otac, nego i  sva rodbina, tim više, što se bio zaručio s nekom knjeginjicom. Otac nastojaše na svaki  način, da ga odvrati od te namisli; što nije  išlo milom, pokuša silom. Ali sve u ludo, jer  Alfonso osta kod svoje: »Bog me zove, ne  smijem se protiviti«.

U 26. svojoj godini odreče se prvorođenstva ,te se sa svim Bogu posveti. Iz početka
obavljao je najprostije crkvene službe, a kad bi ređen za đakona, propovijedao je prvi put.
Prva mu propovijed bijaše o presv. olt. Otajstvu. Kad mu je bilo 30 godina, postane svećenikom. Napredovao je u savršenstvu ne samo kao katolik, neko i kao svećenik. Ode  među misionare, koji su obilazili sela i gradove; propovijedao je svaki dan velikim uspjehom. Nekoga dana dođe i otac njegov u  crkvu, baš kad je Alfonso propovijedao. Srdit najprije rad dostojanstva, nije htio ni pogledati sina svoga, nego nakani izaći. No čim ga je duže slušao, tim mu je srce sve više  mekšalo, dok napokon miran i skrušen ne  ode iz crkve. Kad je poslije sastao sina svoga, zagrli ga i umoli oproštenje za nepravdu,  koju mu je prije nanio. Poslije bi znao reći,  da je pravo Boga spoznao samo po svom  sinu.

Godinu dana bio je Alfonso svećenikom,  ali još nije ispovijedao, držeći da tome nije  dorastao. Kad ga na to poglavar prisili, primi se on i toga posla, u kom je bio isto tako  vješt kao i u propovijedanju. U ispovijedaonici je bio ozbiljan, dobar i strpljiv, blag i mio;  te nije nikada ni jedan od njega neskrušen otišao.

U velikom svom revnovanju za svetu vjeru oboli opasno; stoga ode u gorsko mjestance Skalu. Ali ni ovdje nije mogao mirovati. Sa nekim vrijednim svećenicima tražio je neumorno pastire i razasute po gori  ljude: učio ih istine vjere i dijelio im svete  sakramente. Putujuć tako spoznao je nevolje
puka, neuka u vjeri Isusovoj. Pa kad mu iza  propovijedi u nekom samostanu reče milosrdna jedna sestra, da je on od Boga određen, da ustroji družbu, koja će se brinuti za  siromašne, zapuštene duše, to on i učini,  premda je imao silnih zapreka. S nekoliko pobožnih svećenika i jednim plemićem nastani se u Skali. Oskudno li je bilo u tom  stanu! Tvrda im slamnjača ležište, a komadić crna kruha sa nešto voća i vode, to im hrana, koju su klečeći i moleći jeli; triput su  se u tjednu bičevali; uvijek govorili o svecima i svetim stvarima; veći dio noći sprovodili bi pred sv. olt. Otajstvom; položili su zavjet poslušnosti, siromaštva i čistoće i odlučili pokoravati se svomu poglavaru, kojim su  izabrali sv. Alfonsa. Papa Benedikt XIV. po-  tvrdi god. 1749. pravila toga društva i nadjenu mu ime: društvo presvetoga otkupitelja (Congr. Ss. Redemptoris). Uvijek su držali misije, t. j. obilazili po selima, propovijedali puku svetu vjeru i dijelil svete sakramente. Za takova poslanstva morao je svaki  član misije danomice sedam sati ispovijedati.
Misije su dobro djelovale: neprijatelji se izmiriše, psovke i ogovaranja prestadoše, ne  pravedno stečeno bilo je povraćcno, mržnje  se utišale, okorjeli grješnici postadoše čestiti  kršćani, zle se knjige spaljivale javno pred  crkvom. U opće cio puk postane bogomoljan, miran, milosrdan, a osobito svi rado  primahu sv. sakramente.

Između svojih drugova odlikovao se sv.  Alfonso u svem. Sve svoje imanje razdao je  što siromasima što svojim drugovima. U sobici njegovoj bila su dva stara stolca, jedan stol, nekakva kukavna svjećica, drveni križ,  dvije tri svetačke slike, slamu jača, par knjiga  i nešto papira. U sobi nije bilo nikada peći.  Odijelo mu bilo ono, koje drugi nisu htjeli  nositi.

Glas o svetom njegovom življenju i o apostolskom djelovanju puče na daleko. Mnoge  se biskupije natjecale, da ga dobiju za pastira, ali on čast biskupsku uvijek odbi. Napokon na zapovijed pape Klementa XIII. primi  čast biskupsku u Sant-Agati de Goti. U novoj svojoj službi bio je isto tako čedan i valjan kao i prije, te je bio uzor biskupa. Uveo  je misije po svojoj biskupiji, a u službi bio  neumoran. Od silnih truda i napora zgrčio se  bio zadnjih 17 godina tako, da mu je glava  duboko napred potisnuta bila, dočim su se  pleća visoko uzdizala. Uza sve to osta on  neumoran u svom zvanju. Pa kad ga nakon  velikih molba riješilo službe biskupske, povrati se k svojim drugovima, gdje je opet po navadi propovijedao i ispovijedao dokle  god je mogao. A kad mu sile posve iznemogle, te ni ići nije mogao, tad je nastojao da pišući slavu božju rasprostire. Djela njegova
velike su cijene, te se i rado čitaju. Tolikim  trudom i naporom izmučen i satrven doživi
sveti Alfonso ipak lijepu starost. Čistu svoju  dušu dade u ruke božje 1. kolovoza 1787.,  kad mu je bilo 90 godina 10 mjeseci i 5 dana.

Narod ga je odmah slavio kao sveca, a na grobu dogodiše se razna čudesa. Godine  1839. proglasi ga Grgur XVI. svecem, a Pio  IX. uvrsti ga u broj naučitelja sv. crkve.

Kako se iz nekoliko ovih riječi razabire,  propatio je sv. Alfonso mnogo, trudio se  mnogo, a sve na veću slavu božju. A što ga  je sililo, da toliko trpi? Živa vjera, stalno  ufanje u Boga, a nada svegoruća ljubav naspram Isusu! Cio život bio mu je: ljubav Isusa Krista

Oglasi