Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac (1340-1391)

SV NIKOLA TAVELIĆIako smo jedan od najstarijih kršćanskih naroda Europe – kršćansko ime nosimo već 13 stoljeća – ipak smo dobili službeno proglašenog sveca tek god. 1970., kad je Pavao VI. u bazilici Sv. Petra u prisutnosti 25.000 hrvatskih hodočasnika proglasio svetim Nikolu Tavelića, mučenika za kršćansku vjeru.
Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao kršćansku vjeru.
Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedsta na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar pošao u Svetu zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti.

IZ PISMA PAPE PAVLA VI.
Navodimo prikaz mučeništva sv. Nikole iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti njemu i njegovim drugovima mučenicima. Evo toga teksta:
»Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji – svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka.Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.
Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, pođu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo.
Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.«
A sada još kratko navedimo povijest štovanja Nikole Tavelića i put do kanonizacije. Već prva pismena izvješća, pisana brzo nakon mučeništva, govore o Nikoli i njegovim drugovima kao o mučenicima. Potaknuti izvještajem njihova mučeništva, franjevci ih počeše štovati u svom redu, no to se štovanje proširilo i izvan reda.

POSTUPAK ZA PROGLAŠENJEM SVETIM SV. NIKOLE
Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880. postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu zemlju. Jači pokret za štovanje bl. Nikole započet je zauzimanjem glavnog urednika Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, katoličkog laika, dr. Josipa Andrića god. 1935. Plod je toga pokreta bio da je Sveta Stolica god. 1937. protegla Nikolino štovanje na sve naše biskupije i tada je na hrvatskom jezičnom području nastala prava poplava toga štovanja, o čemu svjedoče brojne slike i kipovi blaženika. Nabavile su je gotovo sve naše crkve. Naročito je bila raširena slika bl. Nikole Tavelića što ju je izradio hrvatski akademski slikar Gabrijel Jurkić.
Duhovni vođa hrvatskoga narodnog hodočašća u Svetu zemlju, zagrebački nadbiskup-koadjutor, kasniji kardinal, dr. Alojzije Stepinac svečano je posvetio 25. VII. 1937. u kapeli Apostolske delegature u Jeruzalemu oltar u čast jeruzalemskom mučeniku bl. Nikoli Taveliću. Na sam blaženikov blagdan 14. studenoga 1939. papa Pio XII. primio je u audijenciju članove hrvatskoga hodočašća koje su vodili naši biskupi s nadbiskupom Stepincem na čelu. Nadbiskup je tada zamolio Pija XII. da blaženoga Nikolu proglasi svetim. U Europi je tada već harao ratni vihor koji se nezaustavljivo dalje širio.
Kad su prilike postale povoljnije, rad za kanonizaciju Nikole Tavelića opet je oživio. Rasplamsao se kao nikad prije. Bilo je to djelo franjevca o. dr. Ante Crnice. On je razvio na tom području golemu aktivnost. Izdao je mnoštvo sličica i letaka o bl. Nikoli, napisao o njemu više brošura i knjiga. Tavelićevo štovanje među narodom najviše je širio Vjesnik bl. Nikole Tavelića koji je o. Crnica izdavao i uređivao mnogo godina. Zahvaljujući radu o. Crnice i zalaganju šibenskog biskupa Josipa Arnerića, došlo je do slavlja Tavelićeve kanonizacije. Možemo reći, neviđenog slavlja i po broju hodočasnika i po neopisivoj radosti susreta naših hodočasnika u Damazovu dvorištu s papom Pavlom VI. Sam Papa tim je susretom bio duboko ganut te izjavio da to dvorište nikad nije vidio tako ispunjeno. Izrazio je i svoju zahvalnost za radost koju su mu svojom prisutnošću naši hodočasnici učinili. Slavlje se i nakon kanonizacije ponovilo u Tavelićevu rodnome gradu.
A sada je na nama da mi »pročelnika« naših svetaca, kako Nikolu Tavelića netko nazva, dalje štujemo, osobito slaveći svake godine što svečanije njegov blagdan i provodeći u djelo njegovu poruku. Ta je poruka živa vjera u istinitost Kristove poruke, kojoj valja da uz sve žrtve, pa i uz cijenu krvi, ostanemo uvijek vjerni.

Oglasi