29. NKG – PONEDJELJAK – BIBLIJSKA MISAO DANA

XXIX. TJEDAN KROZ GODINU – PONEDJELJAK
29. NKG – Svagdan

BIBLIJSKA MISAO DANA

BITI ILI IMATI – U BOGU SE BOGATITI
Lk 12, 13-21
Isusu pristupa netko u nevolji. Vjerojatno je zakinut kod diobe baštine. Znamo i danas za nepisano pravilo primjerice i u Njemačkoj, da prvi sin baštini imanje, dobro. Šume, njive, oranice. Ne žele da se cjelovito dobro dijeli, i zato je prvorođenac redovito povlašten. Tako bijaše i u Isusovo vrijeme. Drugi sinovi su se morali snalaziti kako su već znali, očevi nisu dali da se baština komada. Stoga ovaj zaziva Isusa kao pomoćnika u ostavinskoj raspravi, želi da mu Isus pomogne steći svoj zakonski dio.
Isus odgovara retoričkim protupitanjem: “Čovječe, ma tko me to postavi djeliteljem, sudcem među vama?” (r.14). I onda nastavlja s temeljnim stavom: Biti ili imati? U čemu se sastoji čovjekov život? U jelu i odijelu, ili nečemu drugome? U bogatstvu ili veleposjedu? Čovjekov život ne zavisi od imanja, posjeda. To učenici moraju shvatiti. Siromaštvo je svjetski problem, međutim, u Isusovu zreniku nije problem siromaštvo ni siromasi, nego upravo bogataši. Stoga zorno upozorava na opasnost od lakomosti, pohlepe, škrtosti u životu. Posjed, ma kakav ili koliki bio, nikada nije izvor iz koga može čovjeku dotjecati životna snaga, energija, a preobilje nije smisao koji čovjeku može ispuniti život. U svome obraćanju bogatašima Isus se jasno odredio: “Jao vama, bogataši, imate svoju utjehu!”(6,24).
I onda Isus navodi primjer bogata seljaka komu su polja urodila obilno. Gotovo je normalno razmišljati što učiniti u tome slučaju. Bogatstvo nije stekao nepravedno, nije on kriv što je godina bila blagoslovom obilna i plodna. Srušit će stare spremnike, podignuti nove, pa će zgrnuti bogatstvo na bogatstvo, umnožiti ga višestruko. I ono što ima sili na stalni rast, on žanje, sprema, posprema, i nada se kako će jednom u savršenu miru, kao plaću za svoje muke i trudove, moći odmarati, otpočinuti, reći duši svojoj da je zavrijedila odmora i mira.
Postupa pak nerazumno jer se ni s kim ne savjetuje, ni s čovjekom, ni s Bogom. On se vrti oko sebe i svoga imanja, on smišlja svoje planove, on drži monologe sa samim sobom. Samorazgovara. On misli da može sa svime raspolagati kako hoće, koliko hoće, i gdje hoće. Pa ni u vječnosti ne će morati polagati račun za bogatstvo koje je stekao. Nije ga stekao nepravedno ili pljačkom. I ne veli Isus da to bogatstvo odlučuje o njegovoj vječnoj sudbini. Veli se samo jasno da mu bogatstvo ne ostaje, da život nije u imanju ni posjedu velikih zaliha za zle dane (kad će možda prodavati žito skuplje od tržišne vrijednosti zbog oskudice).

