OPSJEDNUTOST I EGZORCIZAM

EGZORCIZAM

OPSJEDNUTOST I EGZORCIZAM
INTERVIEW: IVAN VINKOV, SVEĆENIK EGZORCIST
OPSJEDNUTOST NIJE PSIHIČKA BOLEST NEGO DEMONSKI UTJECAJ

Prošle godine predstavljena je knjiga Opsjednutost i egzorcizam isusovca Ivana Vinkova, svećenika koji živi i djeluje u Beogradu, prije nekoliko mjeseci jedno vatikansko učilište uvelo je predavanja o egzorcizmu, no ostaje činjenica- pojmove demonologije, opsjednutosti i egzorcizma-obavija neobjašnjiva višestoljetna šutnja, čak i tamo gdje toj šutnji mjesto nije, u svećeničkim i vjerskim krugovima, odnosno u Vatikanu i Katoličkoj Crkvi. Unatoč biblijskoj eksplicitnosti i nauku Crkve, crkvenom učiteljstvu i crkvenim dokumentima, iskustvima svetaca i mistika, govorima Leona XIII, Pavla VI ili blagopokojnog pape Ivana Pavla II: na djelu je minoriziranje i razvodnjavanje ili pak šutnja koja ide do otvorenog poricanja i ismijavanja(!?) tema iz mračnog i zatucanog srednjeg vijeka. Također je istina, u nekim zemljama postoji više sluha za svećenike egzorciste i pojave opsjednutosti, u nekima se oni broje ne prste jedne ruke ili ih nema! Kako i Hrvatska uglavnom nastoji pratiti svekolike modne trendove, dakako i najnovije EU modne krikove, i u našoj Crkvi slična je situacija: nedavno sam na Kaptolu sreo svećenika komu nije strana ova problematika, no koji mi reče kako mu pojedinci sve više zamjeraju odsustvo zdrave pameti…a ja sam dodao-dobro dok je tako, kad počnu pljuštati pohvale s autentičnošću vjere uglavnom nešto nije u redu!
Postaju i ostaju usamljeni strijelci, izvrgnuti nerijetko i od kolega svećenika podsmijehu, smatraju ih, oni napredni, liberalni i moderni svećenici, zatucanima i staromodnima, onima koji žive u srednjem vijeku, no kako uistinu stvari stoje?Upućeni u tematiku i problematiku zbore o sve većoj potrebi za svećenicima-egzorcistima…
Unatoč dvojakoj percepciji velike većine svećenika i vjernika, opsjednutost je rijetka ali realna činjenica: a kad do nje dođe ne pomažu nam svrstavanja u pretinac srednjeg vijeka i apriorno odbijanje egzistencije zloduha. U tom kontekstu treba promatrati i neobjašnjivu šutnju Crkve, koja bi svoje mišljenje o Bogu i čovjeku, smislu i besmislu, na poseban način o raju, paklu i čistilištu, neizbježno i o zlodusima ukoliko se ne želi falsificirati biblijski govor o dobru i zlu, katekizam bi rekao o posljednjim stvarima-trebala i morala češće, konkretnije, jasnije i glasnije predočavati vjernicima! Pričice o defetizmu i plašenju vjernika, o raju bez pakla i čistilišta, nikako ne stoje, zar i Isus Krist nije govorio o tim stvarnostima opetovano i jasno!? Biblijski rečeno- Isusov tvrd govor ili naše tvrde uši ne umanjuju zahtjevnost i ozbiljnost biblijskih riječi! Tu ne pomažu naše špekulacije i spekulacije, moderna teološka tumačenja koja nerijetko realnost pakla i zloduha smatraju izmišljotinama nedostojnima moderne teologije!? Možda su svemu krive prave i lažne dijagnoze, situacije psihičke bolesti, izravnog demonskog utjecaja ili kombinacija psihičke bolesti i demonskih utjecaja-što je najteža situacija, kako za dijagnostiku tako i za proces liječenja i oslobađanja. Svakako, sklisko je i opasno područje demonologije, koje često zbog straha ostaje u zapećku naše ionako(u velikom postotku) krnje teologije i vjere i Boga koji se ne uklapa u naša očekivanja i modele!
