XV. TJEDAN KROZ GODINU – PETAK
15. NKG – Svagdan
BIBLIJSKA MISAO DANA
ISUS – POSVEMAŠNJA SLOBODA
Mt 12, 1-8
Nema nikakve dvojbe. Tako je Isus mislio. Tako se ponašao. Takvim je ponašanjem izazivao, rekli bismo, na sebe sudbinu, izazvao svoje sudobnike, svoje vrijeme. I zbog tih je rečenica, zbog tih je riječi i nazora on bio maknut s pozornice, onako sramotno smaknut. Ovdje je na pomolu nešto posve novo, posvemašnji prevrat uhodanoga poimanja. Mi tek možemo slovkati ili pokušavati u svojim kategorijama dovinuti se do dometa riječi koje netom čusmo. Isus nastupa – mogli bismo reći – kao krajnji slobodnjak. Slobodnjački, slobodoumno se odnosi prema propisima Zakona, prema svetinji subote, drma temelje postojećeg. Čak se pravi višim od Hrama. “Ovdje je, čujte, više od Hrama”! Nečuveno, rekli bismo, za uši njegovih slušatelja, bogohulno. Ta Bog je u Hramu, a ovdje – više od Hrama, a ne samo Salomona ili Jone!
Ovo nas podsjeća na Isusov razgovor sa Samarijankom, gdje Isus govori o klanjanju u Duhu i Istini, ali ne više ni na Garizimu ni u Jeruzalemu (Iv 4). Isus se ne obazire ni desno ni lijevo, ne očekuje ni odobravajuću potvrdu ni nijekanje za svoj stav. Govori i ide ravno na stvar. I pitamo se: Odakle mu tolika samosvijest, sigurnost, odakle mu ovolika – da ne kažemo – drskost? Odakle si uzima za pravo da bude sudac i presuditelj u stvarima dobra i zla, grijeha i prekršaja? Ne postupa li on neodgovorno kršeći svjesno Božju zapovijed?
Isusova je nakana da svojim suvremenicima otkrije izvorni smisao subote. Subota je jednostavno radovanje, uživanje u Božjem djelu u svijetu i povijesti. Ona je vrijeme kad čovjek moli i zahvaljuje, kad u sinagogi sluša što je sve Gospodin kroz povijest učinio u svome narodu. I zato je subota za čovjeka, za njegovu dušu i tijelo, ali ujedno vrijeme intimne povezanosti s Gospodinom, Stvoriteljem, Izbaviteljem, Osloboditeljem. Ona je počivanje, odmaranje u Gospodinu i njegovu djelu.
Svi su postojeći propisi i zapovijedi za Isusa samo ceste i prohodni putovi koji vode u konačnu slobodu, beskrajna prostranstva, Božje perivoje. Zakoni ne vežu uz prošlost, nego su putokaz za budućnost. Isus nije proglasio niti iznio nikakav politički program, nego je davao životne smjernice i putokaze, koji, ako ih čovjek opslužuje, ako se njih točno pridržava, čine suvišnim sve političke programe, ideologije i stranke. Čovjek je cjelovit pred Bogom, svijetom i sobom.
Moral i etika nisu nikakvo sredstvo do Boga, jednako tako ni obdržavanje propisa i zakona ne će nas približiti Bogu, nego je svet, moralan i etičan život uvijek posljedak naše osobne povezanosti s Bogom, plodotvornost Božjeg života i Božje milosti u nama. Svaki čovjek ima udjela u tom životu i sveti život jest plod Božje svetosti koja se razlijeva cijelim stvorenjem. Na to Isus poziva. Svatko je osobno p(r)ozvan stupiti u taj suživot s Bogom. U savršenoj slobodi.
Nije li prema Ivanovu Evanđelju Isus rekao: “Ako me tko ljubi, čuvat će moje zapovijedi” (usp. Iv 14,15)? Isus uvijek pretpostavlja egzistencijalno jedinstvo u ljubavi s njime. “O Bože, ti si Bog moj: Gorljivo tebe tražim. Tebe žeđa duša moja, za tobom gine tijelo moje”, veli psalmist (usp. Ps 63). Ako se to ozbilji, sve ostalo u životu moguće je učiniti i slijediti ono što Isus od nas traži. Jer on je s nama zajedno u jarmu. Jaram je moj ugodan, veli Isus. Jer je on sa mnom, s tobom, u istome jarmu, ujarmljen, u istoj zaprezi, upravo na to i smjera riječ su-pruzi. Zajedno upregnuti!
A Marie Noel, francuska pjesnikinja i mističarka veli o svojim iskustvima s Isusom ovako: “I tako pobožne gospođe pripovijedaju o Isusovu životnom putu. I sve bi ga htjele slijediti u Jeruzalem. I sve bi htjele postati svete žene. Bih li ga ja onodobno slijedila? Nisam posve sigurna. Ne bih ga slijedila, ne! Zacijelo! I onodobno bih bila ono što sam i danas. Dobra i čestita vjernica i župljanka, negdje u Jeruzalemu. Bogobojazna žena, vjerna Zakonu. Malo strašljiva. Ali svakako ona koja u svakoj prilici prihvaća savjete rabina (svog župnika) u otežim pitanjima religije. Ta bi duša vjerojatno pošla u oduševljenu zanosu i prema Kristu. Sa stanovitim grizodušjem. Poći za njim značilo je staviti se nasuprot svećenicima. I nikada, baš nikada, ne bi se ta duša usprotivila, ni za živu glavu, svojoj sinagogi. Vjerovala bi da se ogrješuje o svoga Boga. Izvan Crkve nema istinskoga ni pravoga Boga. I što si ti, prahu, da se usuđuješ drznuti i stvarati sud o Bogu, te biraš Boga svoga srca čak i protiv Crkve? A kad bi Veliki svećenik, onodobni papa, osudio Isusa, tog galilejskog varalicu i opsjenjivača, njegovu osobu i nauk, ta bi duša u dubini svojeg bića bila do kraja podvojena, vapila bi Bogu, molila njegovu pomoć. Ali bi ipak ostala, makar sa suzama, poslušna Kajfi, kao što je u sličnim situacijama ostajala i Petru. Osim ako bi to Kristova snaga sve uklonila. Gdje je ta Kristova snaga danas, koja će otkloniti strah? Gdje je u nama, u svijetu, u Crkvi?” Gdje je odvažnost slijediti Isusa u svim prilikama u kojima nas poziva i izaziva? Njegova riječ je riječ slobode i oslobođenja.
Fra Tomislav Pervan
Podjeli ovo:
Svjedočanstva & Vjera 