Nije svjestan da mu je sve darovano, počevši od života. Misli da mu je sve što ima, i život, i zdravlje, i bogatstvo jednostavno njegovo, na to on ima pravo. Međutim, nerijetko se događa da netom nečiji mrtvački kovčeg zaspe zemlja, već se otimlju za bogatstvo i baštinu oni najbliži. I raskomadaju sve – kao ratnici ili hijene svoj plijen i strvinu. Otimaju se za pokretna i nepokretna dobra, što će komu pripasti.
Isus samo veli kako je čovjek glup i lud! ‘Luđače’ – tako ga Isus oslovljava! Dobro je to što misliš, korak dalje. Ali misli dva koraka. Misli na ono što slijedi prekosutra, a ne samo sutra. Svi ovi koji danas razuzdano žive misle: Život je sve, smrti nema. Smrt će te otpuhnuti. Zašto živiš otuđeno, zašto si se otuđio od sama sebe. Zašto si se usredotočio samo na sebe, na bogatstvo, a ne na Boga. Zašto se ne bogatiš u Bogu? Zašto si propustio misliti u životu na Boga? Zašto nisi pronašao ono što tvoj život nosi? Komu će to što si stekao pripasti? Ništa ti to sve ne koristi. Znamo da mrtvačka odjeća nema džepova ni spremnika. Znamo da ništa nismo donijeli na ovaj svijet te da iz njega ništa ne ćemo moći ni odnijeti sa sobom u vječnost (usp. 1 Tim 6,7).
Koja je čovjekova pogrješka? Zaboravio na vječnost i Boga. S Bogom uopće ne računa, a ni s drugim ljudima. Svu je svoju nadu stavio u zemaljsko. Tko zaboravlja Boga, živoga Boga koji se objavio u Isusu Kristu, obični je idolopoklonik. Klanja se lažnim bogovima. Tko zaboravlja Boga, zaboravio je bitnu poveznicu, bitnu odnosnicu svoga života. On je poput lađe bez tereta i težine koju valovi tjeraju a malo jači je vjetar prevrne. Sve ono u što je čovjek polagao svoju sigurnost, na kraju se urušava kao kula od karata. Nestaje u jednom hipu. Čovjek ne računa s Bogom u svome životu, ne računa da Bog može zahvatiti u život i prekinuti životnu nit ‘anđeo smrti’. Kasnije će Pavao reći da treba živjeti tako kao da čovjek ništa ne posjeduje, a sve ima (1 Kor 7,29-31). Ne dati se vezati niti zarobiti imanjem ili bogatstvom. Ne biti vezan uza zemaljsko, nego svoj život sidriti, bogatiti se u Bogu.
Isus veli, ono zadnje, bitno, ne da se napraviti, stvoriti ljudskim nastojanjem ili brigama. To se dade samo pronaći, otkriti, kao blago na njivi, kao dragocjeni biser, kao sreća. Upravo u smislu jednoga Zakeja. Kad čovjek otkrije smisao, kad pronađe nutarnje uporište, onda se može smiriti, upokojiti dušu svoju, kao ‘dojenče na grudima svoje majke’, kako veli psalmist. Već je Marija kazala u svome Magnificatu kako “Gospodin otpušta bogate praznima” (usp. 1,53), a svu će bijedu bogatstva prikazati Isus u onoj slici o bogatašu i siromašnom Lazaru (16,19-31). Ne osuđuje Isus gospodarsko planiranje ni djelovanje kao takvo, nego bešćutnost, prijezir i nezainteresiranost bogataša za bližnje, za Boga, za svoju dušu. Opasnost je da čovjek zbog imanja promaši svoj život. Što koristi čovjeku ako sav svijet stekne, a sebe izgubi ili svojemu životu i duši naškodi? Stječite sebi blago na nebu, gdje nema ni moljca ni rđe, veli na drugom mjestu Isus. “Čuvajte se svake pohlepe” – reći će Isus u ovom poglavlju, nekoliko redaka prije. Poučna je i Tolstojeva priča o tome koliko čovjek treba zemlje. Upravo koliko mu treba za grob…
Tko u životu ne računa sa smrću, ludo postupa. Smrt može doći u svakom trenutku, i stoga je apsolutno pogrješno odgađati životne odluke za neko potonje vrijeme, ako je čovjek spoznao istinu i ispravnost onoga za što se odlučuje. Vrijeme nije neograničeni resource za kojim čovjek može u svako doba posegnuti ili u kome se mogu uvijek ostvariti planovi. Svakome slijedi njegov osobni sud onkraj groba. Tu nema više zaštite u narodu, u plemenu ili nekom drugom fiktivnom pomoćniku. Svatko je prepušten sam sebi u trenutku smrti i suda. Stoga treba mudro iskoristiti vrijeme. Poučna priča:
Ležaše neki kalif na svilenim jastucima, smrtno bolestan. Liječnici iz cijele države stajahu oko njega, složni da mu samo jedno može donijeti ozdravljenje : košulja sretnog čovjeka koja bi se stavila kalifu pod glavu. Razletješe se sluge i u svakom gradu, svakom selu i svakoj kolibi stanu tržiti sretnog čovjeka. Ali, svi koje pitahu o sreći imali su samo brige i nevolje. Kad su već mislili odustati, naiđu na nekog pastira koji je čuvao svoje ovce, smijući se i pjevajući. “Jesi li ti sretan čovjek?” – upitaju ga. “Ne znam nikoga tko bi bio sretniji od mene” – odgovori on. “Daj nam onda svoju košulju” – zatraže sluge.
“Ali, ja nemam košulju.” Takva vijest, da jedini sretan čovjek kojeg su njegove sluge našle nema niti košulju na sebi, dade kalifu povod za razmišljanje. Tri dana i tri noći nikoga nije k sebi puštao. Četvrtoga dana naloži da se svi njegovi svileni jastuci, drago kamenje i ostalo blago – razdijeli narodu. Priča se da je od tada bio ponovno zdrav. I sretan.

Fra Tomislav Pervan