Na njegovu mjestu

Na njegovu mjestu

Stari pustinjak Sebastijan običavao je moliti u malom osamljenom svetištu na brežuljku. U svetištu se častilo čudotvorno raspelo koje ljudi bijahu prozvali „Milosni Krist“. Odasvud su dolazili da nađu milost i izmole pomoć.

Jednoga dana stari pustinjak odluči izmoliti milost i za sebe. Klečeći pred raspelom, molio je: „Gospodine, želio bih trpjeti s Tobom. Prepusti mi svoje mjesto. Želim biti na križu umjesto Tebe.“

Očiju uprtih u Raspetoga, šutke je čekao odgovor. Raspeti odjednom poče micati usnama i reče mu: „Prijatelju, prihvaćam tvoju želju, ali pod jednim uvjetom: što god da se dogodi, što god da vidiš, ne smiješ progovoriti ni riječi“.

„Obećavam Ti, Gospodine.“

I zamijeniše se.

Nitko od vjernika nije zapazio da je na križu pribit Sebastijan, dok Gospodin kleči na njegovu mjestu. Pobožni su ljudi mimohodili, zazivajući milosti, a Sebastijan, vjeran svojem obećanju, nije progovorio ni riječi.

Ali jednog dana stigao je neki bogataš i, nakon što se pomolio, zaboravio je na klecalu kesu punu zlatnika. Sebastijan to vidje, ali nije rekao ništa. Nije progovorio ni sat vremena nakon toga, kad je stigao neki siromah, koji je, ne vjerujući tolikoj sreći, uzeo kesu i sav radostan odjurio. Sebastijan nije prozborio ništa ni kad je preda nj kleknuo mladić moleći njegovu zaštitu, jer je odlazio na dugo putovanje brodom. No nije izdržao kad je vidio bogataša koji je dojurio bez daha i, misleći da je mladić uzeo njegove zlatnike, počeo vikati iz svega glasa pozivajući žandare da ga uhite.

Tad se začuo povik: „Stanite!“

Začuđeni ljudi su gledali u raspelo koje bijaše progovorilo. Sebastijan je objasnio sve što se dogodilo i bogataš se dao u potragu za siromahom. Mladić je žurno krenuo prema gradu da ne bi propustio brod. Kad u svetištu više ne bijaše nikoga, Krist se obrati Sebastijanu i ukori ga.

„Siđi s križa. Nisi dostojan da budeš na mom mjestu, nisi znao šutjeti.“