06. NKG – NEDJELJA – PROPOVIJEDI (A)

VI. TJEDAN KROZ GODINU – NEDJELJA
06. NKG (A) – PETA NEDJELJA KROZ GODINU

PROPOVIJEDI

Mt 5,17-37

Isus nije došao dokinuti zakon, kako sam kaže, već ga dopuniti i ispuniti. To znači da želi od ovoga što izgleda ili je nametnuto da bude naš osobni izbor i

naše životno, nutarnje, i to osobno prihvaćanje. Jer svi su bili siti kao što smo i mi siti onoga samo izvanjskoga ispunjavanja zakona i njegova slova. To prigovaramo farizejima i nazivamo ih takvima, a često smo na istoj i jednakoj liniji opsluživanja i deklarativnoga prihvaćanja. Pravda jednoga Kristova sljedbenika, nas kršćana, ne ovisi samo od pukoga opsluživanja zakona, već od onoga kako nam sam Spasitelj daje primjer onoga što se u Njemu ispunilo i onoga kako on opslužuje zakon. On je poslušan zakonu u zajedništvu s Ocem. Tako On postavlja nove temelje vrjednovanja zakona i morala, a to je u svemu ovome i osobna nakana. Dakle nije dovoljno samo ono: “Ne ubij!” Gdje je ono što si drugome dobra učinio, a ne samo čuvao da ga ne ubiješ. Poštuj oca i majku samo radi zakona da te ne kazni, je ono najmanje što može biti ovdje na zemlji. Ovdje treba ljubav prema roditeljima, odgojiteljima, starijima, svima koji se brinu za zajedničke potrebe tebe, mene, Crkve, Društva i sviju koje moramo i trebamo gledati kroz naše roditelje, njihovo poštivanje i ljubav prema njima. Ne piše: “Poštuj djeda i babu!” Bili to značilo da njih treba ukloniti… E, to bi bilo ono farizejsko tumačenje. Tako ne piše u zakonu i ja ne moram… Nema tu ni kršćanstva ni Krista. Zakonu treba onaj DUH, a to mu je dao, donio i dopunio sam Krist. Njegovi gledaju tako živjeti i Njemu se mole da im pomogne!

Uistinu je naš Spasitelj bio nenadmašan u obješnjenjima. Danas ćemo čuti objašnjenje pakla. Ta riječ sama po sebi ne kaže puno u hrvatskom jeziku. Drugo je što mi tradicionalno znamo i koje teološko značenje ima za nas svakoga pojedinca. Danas Isus upotrebljava tri puta ovu riječ (Mt 5,17-37). On je za svoje slušateljstvo uzeo riječ “đena”, a u arapskom je džennet raj, a džehennem pakao. Međunim, Đena je jedna uvala koja se nalazi, naravno i danas, u jugoistočnom Jeruzalemu. Danas je to moderna četvrt u kojoj se nalazi čak i gradska uprava. Međutim ta je uvala bila određena i koristila se od pamtivjeka (Jeremija je spominje u devetom poglavlju čak za osmo stoljeće prije Krista) kao smetljište na kojem je uvijek gorilo i zaudaralo, a vrata grada koja su tamo vodila čak su se zvala “vrata nečistoće ili smetljišta”. Da bude još gore to se smetljište pretvorilo u mjesto nemorala i još toliko drugih neprihvatljivih stvari i obreda, kao što su primjerice žrtvovanje djece poganskim bogovima da bi ih udobrovoljili za nedaće koje su ih pratile. Žrtvovali su djecu paleći ih žive. Išlo se dotle da su čak i dvojica judejskih kraljeva Ahaz i Manasija (Ahaza će prorok Amos, kojega Bog uzima od stoke i uzgajivača divljih smokava, opominjati) žrtvovali svoju djecu u čast poganskih bogova na takvome mjestu.

Sada je bilo jasno svakome Židovu ili stanovniku Palestine, koji je poznavao to i takvo mjesto, lako razumjeti zašto Isus govori da je bolje bez jednoga uda ući u raj nego sa cijelim tijelom u pakao, kada je pakao već takav. Na takvo će mjesto dospjeti oni koje Gospodin na koncu osudi za zla koja su činili na ovome svijetu. Osobno mislim da je ovakva đena doprinijela formiranju našega mišljenja i definiranja pakla i paklenoga ognja. U svakom slučaju to je mjesto gdje nema od života ništa, odnosno, to je samo mjesto kazne i ništa drugo.

