Nedjelja – Nedjeljne propovijedi – 19. NKG (A) – “Tko je ovaj da mu se i more pokorava?”

oluja 21aIsus je već u svom prvom nastupu u Kani Galilejskoj dao hranu – pretvorio vodu u vino i time pokazao svoju moć nad jelom i pićem. Ovdje nahranjuje ponovno malim brojem krušćića veliko mnoštvo, pa potom, opet poslije molitve, pokazuje svoju moć nad vodama, pobješnjelim morem i vjetrom. Dolazi svojim učenicima u nevolji, sustiže ih koristeći se svim ovim moćima i silama što se nalaze u njegovom Tijelu. (Slika je Rembrantova)
Zar barka, u kojoj se nalaze Apostoli, nije buduća Crkva koju potresaju tolike nevolje, biju oluje i baca more na sve strane, i to u mrkloj noći. Ona je i ostaje nepobjediva jer joj je kormilo u Kormilara Krista i tako pobjeđuje sve nevolje i napasti koje su u njoj i snage što ustaju protiv same nje, jednako onda i danas.
Ne zaboravimo da Isus dolazi s molitve kao i dan prije kada je nahranio čudesno mnoštvo. Dakle i po ovome danas nama poruka: nema prepreka, nema oluje, nema nepobjedivih valova za one koji traže zaštitu i pomoć od Njega, punom vjerom i punom snagom – “Sve mogu u onome koji me krijepi!” (Sv. Pavao)
Dakle, prošle nedjelje smo čuli evanđelje o čudesnom umnažanju kruha i čudesnoj hrani za pet tisuća ljudi, osim djece i žena. Isus je prije toga se povukao u osamu i najprije se pomolio svome Nebeskom Ocu, pa zatim ozdravljao bolesnike i onda čudesno nahranio mnoštvo. Mi bismo danas rekli da je ovo sasvim normalo. Da, tako je: normalno je pomoliti se Bogu i zazvati njegovu pomoć i blagoslov prije svakoga našega čina. Međutim, mi danas jednako čujemo iza kako je nahranio i otpustio mnoštvo, Isus se ponovno povlači u osamu da se pomoli, a to znači da zahvali svome nebeskom Ocu na daru, pomoći i blagoslovu koji je dobio. Hoćemo li reći i za ovo da je normalno. Da, ovo je normalno za Isusa, ali za običnoga smrtinka ovdje nestane logike. Rijetko znamo zahvaliti za ono što dobijamo od Gospodina i od bližnjega. To je mana i one devetorice koje je Isus izliječio, to je bila mana tolikih, to je mana i danas naša. Nije uzalud nastao među narodom onaj stari primjer kada je Dobri Bog pozvao na gozbu sve kreposti. Sve su se međusobom poznavale i pozdravljale ali dobročinstvo i zahvalnost se uopće nisu poznavale. I ovdje mi znamo zašto?!
Svi mi znamo moliti i tražiti kako od Boga tako i od ljudi, ali kada treba zahvaliti onda nas nema. Malo je čudno da je nas svaki tako osjetljiv i ćudljiv kada nam je drugi nezahvalan, a nikako da se upitamo jesam li ja takav drugima i da li je to za drugoga tako ružno, da sam mu ja nezahvalan. Ne treba tražiti ni onu kada je filozofa spasio mornar jer nije znao plivati, pa je čitava života ga podsjećao da mu je dužan život, tako da je na koncu filozof zažalio što ga spasio, onda, pa ga čitav život duši. Bolje bi bilo da ga je odjedamput pustio da umre, nego ovako. Dakle postoji jedna lijepa prirodna granica, kako u pitanju i moljenju, isto tako i u zahvaljivanju, a rekao bih i u traženju zahvalnosti. Međutim, uvijek je bolje izbjeći tražiti zahvalnost jer se odmah gubi ona “prirodna” granica, jer nije prirodno tražiti da ti se netko zahvali, osim kada se uči mlađe za odgoj.
