Ponedjeljak – Biblijska misao dana – 03. VAZ

ŽIVOTNA ZADAĆA – VJEROVATI U ISUSA KRISTA

Iv 6, 22-29

Cijelo šesto poglavlje koje govori o kruhu, Isusu kao Kruhu života, ima kao zaslon i surječje usporedbu i sučeljavanje Mojsija i Isusa. Isus je konačni, završni Božji glasnik, daleko veći i moćniji od Mojsija. Mojsije bijaše ‘Prorok’, a Isus je onaj Prorok o kome je Mojsije govorio napovir Obećane zemlje, za koga je Mojsije rekao kako će Gospodin sam staviti svoje riječi u njegova usta, te kako će taj završni prorok reći sve ono što bude Gospodin zapovijedao. Stoga nikakvo čudo da na kraju zgode o umnažanju kruha i hranjenju mnoštva u pustinji, mnoštvo spontano zaključuje: “Ovo je uistinu Prorok koji treba doći na svijet!” (6,14). Kao da i sami puk prepoznaje tko je Isus i tko se u Isusu pojavio. Pronaći ćemo to i na drugim mjestima u Ivanovu Evanđelju. Isus je onaj koji ispunjava Božju volju, koji je do kraja sukladan s Očevim nalogom, on donosi milost i istinu.
Za Mojsija se veli kako je razgovarao s Bogom, licem u lice, onako kao što ljudi međusobno razgovaraju. Iz toga razgovora s Bogom mogao je Mojsije donositi i upućivati narodu Božju riječ. Ta neposrednost ophođenja sa samim Bogom srčika je Mojsijeva poslanja, ali i kod njega imamo stanovitu sjenu. Naime, nije mogao vidjeti do kraja Božju slavu. Prema Knjizi Izlaska (33,18.22 sl.) Mojsiju bijaše omogućeno vidjeti Gospodina samo s leđa. ‘Moje lice ne može nitko vidjeti’. I Mojsije je kao čovjek ograničen, i njemu su stavljene granice.

Za Isusa Ivan veli u Proslovu, kako nitko nikada Boga nije vidio. Ali “Jedinorođenac, onaj koji je u krilu Očevu, koji izvire iz Očeva srca, on nam ga je objavio” (1,18). Samo on, Isus, vidi Boga, on dolazi iz zrenja Boga. On govori o gledanju Boga, i ono što govori, govori iz trajnoga dvogovora s Ocem. Njegov je život, njegovo je poslanje, vršiti volju Očevu. Svi se mi trebamo hraniti hranom koju on donosi, iz ophođenja s Ocem.
Jeruzalem je u Judeji, a Kafarnaum u Galileji mjesto gdje padaju odluke glede Isusa. I u Jeruzalemu i u Kafarnaumu imamo Isusove raspre sa Židovima, tu padaju kocke, tu se razotkriva istina spram Isusa i Židova. Mnoštvo traži Isusa. Zašto ga zapravo traži? Što traži od Isusa? Traže i žele čudotvorca, proroka koji bi ih trebao trajno hraniti, kao što je nekoć hranio Gospodin narod u pustinji manom. Isus pak smjera na nešto posve drugo. Smjera na euharistiju, na ono što je sv. Ignacije Antiohijski nazvao ‘lijekom besmrtnosti’. Za to ga je Otac nebeski ovjerovio, svojim pečatom opečatio. Bog nas sve upućuje na Isusa. Ne treba on naša mnoga djela. Jedino što od nas iziskuje jest jedno djelo: Vjerovati u Isusa koga je Bog poslao.
Iskusili su to učenici koji su ga pitali, gdje stanuje (1,39). Kad ih je pozvao u svoje obitavalište, bilo im je kao da je netko s onoga svijeta unišao u njihov život. Nisu više mogli bez njega. Sjećaju se čak i trenutka kad se to dogodilo, kad je netko unišao u njihovu osobnu sferu, s druge životne obale, iz vječnosti. Sve se promijenilo, sve je dobilo novi predznak. U njihov je život prostrujio pravi, istinski život.
Vidjeli smo minulih dana u razgovoru s Nikodemom. Ondje je u žarištu krštenje, a ovdje je riječ o euharistiji. Dva temeljna sakramenta Crkve – o njima se nadugo i naširoko govori. Isus ih ističe krajnje konkretno kao preduvjete za vječni život. Sva zemaljska hrana ne vrijedi ništa. Ne može utažiti egzistencijalnu glad i žeđ. Isus daje hranu koja ‘ostaje’. ‘Ostajati’ je jedan od temeljnih pojmova u cijelome Ivanovu Evanđelju, ključna riječ njegova teološkoga govora. Riječ znači onaj život koji ima udjela u Božjem vječnom životu, a Isus kao božanski Logos – Božja vječna Riječ – ga nudi.
Kako je Isus došao na drugu obalu jezera? To pitanje muči Židove. U Ivanovu Evanđelju nije riječ o običnom jezeru, nego je ono znamen za drugu zbiljnost kroz koju čovjek mora proći, ono je lozinka, code za prijelaz kroz smrt u život, iz ništavila u zbiljnost. Sve treba čitati kao znakove za drugu zbiljnost koja nas okružuje i u koju smo uronjeni. Svijet i ovaj život postaju mostom prema vječnosti, prema Bogu. Stoga se treba hraniti kruhom koji ostaje za život vječni, hranom koja može biti poputnina za vječnost. Zato treba zaboraviti onaj kruh kojim su nahranjeni gore na visoravni, nego uzeti u Kafarnaumu ovaj kruh života koji daje sami Isus. To je ona hrana koja ostaje, nova hrana života vječnoga. Ta hrana nije nešto, nije stvar ni tvar, nego je osoba.
U razgovoru s Nikodemom Isus govori o krštenju, u razgovoru sa Samarijankom o vodi života, a ovdje nastavlja govor o hrani, kruhu života. Ne govori o žeđi, nego o gladi. Ondje govori Samaritanki, ovdje Židovima, ali je u biti poruka ista. Isus je konačni donositelj objave.
Naše je otvoriti se i prihvatiti, dati se obdariti od Isusa. Isus jednostavno ispravlja sve nesporazume koji nastaju spram njegove osobe. Naše je izručiti se, prepustiti se i samo vjerovati u ljubljenoga Božjega Sina, Božju završnu Riječ. I to sa zahvalnošću.

fra Tomislav Pervan

Oglasi