Zato danas Gospodin lijepo ovo tumači iza kako nam je prije dva tjedna dao blaženstva, pa zatim sliku svijetla i soli, pa evo danas oni koji su njegovi blaženi i sretni i koji nose svijelo života i sole svojim urednim životom gdje stignu, moraju to potvrđivati i ovakvim načinom svoga jezika i kršćanskoga govora. Takvima nikada neće biti potrebno razmišljati o paklu ili jeruzalemskoj đeni, jer su svojim se životom udaljili od njega i pristupili odmah Gospodinu i to potvrdili i potvrđuju svakodnevnim dobrim djelima. A Gospodin upravo takvima neprestano pomaže i prati ih na putu da budu još blaženiji i sretniji u nošenju svjetla i soli svojim djelima i svojim riječima.

“Iako je pakao je već bio gotovo popunjen, pred ulazom je bio dugi red osoba koje su čekale da uniđu. Đavao je bio prisiljen zadržati pred ulazom sve kandidate.

“Ostalo je samo jedno mjesto slobodno, i logično je da pripada najvećemu grešniku”, najavi đavao.

“Imali među vama ubojica?”.

Da bi našao najgorega, đavao je počeo ispitivati grešnike u nizu.

Malo poslije, ugleda jednoga kojega prije nije ni primjećivao.

“Što si ti učinio?”, upita ga.

“Ništa. Ja sam dobar čovjek i ovdje sam samo pogreškom”.

“Sigurno si nešto učinio”, zasmija se podrugljivo, “svatko je nešto učinio”.

“Ah, to znam dobro”, reče čovjek uvjereno, “ali ja sam se uvijek držao daleko od toga. Vidio sam kako ljudi muče druge ljude, ali ja nisam sudjelovao u toj ludosti. Dopuštaju da djeca umiru od gladi, i ponašaju se prema njima kao prema robovima; izbacili su iz društva slabe kao smeće. Ne čine ništa drugo nego izmišljaju podmuklosti i neprilike kako bi se zabunili. Ja sam se oduprio kušnjama, i nisam ništa učinio. Nikada”.

“Jesi li siguran da nisi baš ništa učinio?”, upita đavao nevjerno. “Jesi li siguran da si sve to vidio?”.

“Sa mojim očima!”.

“I nisi baš ništa učinio?”, ponovi đavao.

“Ne!”.

Đavao smješkajući se podrugljivo reče: “Uđi, prijatelju moj. Mjesto je tvoje!”.(B.Ferrero, Mabić/Jukić, Prispodobe V.213).

Neka i ovaj primjer bude jedan doprinos o razmišljanju paklenih stvarnosti. Na ovo bi se moglo nadovezati također tolike tvrdnje “modernih” vjernika da nisu ništa griješili i da nemaju radi toga što ispovijedati. Na to je davno odgovorio jedan mudrac rekavši da su samo dvije vrste ljudi koji ne griješe i ne trebaju se ispovijedati, a to su oni koji još nisu došli do razuma, dakle djeca, i oni koji su razum izgubili. Upravo takvi kada tvrde da ne griješe neka pripaze tko su, i neka pripaze kako se lako zavaravanjem i lijepim isprikama stiže pred paklena vrata, a kada se njima stigne olako se otvaraju i povratka nema. Stoga zamolimo Gospodina da nam da snage da uvidimo onu nečist i nered smrtne đene, te da svoj život odvaratimo s toga puta, vraćajući se neprestano putu kojim nas Gospodin upućuje, da postanemo sretni i blaženi sa svojom braćom, među kojima neće biti potrebe izgovarati one riječi koje vode đeni-džehennemu..

 

Isus je tešku muku mučio s onim i ondašnjim farijezima, ali je jednako danas i s nama i s ovim sadašnjim-ovdašnjim farizejima ili hipokratama…

fra Franjo Mabić