Dakle, možemo lijepo svaki naći danas sebe i ispitati najprije kako i koliko sam zahvalan Gospodinu Bogu, svojim bližnjima koji su u mene toliko truda i svega ostalo ga uložili? Što sam propustio i što se dade nadomjestiti? Nikada nije kasno za zahvalnsot i Bogu i čovjeku, jer su nam toliko dali i daju da ne možemo nikada dovoljno spoznati i postati svjesni. Okrenimo malo naše oči od nas i od naše samodostatnosti pa ćemo vidjeti da su drugi previše nama dali i daju.Veličina velikoga čovjeka je u znanju tražiti oproštenje za načinjene pogreške i uvrede i u znanju zahvaljivanja. Velik nitko nije postao bez ovoga dvoga, a svatko tko ovako postupa je uistinu velik.
“Mlada smokva nije donosila roda. Prolazili su pokraj nje, ali na nju nitko nije svraćao pozornost. Svake godine kada bi i druga stabla zelenila, tako je činila i smokva. Druga bi stabla ljeti i u jesen davala obilan rod, ali smokva kao i do tada. Čuo se uzdah mlade smokve:
– Kako bih ja bila sretna kada bi me ljudi toliko hvalili kao druga stabla. Mislim da bi mi bilo dosta da jedne godine donesem obilat rod na njihovo zadovoljstvo.
Napokon je došlo vrijeme da se i na smokvi ugleda rod. Došlo je ljeto kada je smokvino stablo bilo prepuno smokava. Sunce je pomoglo rast i zrijanje, a sve je to sobom nosilo slast i miris. Nije moglo proći, a da to ljudi ne opaze. Dapače, zaklinjali su se da nikada do tada u životu nisu vidjeli smokvu da je donijela tako obilat rod kao ova. Odmah su se počeli natjecati tko će više ploda ubrati i više se okoristiti.
Spretniji su se popeli na stablo i ubirali rod. Oni koji se nisu mogli penjati, saginjali su grane i tako ih lomili. A one najviše grane koje su bile nedokučive, odmah su bile određene za pilanje. Tako je nakon obilna roda smokva doživjela da je bila sva polomljena i skršena, poradi svoje slasti i svoga mirisa”(L.da Vinci,Mabić,Usp.III.180).
Ova smokva može meni predstavljati najprije Gospodina Boga, zatim naše roditelje, dobročinitelje, tolike dobre ljude, ali moram se ja pitati koliko sam ja grana skršio i boli nanio tolikim smokvama, i jesam li im se zahvalio i da li se zahvaljujem upravo od Gospodina Boga pa do onoga najzadnjega dobročinitelja, za kojega i ne moram znati. Kada ja okusim sudbinu smokve, onda dobro vidim što drugi rade, ali moram se pitati da li je isto sa mnom, i da li se pitam kada ja postupam kao oni koji hoće miris i slast od Boga i čovjeka po svaku cjenu, a na koncu nikakve zahvalnosti.
Ovdje bi bilo ono normalno s početka evanđelja. Normalno je da se Isus zahvalio! Da, to je točno i tako treba, ali ostaje pitanje meni, tebi, svima koji slušamo danas ove riječi. Zato odgovorimo odmah danas i to primjerom zahvale i primjerom zahvalnosti, od majkina ili ženina ručka, koji ćemo blagovati po dolasku iz crkve, do velikih darova života koje nam Svemogući svaki dan udjeljuje kao svojoj ljubljenoj djeci.
Gospodine, hvala Ti! Nauči nas da budemo Tebi i svima zahvalni kao Tvoj Sin Tebi. Po tome ćemo svjedočiti da smo jeli i da jedemo Tvoj Kruh Života i Tvoju vječnu hranu što nas s Tobom veže.

oluja 22

“Tko je ovaj da mu se i more pokorava?”

fra Franjo Mabić

Oglasi