Možda se odgovor krije u riječima američkog teologa Waltera Winka koji je 1986. u svojoj knjizi Demaskiranje sila napisao:”Što zapadnjačko društvo s kraja dvadesetog stoljeća isključuje iz razgovora? Seks svakako ne, barem u višim krugovima priče o seksualnim izletima jedva da izazivaju i najmanju sablazan. No, ako želite na vrlo dramatičan način zaustaviti svaki razgovor i doživjeti da sve oči odjednom budu uperene u vas, pokušajte spomenuti anđele, ili zloduhe, ili đavla. Ubrzo će vas optužiti za simptome patološke nametljivosti, a potom će vas oprezno izbjegavati. Anđeli, duhovi, vrhovništva, božanstva, Sotona-oni, zajedno s ostalim duhovnim stvarnostima, u našoj kulturi predstavljaju tabu teme.”
Zanimljiv životni put Ivana Vinkova prati i njegov interes za tabu ili tamnu stranu teologije, a to je demonologija, odnosno pojave opsjednutosti i praksa egzorcizama. Rođen je 1962. godine u Bačkom Bregu kraj Sombora, da bi nakon srednje škole krenuo na fakultet strojarstva u Novom Sadu, ali se nakon dvije godine studija zapošljava u Kikindi gdje ostaje oko tri godine. Kao srednjoškolac okušao se u borilačkim vještinama i tražio smisao u istočnjačkim filozofijama. Godine 1988. ulazi u novicijat Družbe Isusove u Splitu, u Zagrebu je završio filozofski studij, i potom diplomirao teologiju radom koji se bavi opsjednutošću i egzorcizmom. Za svećenika je zaređen 1998. godine, i već je kao đakon asistirao u egzorcizmima. Prije četiri godine krenuo je na postdiplomski studij duhovnosti na Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu, gdje je nastao njegov magistarski rad Opsjednutost i egzorcizam. Sudjelovao je na više međunarodnih kongresa egzorcista i suradnika u službi oslobađanja. Trenutno radi kao župni vikar u isusovačkoj crkvi sv. Petra u Beogradu i kao referent za duhovnost pri beogradskoj Nadbiskupiji.

  • Vaša knjiga “Opsjednutost i egzorcizam” uistinu je rijetkost u teološkoj i duhovnoj literaturi. Govoriti danas o demonima, pojavama opsjednutosti ili egzorcizamu, znači biti u opasnosti svrstavanja u pretinac mračnog srednjeg vijeka, nerijetko i od svećenika, koji selektivno i po svom “izboru” govore o Bogu i demonima-koje uglavnom niječu?
    -Moj rad nije u početku bio zamišljen kao knjiga, riječ je o radnom materijalu, no kako se često događa u životu, pojavi se neka potreba i nastane nešto o čemu na početku nismo previše razmišljali. Sudjelujući na međunarodnim kongresima egzorcista u Collevalenzi i Hochaltingenu, koje organizira Međunarodna udruga za službu oslobađanja(International Association for Deliverance-IAD) i njezin europski ogranak(European Conference of IAD), pokazala se potreba za bilo kakvom literaturom o ovoj tematici na hrvatskom jeziku, koje dosad praktično nije bilo. Što se tiče praktičnog znanja, ne zaostajemo za onima vani, no kao i u svakom području, knjige su važnije od usmene predaje. Govoriti o egzorcizmu znači govoriti o pojavama gdje se zlo dotiče rukama(autor ovih redaka bio je nazočan kod nekoliko egzorcizama i uvjerio se u istinitost priča iz srednjeg vijeka, op.a.), gdje je zrak na poseban način zgusnut, gdje se čuje urlanje i režanje, neprirodno (iz)okrenute oči, da bi na kraju nastupio smiraj: dotična osoba izgleda miroljubivo, smeteno i pospano, bez sjećanja na ono što se netom događalo. Kod egzorcizma se čuju glasovi koji ne pripadaju dotičnoj osobi, u izmjenama dubokih i visokih tonova, muški glas od ženske osobe ili obrnuto. U srazu s personalnim duhovnim zlom ne pomaže racionalnost, kao ni simptomatologija psiholoških, socioloških, parapsiholoških ili antropoloških dostignuća. Potrebno je naglasiti, materijalizam i hedonizam pogodno su tlo i zamke zloduha, na poseban način prakticiranje sotonizma, spiritizma, magije i okultizma. Finalitet realnog zla je situacija očaja, koja nerijetko završava suicidom. Mlade osobe posebno su izložene: ponašanje demona raznoliko je i nepredvidivo, ne postoje dva identična slučaja!
