Znate li koje su Isusove najveće mane?

Znate li koje su Isusove najveće mane?

Vijetnamski kardinal François Xavier Nguyen Van Thuan živio je izvanredan život i zasigurno pobuđuje pozornost. Papa Franjo u svibnju ove godine priznao mu je herojske kreposti. Posebno je dojmljiva njegova velika ljubav prema Svetoj Euharistiji.

Kardinal Van Thuan bio je žrtva komunističkoga režima. Bio je zatvoren ukupno 13 godina, od kojih je devet proveo u samici. No, i u takvim uvjetima, služio je drugima. Kao što je vlč. Deacon Greg Kandra jednom prilikom napisao, Thuanu je bio dopušten „samo jedan luksuz: poslati pismo prijateljima iz zatvora”. Kad bi to činio, često bi ih molio da mu pošalju ono što je nazivao „svojim lijekom”. Oni su znali na što on misli, pa su mu slali komadiće kruha i misno vino skriveno u bočici od sirupa protiv kašlja. Simpatični stražari su mu prokrijumčarili drvo i žicu, a on je onda od toga napravio maleni križ i sakrio ga u komad sapuna. Sve je ovo držao u kartonskoj kutiji koja je postala njegov privatni oltar. Svakoga dana u 15 sati, u Kristovom smrtnom času, stavljao bi kapljice vina i vode na dlanove svojih ruku i slavio sv. misu.

Čudo je doista moguće! Ta tjeskobna zatvorska ćelija, postala je lijepa i blagoslovljena kao bilo koja katedrala ili svetište gdje se slavi Bog. Tako je činio trinaest godina. U svojoj knjizi Svjedočanstvo nade, kardinal Thuan napisao je: „Susreo sam živog Isusa. Fasciniran sam njegovim manama i zato ga slijedim.”

Svjedočanstvo

Vjerom možemo ostvariti pobjedu u svim područjima svoga života. Na biblijskoj grupi bila je i Vanesa, djevojka koja je godinu dana provela u Teen Challenge-u, ustanovi koja se brine o ovisnicima.

U toj ustanovi vladaju: molitva i rad. Dosta vremena odvaja se za molitvu, slavljenje Boga i pjevanje, i puno se radi. Tako im je sve vrijeme zauzeto. U Lisabonu ima mnogo narkomana, čak su cijele obitelji u drogi i prostituciji. U Portugalu je najjači Teen Challenge centar. U čitavom svijetu imaju šest ustanova: pet za mladiće i jednu za djevojke. Brinu se za otprilike tristo do tristopedeset ljudi. Gotovo 90% onih koji uđu u centar zaraženo je sidom. A kad izlaze, izliječeno je 90%. Nemaju više side. To je Bog koji čini čuda. Što je zanimljivo – ondje se uopće ne moli za ozdravljenje, već samo ozračje molitve I Božje prisutnosti liječi njihove živote. To je Bog koji liječi. Ni jedan čovjek to ne bi mogao. Često dođu u centar kao razrušene ličnosti, koje su izgubile sve vrednote I sve preziru. Ne prihvaćaju Boga i ne vjeruju u duhovnu snagu. Zanimljiv je taj njihov preokret dok borave u T.C.-u. Predivno je vidjeti kako sve ono što je đavao godinama rušio i razarao Bog sada obnavlja, popravlja I liječi. BOG JE VEĆI OD NAŠIH SLABOSTI! I krasno je vidjeti te mlade koji su doživjeli Božju blizinu i primili Isusa u srce te osjetili njegovu pomoć, kako uvjeravaju i svjedoče onim novima koji dolaze u centar bez ikakve vjere i životnih vrijednosti te s izgubljenim smislom i ciljem.

OVO JE POBJEDA ŠTO POBJEDI SVIJET: VJERA NAŠA

Tko želi živjeti s Kristom i u životu osjetiti njegovu pomoć, snagu i zaštitu, prvo što je potrebno – da se pridruži Kristu – jest da se KRSTI i tako postane članom Crkve, članom Božje obitelji. No to nije dovoljno. Da bi netko ostao povezan s Kristom, nije dovoljno da je samo kršten. Netko kaže, ja sam sve obavio: krštenje, pričest, i krizmu. A uopće to ne prakticira. Tako se Božji život i zajedništvo s Isusom ne podržava. Zato Ivan apostol kaže: KRIST JE DOŠAO – NE SAMO U VODI, NEGO U VODI I KRVI. Tj. da bi podržavao Božji život koji si primio po krštenju, važna je redovita nedjeljna misa, tj. zajedništvo s braćom i sv. Pričest. Po tome Božji život u tebi raste jače i tvoja vjera raste. A to je ono što ti donosi pobjedu.

