Blaženi Hermann iz Reichenaua (1013-1054)
Čovjek od svojih suvremenika nazivan “čudom našega vremena” bio je od svoga djetinjstva – vjerojatno od dječje paralize – hrom, cijeli život vezan uz stolicu na kojoj je bio nošen. Tjelesno sakat, duševno je bio izvanredno obdaren pa se bavio raznim znanostima i umijećima, proučavanjem povijesti, matematike, zvjezdoznanstva, glazbe, a bio je i pjesnik te ispjevao vrijednih pjesama, koje su se u obliku himana sačuvale u upotrebi sve do danas.
Rođen je 18. srpnja 1013. u Saulgau kao sin grofa Wolfrada II. od Altshausena i Hiltrede, koja potjecaše iz Burgundije. Već od svoje sedme godine boravio je u samostanu Reichenauu. Hermann je u njemu u vrijeme opata Berna (1008-1048) primio temeljitu i za ono doba svestranu izobrazbu. I sam je postao redovnik, položio redovničke zavjete te je g. 1043. zaređen za svećenika. Opatija je Reichenau tada bila na vrhuncu svoga cvjetanja. Posjetio ju je car Henrik III. i papa sveti Leon IX.
U tome duhovnome i kulturnome središtu Hermann je razvio sve svoje sposobnosti te napisao brojna djela, pjesme i studije. Njemu se pripisuje molitva “Zdravo Kraljice” te himan “Spasitelja Majko slavna”, časoslov nekih svetaca: sv. Grgura, sv. Afre, sv. Wolfganga, zatim neke korizmene i uskrsne sekvencije. Proučavajući glazbu, uveo je novu diobu u sustav nota te pronašao novo pismo za same note. Napisao je djelo De musica i De monochordo, po kojima je postao najbolji poznavalac i učitelj glazbe svoga vremena. “S njime je i s opatom Bernom gajenje glazbe u Reichenauu postiglo svoj vrhunac” (B. Senger).
Hermannu se pripisuje i šest-sedam djela iz matematike i zvjedoznanstva. On je osim svojim himnima i sekvencama kršćansku pobožnost i duhovnost obogatio i drugim pjesničko-poučnim spisima, od kojih je naročito poznat i cijenjen O osam glavnih mana. Istaknuo se i kao vrstan povjesničar napisavši Kroniku Švapske te Opću kroniku. To, uistinu, monumentalno djelo seže od smrti Kristove pa sve do godine 1054. Resi ga ozbiljna znanstvena metoda jer se pisac obilno služio pisanim izvorima: raznim ljetopisima, životopisima svetih, popisima biskupa itd. Pišući o svome vremenu, Hermann je bio veoma opširan te zalazio u mnoge pojedinosti. Njegov učenik Bertold, koji je nastavio i pisanjem njegove Opće kronike, hvali ga kao strpljivog, ljubaznog, poslušnog, čistog, mudrog, radu odanog redovnika, koji sam sebe ipak uvijek smatra grješnim čovjekom te koji sa svom ozbiljnošću misli na smrt i za nju se pripravlja.
Hermann je umro 24. rujna 1054. u dobi od 41 godine, ostavivši nakon tako kratkog razdoblja života iza sebe tako bogatu književnu ostavštinu da je zbog nje s pravom nazvan “miraculum saeculi” – čudom svoga stoljeća. Bio je pokopan u Altshausenu, no tijekom vremena grob mu se posve zameo. Sačuvano je ipak nešto od njegovih relikvija, što se nalaze i časte u Altshausenu, Zürichu i drugdje. Zbog njegovih marijanskih himana nazivaju ga “marijanskim naučiteljem”.
Njemu se pripisuje molitva ‘Zdravo Kraljice’ te himan ‘Spasitelja Majko slavna’, časoslov nekih svetaca: sv. Grgura, sv. Afre, sv. Wolfganga, zatim neke korizmene i uskrsne sekvencije.
Zdravo Kraljice (Salve Regina) mu je najpoznatija, a sam je Herman nikad nije bio u mogućnosti otpjevati. Zbog njegovih marijanskih himana nazivaju ga ‘marijanskim naučiteljem‘. Herman je umro 24. rujna 1054. godine, a blaženim je proglašen je 1863. godine.
O tom, doista, čudesnom čovjeku, patniku i učenjaku u naše doba napisala je roman Maria Calasanz Ziesche, a nosi naslov Posljednja sloboda.
Danas rijetko možemo čuti njegova remek djela u našim crkvama pa ih barem poslušajte ovdje:
Svjedočanstva & Vjera 