    *Temeljni pojmovi Vaše knjige su opsjednutost i egzorcizam: zašto Crkva na ovim prostorima tako rijetko imenuje službene egzorciste ili svećenike koji obavljaju egzorcizme- od slučaja do slučaja?
    -Koliko ja znam nema službenih egzorcista, onih kojima bi to bila isključiva služba. Čuo sam da je kardinal Bozanić povukao neke ranije, uglavnom usmene dozvole, a zašto je tako-nije jednostavno odgovoriti. Biskupu je ostavljena vlast da u svakom trenutku može dati dozvolu nekom svećeniku za sakramental egzorcizma. Meni je beogradski nadbiskup dao usmenu dozvolu, koja vrijedi samo za područje beogradske nadbiskupije. Dosad sam vršio egzorcizam nad trima osobama, no poznato je da se egzorcizam nad jednom osobom ponavlja više puta, ovisno od stupnja opsjednutosti, gdje postoje lakši ali i teži slučajevi. Jedna djevojka je tek kod osmog ezgorcizma većim dijelom bila oslobođena utjecaja Zloga! U drugoj situaciji bilo je sigurno 15-tak egzorcizama.
    *Psihijatrija ima svoju terminologiju i metode liječenja i kako u konkretnom slučaju prepoznati psihičku bolest ili demonske utjecaje, kako pomiriti psihijatriju i teologiju?
    -Potrebno je mišljenje psihijatra, u konačnici i psihijatrija i teologija su na istom zadatku ali s bitno različitim metodama i pristupom: pomažemo u liječenju i oslobađanju ljudskog duha i duše. Ostaje nejasno zašto teolozi nastupaju previše oprezno , dodvoravajući se duhu vremena govorom kako je demonski način bio rabljen u prvim stoljećima za opisivanje modernih psihičkih dijagnoza, npr. multiplicirane osobnosti, ili je govorio o političkim kategorijama, gdje su demoni simboli tiranske snažne strukture. Nije dovoljno reći kako se u jednom slučaju, govorim iz osobnog iskustva, radi o žarišnoj epilepsiji koja se atipično manifestira!? Problem se krije upravo u ovim atipičnim manifestacijama.
    *Zar se i kod shizofrenije ne radi o multipliciranoj osobnosti?
    -Bitna je razlika između shizofrenije i demonskih utjecaja: opsjednuti čovjek za razliku od shizofrenika, uzima ozbiljno glasove koje ponekad sluša i koji se javljaju kao utjecaj stranog bića. Ti glasovi o dotičnoj osobi razgovaraju u trećem licu. Nije riječ o djelomičnoj osobnosti multiplicirane osobe, kako to klasificiraju neki psihijatri, nego o jednoj stranoj osobnosti! Slično je i kod histerije, epilepsije ili drugih psiho-fizičkih oboljenja. Potrebno je reći: postoje psihičke bolesti, demonski utjecaji i kombinacija bolesti i demonskih utjecaja, što je svakako najteža situacija. Mnogi religiolozi i teolozi u pomanjkanju vjere i bez osobnog iskustva egzorciziranja, tumače demonsko djelovanje provaljivanjem stvari i procesa iz podsvijesti u koju su bili potisnuti. Demoni ne mijenjaju svoje pojavne oblike, za razliku od shizofrenije, i specifičnost svake demonske osobnosti prisutne u tijelu opsjednutoga ostaje ista dokle god svaki demon pojedinačno ne bude istjeran. Za postavljanje prave dijagnoze ponekad je potrebna i godina dana. Opsjednutost nije dimenzija psihe koja je arhaičnom snagom izbila na površinu: radi se o stranoj osobnosti koja je svjesna sebe, o osobnom i personalnom zlu, ne o amorfnom i bezličnom zlu.
    *Čovjek našeg vremena najviše vjeruje terapijama psihijatrije i ponudama alternativaca kojih je svakim danom sve više: egzorcizam očito nije u trendu i redovito ga osporavaju čak i oni od kojih se to ne očekuje-svećenici?