U Ivanovom Evađenju nalazimo primjer Tome koji se NAKRATKO ODVOJIO OD ZAJEDNICE. Isus se ukazao ostalima. Ali Toma nije bio ondje. I odmah pada u krizu vjere.Duhovno slabi . Tako je i danas: kad vam đavao želi oslabiti vjeru, želi vas najprije odvući od zajedništva s ostalom braćom.Kaže: pa možeš se i kod kuće moliti. Međutim, ako te odvoji, tvoja vjera više neće rasti, nego će se smanjivati! Tako je bilo i s Tomom. Kad se vratio, drugi su ga uvjeravali, ali on još nije mogao vjerovati. Bio je potreban poseban Božji zahvat. Tek tada ga je Bog izliječio. Ali kada? Kad je bio u zajednici. Isus se ukazao zajednici, a ne pojedincu. Ukoliko se ukazao pojedincu, bilo je to zato da taj odnese vijest zajednici. Isusu je važna zajednica. On okuplja oko sebe zajednicu vjernika koji treba da žive kao braća. Da budu jedno srce i jedna duša. Isus ne okuplja zajednicu pojedinaca, koji su zauzeti sami sobom. Ako je Toma želio primiti iskustvo živog Isusa, morao se vratiti u zajednicu. Ondje je mogao susresti Isusa. Ondje se mogao pričestiti jer samo u Crkvi, u Božjoj obitelji dijeli se sv. Pričest.

To se protivi onima koji kažu da mogu i privatno biti kršćani, da se mogu moliti kod kuće. Tako je i Toma mislio, a onda je oslabio i pao u vjeri i dospio u krizu. Da je moguće privatno biti kršćanin, odvojen od braće, Isus ne bi ustanovio Crkvu, zajednicu kršćana, svojih vjernika. I apostol kaže: vjernički se život podržava: ne samo u vodi, nego i u KRVI! Po sv. Pričesti Bog nas čisti od grijeha, jača Božji život u nama i daje nam svoju zaštitu. Dok smo u zajednici, Bog preko drugih podržava našu vjeru. Tu se nalazimo u POZITIVNOM DUHOVNOM OZRAČJU, u kojemu Bog liječi naše živote. Ako iziđemo i odvojimo se od zajednice, naš život nikad više neće rasti, nego samo padati. Ta čuli smo kako Bog u zajednici liječi narkomane, pa kako onda neće naše ostale probleme, koji su manji od toga. Danas uzmimo k srcu dvije stvari:

1. VJERA JE SREDSTVO KOJE NAM JE DANO DA POBIJEDIMO SVIJET, TJ. SVOJE BRIGE I PROBLEME. I zato njegujmo, hranimo i razvijajmo svoju vjeru, tako da ona sve više raste.

2. CIJENIMO ZAJEDNIŠTVO S BRAĆOM I SVETU PRIČEST! Tako Božji život raste u nama i tako ćemo ostati jaki u Bogu! AMEN.

1805 – Sveti Ivan I.

Sveti Ivan I., papa († 526)

Ovaj papa, koji se od davnine štuje kao mučenik, bio je rodom iz Toskane, sin nekoga Konstansa. Na papinskom prijestolju naslijedio je 13. kolovoza 523. papu Hormisdu. Velikim dijelom Italije, s prijestolnicom u Raveni tada je vladao istočnogotski kralj Teodorik. On je prijekim okom gledao dobre odnose između pape i bizantskoga cara. Prva žrtva napete situacije bio je filozof Ivan Boecije, koji je na kraljevskom dvoru dugo vremena bio obasut najvišim častima i odlikovanjima. Optužen je zbog tobožnje veleizdaje i pogubljen god. 524. Pod isti mlinski kamen političkih sukoba bio je uvučen i papa Ivan I.
Na Istoku je, naime, bizantski car Justin htio u svome carstvu silom iskorijeniti arijanstvo. Zato je izdao ukaz kojim se tražilo da se arijancima oduzmu sve crkve, a oni da prijeđu na katolicizam. Smatrajući se zaštitnikom arijanaca, kralj Teodorik je pozvao k sebi u Ravenu papu Ivana I. i prisilio ga da s poslanstvom otputuje u Carigrad. Poslanstvo su, uz papu, sačinjavali senatori i biskupi, među njima i ravenski biskup Ecclesio. Zadaća je poslanstva bila posredovati kod cara Justina da povuče svoje dekrete protiv arijanaca.