28. NKG – SUBOTA – BIBLIJSKA MISAO DANA

XXVIII. TJEDAN KROZ GODINU – SUBOTA
28. NKG – Svagdan  ili Sv. Ivan Brebeuf i Izak Jogues, mučenici; Sv. Pavao od Križa, prezbiter

NEUSTRAŠIVOST SVJEDOČENJA
Lk 12,8-12
Temeljna, osnovna misao cjelokupnoga Novoga zavjeta jest: Isus Krist jest Gospodin. On je završna Božja riječ, on je onaj koji će doći suditi žive i mrtve. On je naviještao Evanđelje, pozivao na nasljedovanje, stvarao novi Božji narod. Okupljao učenike. Odašiljao ih u svoje ime, davao im svoje ovlasti da u snazi njegove osobe, riječi i Duha liječe. Temeljna je poruka cjelokupnoga navještaja Isus jest Krist, on je obećani Mesija, prevedeno: Pomazanik Božji. Čovjek se mora spram njega odrediti. Nemoguće je spram Isusa Krista zauzeti neutralan stav. Ili si za njega ili protiv njega. Vjerovati mu ili ne vjerovati. Isus nije prošlost, nije nestao, on je trajno događanje, on trajno živi u svojoj Crkvi. I zato od svojih zahtijeva vjeru i priznanje, vjeru i vjeroispovijed, povjerenje i otvoreno pristajanje.
U Isusu je Bog ozbiljio, pretočio u povijest sva svoja obećanja. Na Isusovu zemaljskom licu sam je Bog jednom zauvijek i nenadmašivo zasjao. Tko vidi Isusa, vidi Oca. Navijestiti Isusa znači pozvati čovjeka da ga slijedi, da se za njime zaputi, da se njegovim prizna, da pođe u Isusovu školu, da ga bolje i dublje upozna, uzljubi, da se uključi u aktivno prijateljevanje s njime. K njemu se vraćati. On je nikada dovršeni i okončani put. Biti s Isusom znači biti na putu. U Novome zavjetu novi nauk koji je došao u svijet s Isusom naziva se i novi Put.
Poruka Isusa Krista i navještaj o Isusu Kristu nije nešto nametnuto, tuđe i strano ovome svijetu. Sve je čovjeku primjereno. Navještaj Isusa Krista je svjetlo i život ljudima. Nije to nikakav neobvezatan nauk, svjetsko mudrovanje ili umovanje, apstraktna teorija, nego preobrazbena snaga svijeta. Želi Isus unijeti u svijet i čovjeka život, osvijetliti sve čovjekove staze, želi da čovjek osjeti puninu života, izvršiti božansku transfuziju.

Isusova osoba i poruka nisu nikakva neobvezatnost ili bezazlenost. Isus zna da ljudi više vole tamu nego svjetlost jer su im djela zla. Nema prihvata Evanđelja i Isusa bez osobnoga obraćenja. Stoga i teška riječ iz Isusovih usta: Čovjek se mora svrstati, opredijeliti, odlučiti. Čovjek mora izreći svoje životno i odlučno ‘da’ ili ‘ne’. To uključuje obraćenje, promjenu života i stajališta. Priznati ili zanijekati – trećega nema. Nema mjesta neodlučnosti. Isus je razlučba svijeta. Jasno Isus veli: Odnos prema njemu odredit će i njegov odnos prema nama na sudu. Ondje će biti Božji anđeli nešto kao nebeski porotnici koji će svjedočiti protiv nas ili za nas.
Tko se pred ljudskim sudom ili forumom odrekne Isusa, njega očekuje odreknuće pred Božjim anđelima. Tko Isusa pred zemaljskim vlastima prokune, tko ne želi ništa imati s njime, istom će mu se mjerom uzvratiti. Fatalno je i porazno za nas napraviti odmak, distancirati se od Isusa, ako se čovjek s njime susreo, ako ga je upoznao, s njime se družio. Isus nam želi uzeti strah od ljudi, strah od otpada u svijetu. Bit ćemo često u napasti posustati, pokleknuti, ali Isus veli jasno: Nema puta natrag. Tko se okrene, tko ga zaniječe, tko zaniječe Božje djelovanje u njemu, postaje dionikom grijeha protiv Duha Božjega. Huljenje na Duha Svetoga kvalitativno je teže i opasnije za čovjeka nego huljenje i grđenje samoga Isusa. Događa se to kad čovjek okrene leđa poruci i samomu Gospodinu, kad se okrene u drugom smjeru, poput Jone, koji namjesto istoka – Ninive – bira Taršiš – krajnji zapad, posve drugi životni smjer. Bijeg od sebe i svoje stvarnosti.
Tko tvrdovrato i odrješito odbaci Isusovo svjedočanstvo i svjedočanstvo o Isusu iz usta apostola i njihovih nasljednika o Božjem konačnom djelovanju u svijetu u Isusu, tko s Isusom, njegovim riječima i djelima, njegovom mukom i proslavom u Bogu snagom uskrsnuća od mrtvih odbaci Boga, tko ne prihvati ponuđenu priliku za obraćenje, ili je štoviše onemogućuje i drugima, tko progoni Isusove svjedoke ili ih ugrožava, ne može očekivati oprost u vječnosti. Slično će se dogoditi i onome tko se odrekne kršćanske vjere. Moramo biti svjesni svoje krhkosti i lomnosti, svoje strašljivosti. Treba se čuvati velikih riječi i obećanja; nitko ne zna što ga čeka u trenutcima kušnje, kad se čovjek suoči s višom silom i prijetnjama, mukama i ispitivanjima.
Učenici ne mogu očekivati ništa bolje od Učitelja u svome životu. I njih će čekati nerazumijevanje, i oni će se suočavati s mržnjom, progonom, ubijanjem. Sjetimo se prvomučenika Stjepana kod koga vidimo upravo ozbiljenje ovih Isusovih riječi. I on vidi Sina čovječjega u slavi, zdesna Bogu, sa svim nebeskim silama, i to javno iznosi svojim tužiteljima. Dva sudišta, dva foruma, zemaljsko i nebesko. Učinci su krajnje oprečni. Ovdje Stjepan doživljava sudbinu Isusovu, a ondje biva primljen u nebesku slavu. Isus svoje ne ostavlja u škripcu, šaljem im Duha da u Duhu govore, upravo kao Stjepan, ili pak Pavao, koji je cijela života imao problema sa svojim sunarodnjacima, pa se zbog njih i prizvao na carsko sudište u Rimu.
Učenici mogu računati na Duha Svetoga u nevoljama. Ne treba im nikakav odvjetnik niti pisac obrambenih govora i obrane unaprijed, koje bi morali plaćati za usluge, koji bi im suflirali, došaptavali što govoriti. Duh će biti savjetnik, učitelj, odvjetnik. S njime mogu uvijek računati. Isus je tomu jamac. Ne moramo se spremati na životne kušnje kao student za svoje ispite. Moramo samo pokušati autentično živjeti i postati ono što je Gospodin s nama naumio, zacrtao i uplanio. Prepustiti Duhu da djeluje u nama, da nam on ulijeva pravu riječ i mudrost. I svjedočanstvo ne će izostati u pravom trenutku. Pouzdaje li se čovjek u svoje sile, u svoju samosigurnost, može se dogoditi da poklekne i u odlučnom trenutku postane Juda ili Petar ili pak svi ostali koji ga u Getsemaniju sama ostaviše i pobjegoše.

Fra Tomislav Pervan