    -Računala i genetika ne mogu ispuniti čovjekovu duhovnu prazninu, o relaciji čovjek-Bog psihijatrija nema što reći, napose u situaciji gdje je umjesto Boga demon preuzeo vlast nad čovjekom i gdje se zlo može rukama doticati, dok alternativci stupaju na područje nevjere ili slabe vjere. Živimo u vremenu oslobađanja vjere od otajstava, gdje su upravo takva nastojanja rezultirala nijekanjem postojanja personalnih zlih sila i njihovog realnog djelovanja u svijetu. Gdje se nije otvoreno suprotstavljalo ovim istinama, prekrilo ih se šutnjom, a koji su o njima govorili, smatrani su zaostalima za duhom vremena. U takvoj situaciji eksplodirao je interes za poganske religije i magijske prakse. Snagom medija neopoganizam se počeo nametati kao panteon novog svjetskog poretka, prikazujući magiju kao fenomen rubnog područja znanosti, umjetnosti i kulture. Uz već postojeći kaos na sociološkom području, fenomeni magije pojačani psiho-stimulansima(drogom) doveli su moderni svijet u strašno kraljevstvo psihijatrije. U vrtlogu toga našao se i egzorcizam; od privatnih i karizmatičkih do službenih. Svjestan sam da vlastito iskustvo može biti dovoljan razlog za moju angažiranost na ovom području, ali ono nije dovoljno za pravu prezentaciju opsjednutosti i egzorcizma.
    *Gdje prestaju granice psihijatrije i gdje počinju očitovanja personalnih zlih duhova odnosno, postoji li velika sigurnost da je u konkretnom slučaju riječ o opsjednutosti?
    -Evo konkretnog primjera: gospođu X upoznao sam u vrijeme dok je bila nepokretna u ožujku 2000. Dušobrižnik iz zajednice kojoj X pripada pastoralno je skrbio za nju. Jednom smo zajedno otišli bolesnici. Dok se pripremao dati joj sakrament bolesničkog pomazanja govorio je o jednom krštenju koje je imao tih dana. Na govor o krstu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, bolesnica se neprirodno trzala. Zamolio sam kolegu da još jednom ponovi priču o krštenju i ponovilo se neprirodno trzanje na govor o Presvetom Trojstvu. X je zatražila da se i ja pomolim za nju. Molio sam kratku molitvu otklinjanja(ona nije znala kakva je to molitva) na što je počela rikati i bacati se. Obratio sam se nadbiskupu koji je inzistirao da prvo molim redovite molitve Crkve i molitve otklinjanja, a egzorcizam ako znakovi jasnije ukazuju na demonsko djelovanje. Egzorcizam nisam molio sve dok kod molitava otklinjanja demon nije sam progovorio. Gospođi X nisu pomogli psihijatri kao ni alternativci: bila je nepokretna, otvorenih usta a zatvorenih očiju i ukočena. Čim sam počeo molitve egzorcizma demon je zarežao, X je otvorila oči i počela trgati odjeću sa sebe, počela se uspravljati uvis…daljnje stanje gospođe X ovisit će o njezinoj osobnoj suradnji s Bogom!
    *Jasne su teološke pretpostavke i učenje Katoličke crkve, brojni teolozi obrađivali su ovu tematiku, crkveni oci i pape bili su jasni, na poseban način Pavao VI. i Ivan Pavao II. , tu je i novi obrednik iz 1998. godine “De exorcismis et supplicationibus quibusdam” no uvijek je praksa egzorcizma kamen spoticanja i osporavanja. Vaš komentar?
    -Nažalost, demonologija i egzorcizam pripadaju tabu temama, no tu je riječ o krnjoj teologiji: četiri su Isusove zapovijedi Crkvi-da naviješta Radosnu vijest, da poziva na krštenje i obraćenje, da moli za ozdravljenje bolesnih i da izgoni zloduhe iz opsjednutih! Koliko god slučajevi opsjednuća bili rijetki, ustvrdio bih da je još uvijek veći broj opsjednutih od broja kompetentnih egzorcista. U srazu s personalnim duhovnim zlom ne pomažu racionalnost, kao ni simptomatologija psiholoških, socioloških, parapsiholoških ili antropoloških dostignuća. Zlo ne postoji kao svemoćno i samostalno počelo usmjereno protiv Boga, biblijska slika o Bogu ne dopušta nikakav dualizam, zlo ima svoj uzrok u slobodi stvorova koje je Bog stvorio dobrima no koji su se pobunili i ustali protiv Boga. Već na prvim stranicama Biblije susrećemo pobunu protiv Boga, osudu, ali i nadu u pobjedu nad Zlim. Danas nažalost imamo situaciju opadanja vjere, no gdje opada vjera raste praznovjerje, riječ je o dinamičkom ekvlibriju vjere i praznovjerja: za mnoge je Bog odavno umro ili je ostavljen po strani! Na upit zašto je egzorcizam kamen spoticanja ili osporavanja nije jednostavno niti jednoznačno dati odgovor: ako Biblija nije dovoljna, potrebno je pogledati, između ostaloga, Katekizam Katoličke crkve i Zakonik kanonskog prava.
