Sv. Valentin – zaštitnik zaljubljenih

sveti-valentin

Iako se dobrohotni sveti Valentin spominje još u antičkom Rimu, tek ga se u 15. stoljeću počinje slaviti kao zaštitnika zaljubljenih. Otada ga svakog 14. veljače slavimo različitim običajima

Tek što se predahne od velike prosinačke kupnje darova za Svetog Nikolu i Božić, već je na redu još jedan blagdan začinjen darivanjem. Riječ je o Valentinovu, danu svetog Valentina – sveca zaštitnika zaljubljenih, koje se širom svijeta obilježava 14. veljače. Tada, naime, zaljubljeni slave svoju ljubav darujući jedan drugom crvene ruže, birane slatkiše, parfeme, nakit, putovanja u dvoje… No to odaje da zapravo najviše koristi od tog blagdana imaju trgovci, koji tjednima unaprijed pomno dizajniranim internetskim stranicama i prigodno uređenim izlozima podsjećaju parove na Valentinovo. Taj trik uporno opravdavaju navodnom zaboravnošću zaljubljenih, koji se ionako opijeni ljubavlju doimaju pomalo začarano, kao da su izvan vremena i prostora. Pa, dok jedno drugom zaneseno otkrivaju profil svoje duše, mogu biti bezbrižni. To više što su istodobno pod svjetovnom paskom trgovaca i duhovnom svetog Valentina.

Birajući darove, samo se rijetki prisjete da su prije vjerovali kako se o njihovoj ljubavnoj sreći skrbi Kupido, debeljuškast zaštitnik iz mašte s anđeoskim krilima, koji u rukama drži probodeno srce. Iako su mu nadjenuli ime antičkog boga ljubavi, nimalo nije nalik na naočita i atletski građena Kupida. Iako je kult svetog Valentina nastao u antičko doba, do danas nije točno razjašnjeno kako su ga povezali sa zaljubljenima. Zato nema druge, nego se zadovoljiti nekom od legendi o rimskom svećeniku Valentinu. Najčešće počinje s opisom Luperkalija, svečanosti koje su se sredinom veljače održavale širom Rimskog Carstva. Budući da je to bilo vrijeme kad su vukovi naveliko napadali ljude i stoku, slabo zaštićeni seljani i pastiri često su u pomoć prizivali boga Lupercusa. Zato su tom moćnom zaštitniku zahvaljivali svetkovinom 15. veljače, na dan kad je, prema starom kalendaru, počinjalo proljeće. Vesela mladež posebno se radovala Luperkalijama, jer im je to bila jedinstvena prigoda za mjesecima nestrpljivo iščekivano udvaranje.

Istodobno se ta legenda nadograđivala pričom o biskupu Valentinu, koji je živio u doba vladavine cara Klaudija II. Gotika. Tog je vladara pratio glas da je okrutan, pa nije čudno što je vojnicima zabranio da se žene. Pritom je samouvjereno ponavljao da je vojska »bez obveze« uspješnija na bojnom polju, jer bi oženjenim ratnicima zbog zaokupljenosti mislima o ženi i obitelji brzo ponestalo ratničkog žara. Kao što se moglo očekivati, cara Klaudija poslušali su svećeni i odbijali vjenčati vojnike. Ipak je iznimka bio biskup Valentin, koji je obrede vjenčanja obavljao u velikoj tajnosti. S vremenom je ta dobro čuvana tajna »procurila« u javnost i doprla do vladara. Ljutit i uvrijeđen naredio je da dobrohotnog svećenika zatvore u tamnicu, kamenuju ga i obrube mu glavu. To se dogodilo 14. veljače, dan prije organiziranja omiljene svečanosti Luperkalije. No vijest o pogubljenju nesretnog biskupa u nekoliko se sati pronijela Rimom i potaknula dodatne priče o nesretnom biskupu. Tako, na primjer, da je mlade parove vjenčao isključivo 14. veljače i da ih je obasipao ružama. Iako to nikad nije bilo potvrđeno, potvrda zapravo nikad nije bila važna običnim Rimljanima. Ponajmanje nakon što je crkveni vrh napokon ustoličenog kršćanstva mudro spojio svečanost Luperkalije i dan pogubljenja dobrog biskupa. Baš zbog toga je 14. veljače proglasio danom svetog Valentina.
Dok se zanesenim ljubavnicima tako ispričana legenda o postanku blagdana u spomen voljenom svecu čini primjerenom, ipak su većini drugih prihvatljive povijesne činjenice o liku i djelu svetog Valentina.
Teško je protumačiti činjenicu da se u narodu naročito štuju baš oni sveci o kojima nemamo nikakvih sigurnih povijesnih podataka. Kod nas je veoma razvijeno štovanje sv. Valentina baš na današnji dan. Njemu su posvećeni mnogi oltari, osobito na području stare zagrebačke nadbiskupije, a u Batini u Baranji podignuta mu je župna crkva. Mnogi bi vjernici, a još više svećenici koji danas moraju propovijedati, htjeli što više saznati o današnjem svecu. Moramo ih, na žalost, razočarati, jer ne znamo gotovo ništa. Ono što znamo samo je legenda.

Rimski martirologij spominje sv. Valentina s izvještajem koji potječe od sv. Bede Časnoga iz VIII. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Okrijepljen snagom svetih sakramenata hrabro je stupio pred cara. Taj mu je rekao:

«Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak k staroj vjeri u rimske bogove.»

Valentin je odvratio: «Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.»

Na upit jednoga od sudaca što misli o bogovima, odgovorio je: «To su demoni!» Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt. Valentin je zamolio od cara samo koji trenutak te mu na brzinu istumačio osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski prefekt uzviknuo: «Valentin je čarobnjak!» Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju. Molitvom i polaganjem ruku Valentin mu je ozdravio slijepu kćerku. Asterije se odmah dao krstiti te uskoro skupa sa svojom obitelji umre mučeničkom smrću. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao istući, a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla.

Jedan drugi izvještaj mlađega datuma spominje da je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikog. Narod ga zaziva u pomoć kod očnih bolesti, padavice i u drugim potrebama sve tamo od ranog srednjeg vijeka.

Kad čitamo kritički pisane studije o sv. Valentinu, ostajemo zbunjeni. Naša se zbunjenost temelji na činjenici da je baš taj za povjesničare tako nesiguran i sporan svetac i mučenik toliko štovan. U tome se štovanju očito krije nadnaravni element. Pa da li je moguće da sve to skupa visi u zraku? Nije li, ipak, rješenje u tome da su se povijesni podaci o svecu izgubili? Znamo da je Dioklecijan dao spaliti sve kršćanske spise do kojih su njegovi krvnici mogli doći. Mnogo je toga propalo i kasnije za seobe naroda i drugih nedaća. Povjesničari su neumoljivi. Oni priznaju samo ono za što imaju pisane izvore. Kao učenjacima ne smijemo im zamjeriti. Ali, osim strogo znanstvenih postoje li i drugi vjerodostojni kriteriji? Možda postoje. Jedan bi od njih mogao biti «sensus fidelium» – kršćanski osjećaj Božjega puka. Taj nam kod sv. Valentina može biti mjerodavan jer drugi – povijesni – sve stavlja pod upitnik.

Za vjernike koji se danas okupljaju oko oltara, slika i kipova sv. Valentina, neka to bude dan obnove u ispovijedanju vjere, u prihvaćanju svakidašnjeg križa, u kršćanskom životu, bez žalosnih ustupaka bilo kome ili bilo čemu. To je ono najvažnije, a objektivnu stvarnost ćemo saznati tek u vječnosti.

Oglasi