SV. IVAN MARIJA VIANNEY

Sveti Ivan Marija Vianney

Sveti Ivan Marija Vianney

Jedva je kojem poniznu, čak i poniživanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Ivanu Vianneyju, koji se rodio 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske re­volucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obrađujuči očinska po­lja. U selu tada nije bilo nikakva učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kući pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svečenika koji je odbio po­ložiti prisegu na revolucionarni ustav.
Vianneyjeva je obitelj rado primala tak­ve svecenike jer oni su i u najtežim casovima, uz opasnost od nasilne smrti, osta­li vjerni Crkvi. U nocnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obucene u gradansko odijelo. Na taj se nacin pripremao na prvu pri­cest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža.

Ne­vinost srca i duboka pobožnost bile su glavne znacajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrade Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i uceni svecenik Balley. Došao je cak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uocio pobožnog mladica Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pri­premi za sveceništvo. Taj je plan bio osujecivan raznim zaprekama. Najveca je bila Ivanova ne­spo­sobnost za ucenje. Želio je biti svecenik, ali kako ce kad je nesposoban za uce­nje i školu? Nalazeci se u tjeskobi, poduzeo je hodocašce u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne kupuju­ci ništa, vec proseci hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoc: »Od tada je to­liko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost.« Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kuci da nastavi s ucenjem, zapreka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili goto­vo na svakom ispitu. Zahvaljujuci posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyj­e­va osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svecenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju prepo­ru­ku: »Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce ucinit ce ostalo.« Nije se prevario u svome sudu, ni morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je više nego opravdao dano mu povjerenje. On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga je uspio položiti cak je dokazao i stvarni napredak u naukama. Svecenicko re­de­nje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, uci­ni­lo ga je Isusovim svecenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeci dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyon­ski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je casni svecenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti. R. Gilbert o njima piše: »Župnik iz Ecullyja i njegov kapelan divni su svece­ni­ci. I jedan i drugi prakticiraju pokoru i odricanje. Kad ne zaborave jesti, poslu­že se veoma jednostavnim obrokom: kuhanom govedinom i krumpirima. Na tijelu nose oštru kostrijet. A zašto? U duhu pokore za svoje i tude grijehe, da iz bližega slijede Isusa na križu. No, dobri je župnik Balley doskora umro. Ivan ga oplakuje kao što je oplakivao svoju majku. Oplakao ga je g. 1817. kao svoga naj­vjer­nijeg prijatelja i najboljeg ucitelja na svijetu.« Vianney je brzo nakon toga, vec g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: »U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi cete je u nju unijeti.« Vianney je ostao na toj žu­pi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu. Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeci njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio vec pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je od­mah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši: »Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja cu ti pokazati put u nebo.« Hodocasnik u Ars s ganucem promatra spomenik pred Arsom na mjestu toga susreta. Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao da ih osim krsta ništa ne razlikuje od životinja. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obracanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim nocnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, ozbiljnim i oštrim propo­vijedima. Veliku je brigu posvecivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio naj­siromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše. Arški je župnik brzo poceo sudjelovati i na puckim misijama što su ih revni svecenici cinili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, medu sveceni­ci­ma »isticao kao seoski blesan«, ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, vec i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga poceli pratiti i u Ars i tako je polako poceo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodocasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed. »Ars više nije Ars…«, mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošcu Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noci uznemirivao. Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Arški je župnik o tome svojim župljanima ovako govorio: »Nedjelja je dan dragoga Boga. On je stvorio sve dane u tjednu, on ih je mogao sve sebi pridržati, pa ipak on vam je dao 6 dana, a sebi je sacuvao sedmi. Kojim pravom dirate u ono što vam ne pripada? Znadete dobro da ukradeno nikada ne donosi korist. Dan koji budete ukrali Gospodinu, više vam nece biti od koristi. Poznajem dva sigurna sred­stva koja dovode do prosjackoga štapa: to su krada i rad u nedjelju.« Ljudi su ga ipak poslušali i to se zlo u selu iskorijenilo. Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kucu Providnosti, neke vrste si­ro­tište za siromašne i izložene djevojcice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je ucinio i svoje prvo cudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošcu, ljudskošcu, pa i humorom ponizni je arški župnik privlacio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su narocito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed. Njemu, tj. Isusu, nije trebalo da mu tko dadne svjedocanstvo o covjeku, jer je sam poznavao covjekovu nutrinu« (Iv 2,25). Nešto od toga imao je i sveti arški župnik. Svjedoci koji su svjedocili o njemu u postupku za proglašenje blaženim tvrde da je bila tolika navala oko njegove ispovjedaonice jer je citao u ljudskim srcima. Jedan od njih kaže: »Držim da mu bez narocite pomoci Duha Svetoga ne bi bilo moguce odgovoriti na tolika pitanja koja su mu svaki cas postavljali. Mislim da ga je Bog u svim njegovim poslovima neprestano prosvjetljivao. To je moje uvjerenje.« Citanje savjesti bilo je, dakle, dar koji je Bog dao svome vjerno­me sluzi da mogne što bolje obavljati službu ispovjednika i duhovnog vode. Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u do­bi od 51 godine, izjavio je: »Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvo­rište u Arsu došao neki mladic, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyčresa u Pro­venci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: “Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?” Mladic se silno zacudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa cak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao. Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna cude­sa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika. Bio sam u Arsu na njegovu grobu. Ono što je tamo najljepše i najpotresnije jest žup­ni stan, danas muzej, koji je ostavljen u stanju kakav je bio za Vianneyjeva ži­vota. Ta kuca odaje krajnje siromaštvo svecenika koji je za sebe malo trebao, a sve dao dragome Bogu. Ars je i danas poznato proštenište u koje svake godine na grob svetog župnika dolazi velik broj hodocasnika, možda i do 300.000. Za ve­ce je skupove sagradena velika podzemna crkva u koju može stati velik broj vjernika. Zahvaljujuci sv. Ivanu Vianneyju, mali je i neugledni Ars postao u Crkvi glasovito i poznato mjesto, i danas stjecište pobožnih hodocasnika.

Share this:

Sveti Ivan Marija Vianney

Slika: Sveti Ivan Marija Vianney

Sveti Ivan Marija Vianney

Slika: Sveti Ivan Marija Vianney

Sveti Ivan Marija Vianney

Slika: Sveti Ivan Marija Vianney

Sveti Ivan Marija Vianney

Slika: Sveti Ivan Marija Vianney

Sveti Ivan Marija Vianney

Slika: Sveti Ivan Marija Vianney

Sveti Ivan Marija Vianney

Slika: Sveti Ivan Marija Vianney

Oglasi