    *Što odgovoriti zastupnicima parapsihologije i njihovim tumačenjima?
    -Samo preko egzorcizma, uz već rečene preduvjete i izričitu dozvolu biskupa, doznaje se radi li se zaista o demonskom opsjednuću. Svi fenomeni, koliko god neprotumačivi i neobično izgledali kod određene osobe, mogu biti naravnog karaktera. Jedino egzorcizam pokazuje sigurno radi li se o demonskom opsjednuću. Krist ne samo da je bio zaokupljen otkrivanjem ljudima pravog životnog puta, nego je utrošio dosta vremena i za istjerivanje demona. Egzorcist nikada ne nastupa vlastitom snagom i imenom, nego in persona Christi. U praksi sam se uvjerio da su telepatija ili psihokineza posve različiti fenomeni od opsjednuća i tek jedan primjer: neodrživa je tvrdnja da opsjednuti telepatski primaju, primjerice, znanje stranog jezika od egzorcista. Ne mali broj puta u egzorcizmima vođenim na latinskom jeziku, demoni su izrugali egzorcistu i njegovo slabo znanje latinskog. U tim izrugivanjima istovremeno su demonstrirali savršeno znanje toga jezika kroz usta opsjednute osobe, koja slabo znanje latinskog nije mogla primiti od egzorciste! Po vlastitom priznanju, opsjednuti nikad nisu učili latinski. Demon razumije sve jezike i ako je prisutan u tijelu osobe za koju molimo, on će reagirati.
    *Postoje znakovi kod opsjednuća koji sliče prirodnom (ne) redu, no tu su i znakovi moralnog i duhovnog reda?
    -Tako je. Znakovi moralnog i duhovnog reda su žestoko odvraćanje od Boga, presvetog Imena Isusova, Blažene Djevice Marije i svetaca, Crkve, Božje riječi, od stvari i obreda, posebno sakramenata te svetih slika. Potrebu konkretnog egzorcizma ovlašteni svećenik treba razborito prosuditi i pomno ispitati, savjetujući se sa stručnjacima iz duhovnosti te ako je potrebno sa stručnjacima u medicini i psihijatriji, koji imaju smisao za duhovne stvari. Egzorcist ne bi smio vršiti obred ako nije uvjeren moralnom sigurnošću da se zbilja radi o opsjednuću. Potrebna je diskrecija kod obreda, bez uporabe i prisustva sredstava društvenog priopćavanja te na način da obred ne bude shvaćen kao praznovjerje ili magijski čin.
    *Kako objasniti višestoljetnu šutnju Crkve od 1614. godine kad je izdan Rituale Romanum do 1998. i novog obrednika egzorcizma?
  • Tijekom vremena liturgijske knjige su se obnavljale no jedino je obrednik egzorcizma živio bez promjena nekoliko stoljeća!? Novi obrednik bio je desetak godina u pripremi. Potrebno je reći da se Rituale Romanum posljednji put pojavio 1954. godine kao obnovljen i dopunjen. Možemo se pitati je li zaista bilo potrebno ovakvo pretjerivanje u zabrani ovog sakramentala!? Jer, promišljanje o opsjednutosti i egzorcizmu upućuje na temeljne probleme ljudskog života, spoznaje i razumijevanja svijeta uopće. Da li je posrijedi samo nerazumijevanje koje nam je potpuno oštetilo percepciju duhovnog svijeta!? Ovo zlo, koje se manifestira u destrukciji Bogu protivne dinamike-nadvladava Krist. Zato umjesto nijekanja demonske stvarnosti i omalovažavanja iskustvene prijetnje od zlih sila, trebalo bi uzimati ozbiljno ljude i njihove poteškoće na ovom području te im pružiti potrebnu pomoć, a to može jedino svećenik svojom službom i čvrstom vjerom u Boga!
    *Kako ste doživjeli svoj prvi egzorcizam?
