DEVETNICA SRCU ISUSOVU

DEVETNICA SRCU ISUSOVU
( Sv. Alfons Marija Liguori)

Prvi dan: Ljupko Srce Isusovo
Tko je u svemu ljubak nužno je obljubljen. Ah, kad bism se mi potrudili upoznati sve lijepe strane ljupkog Isusa Krista, svi bismo bili sretni ljubeći ga. I koje bi srce među svim srcima moglo biti ljupkije od Srca Isusova? Njegovo Srce je potpuno čisto, sveto, puno ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Slava Božja i naše dobro su jedine želje Isusova Srca. U njegovu Srcu sva je Očeva milina i slast. U njemu kraljuju sva savršenstva i sve kreposti: najgorljivija moguća ljubav prema Bogu, njegovu Ocu, sjedinjena s najvećom mogućom poniznošću i poštovanjem; najveća smetenost zbog naših grijeha koje je uzeo na sebe, sjedinjena s najvećim povjerenjem nježnog Sina; najveće gnušanje na naše grijehe sjedinjeno sa živom samilošću prema našim bijedama; najveća muka skupa sa savršenim predanjem u volju Božju. Tako da se u Isusu nalazi sve što je dostojno ljubavi.

Neki su skloni ljubiti osobe zbog njihove ljepote, drugi zbog nevinosti ili blagosti ili pobožnosti. A kad bi postojala neka osoba koja bi imala sve ove i druge kreposti tko bi mogao ne ljubiti je? Kad bismo i na daljinu čuli da postoji neki princ lijep, ponizan, uljudan, pobožan, pun ljubavi, sa svima blag, koji uzvraća dobrom onima koji mu čine zlo, iako ga ne bi poznavali, a ni on nas, u njega bismo se zaljubili i bili bismo potaknuti ljubiti ga. A Isus Krist koji ima sve ove kreposti u najvišem stupnju, i tako nas nježno ljubi, pa kako je moguće da je tako malo ljubljen od ljudi, da on nije predmet sve naše ljubavi? Oh, Bože moj, Isus koji je jedini ljubak i koji nam je iskazao tolike znakove svoje ljubavi, izgleda da je samo on bez sreće s nama, ne uspijeva vidjeti da je obljubljen, kao da ne bi bio dovoljno dostojan naše ljubavi! Zbog toga su plakale sv. Ruža Limska, sv. Katarina Đenovska, sv. Tereza Avilaska, sv. Marija Magdalena Paciška, koje kad su vidjele veliku nezahvalnost ljudi plačući su uzvikivale: Ljubav nije ljubljena, ljubav nije ljubljena!

1906 – Sveti Romuald

Sveti Romuald

Sveti Romuald (951-1027)

Romuald, osnivač benediktinske grane kamaldulenza rodio se oko g. 951. u Raveni kao sin nekog plemića po imenu Sergija. Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svađu između svoga oca i jednog rođaka, koja se imala rasplesti na najnesretniji način – oružjem. Sergije tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru će izvršiti njegov sin Romuald stupivši za 40 dana u samostan San Apollinare in Classe. Za jednog noćnog bdjenja ukazao mu se sveti mučenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viđenjem, odluči postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konačnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti. Okajao je svoje grijehe i za njih činio oštru pokoru.