    -Nije bilo toliko straha, bilo je veće iznenađenje-što se to događa s tom osobom!? Promjena osobnosti i određene manifestacije ne ostavljaju previše vremena za strah, i želim naglasiti, prije svakog egzorcizma postoje pojedinci i zajednice koje mole za mene, postim nekoliko dana…za obred egzorcizma potrebna je velika duhovna snaga. Ako bi obred vodio nepripremljen svećenik, bilo bi to kao da ste nekom dali priručnik iz kirurgije i poslali ga u operacionu dvoranu: potrebna je duhovna razboritost, intuitivan uvid, analitička distanca, intelektualna i teološka formacija, poznavanje psihijatrije, habitus molitve i askeze…
    Niti jedan obrednik ne govori dovoljno o svladavanju konkretnih opasnosti koje se mogu pojaviti tijekom egzorcizma. Ništa se ne govori o tome što učiniti ako opsjednuta osoba prestane disati i poprimi izgled mrtvaca. Egzorcist koji nema nikakvog prethodnog iskustva neće znati pomoći opsjednutom dok povraća tvrde predmete, staklo, čavle…bit će silno zbunjen ako ga demon doslovce opeče! Kad iskusniji egzorcist prepozna vrstu, tip i ime demona, uglavnom egzorcizam brzo privede kraju.
    *U svojoj knjizi govorite i o magiji putem-preko telefona?
    -Da. Fizički kontakt postoji i preko telefona, koji magija koristi za pojačavanje djelotvornosti smetnji. Mag nazove žrtvu telefonom, a ona “daje pristanak” intencijom time što želi ostvariti vezu i čuti tko zove: obično tada slijedi spuštanje slušalice, a žrtva misli “nitko ne odgovara.” U međuvremenu zbio se glavni kontakt. On je dovoljan za bacanje zla na osobu koja je odgovorila na poziv. Dodajem ovom vlastito iskustvo: dok sam vršio egzorcizme nad opsjednutom osobom 1999. godine, nije bilo učinkovitog oslobađanja sve dok nisam egzorcirao i zaštitio kućni telefon zlostavljane osobe preko kojeg je mag vršio svoju zlu djelatnost.
    *Mnogi vjernici žele slušati samo one fragmente vjere koji gode njihovim ušima: ne priznaju Boga koji kažnjava, demone, pakao…i začudo uglavnom se o nekim temama u crkvama ne govori ili ih se minorizira-do granica nevjere?
    -Nedavno sam imao susret s jednim kolegom svećenikom koji me je uvjeravao da “to baš i ne postoji” i uputio sam ga na Katekizam Katoličke crkve. Zatim sam ga upitao je li nešto pročitao o ovoj problematici i odgovor je bio-nemam previše vremena!? Dakle, nije u pitanju samo nevjera nego i neznanje o sadržajima vjere! Član 1673. Katekizma upravo govori o egzorcizmu, no čovjek uglavnom vidi ono što želi vidjeti, za druge stvari je slijep. Taj član Katekizma jasno kaže: “Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju od utjecaja zloduha, i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Nešto posve drugo je slučaj bolesti, osobito psihičkih, kojih liječenje spada u medicinsku znanost.” Tu je i Zakonik kanonskog prava koji treba iščitavati, i pitanje je koliko neznanje ili dobra volja opravdavaju nevjeru, dok se apriorno odbacuju biblijske rečenice i iskustvo Crkve kroz dvije tisuće godina. Polog vjere ne ovisi o osobnom sudu!
    Što se tiče problematike personalnog zla i opsjednutosti, rekao bih da se s tim susrećemo puno češće no što mislimo, a zašto nema više egzorcista-možda odgovor leži u najvećoj laži Zloga a to je-uvjeriti ljude kako on ne postoji. Posljedice su više nego očite, napose su vidljive pogledom vjere, koji je danas kod mnogih zamagljen, no zamagljen pogled odnosno duh nije mjerilo i kriterij u strahovitim borbama Dobra i Zla. Vjera je danas na ozbiljnim kušnjama, no Bog je Ljubav, On je naš Stvoritelj, Otkupitelj i Spasitelj i konačna pobjeda je Njegova. Bog od nas očekuje dobru volju i suradnju u ljubavi i tada se ne trebamo ničega bojati. Jednostavno, moramo se odlučiti za Boga ma koliko kušnje bile velike, jer Bog je konačni pobjednik nad zlom i nad Zlim. To je poruka i sadržaj najvećeg kršćanskog blagdana koji smo nedavno proslavili-poruka Uskrsa!
    Mirko Kalanj