RAZMIŠLJANJE JEDNOG SVEĆENIKA

RAZMIŠLJANJE JEDNOG SVEĆENIKA

Možda nam se čini ovo razmišljanje jednog svećenika malo grubo ali je pisano s puno ljubavi i brige za malene koje nam Otac daruje u baštinu.

Ovo što sada pišem vjerojatno će izazvati bijes prepobožnih Hrvata katolika.

Svi su nekako ogorčeni, žalosni i bijesni kako su se to naši nadbiskupi i biskupi usudili otkazati sva liturgijska slavlja na neko vrijeme i poklekli pred zahtjevima civilnih vlasti.

Kako ćemo živjeti bez Euharistije i pobožnosti? Dragi moji, ono što naši (nad)biskupi čine je za dobro svih vjernika. Ne žele da se dovede u opasnost ni jedan od malenih. Uostalom, predlažu nam, dok smo u izolaciji, karanteni ili kako god hoćete to nazvati, da sami u svojim domovima malo zastanemo, uzmemo Bibliju, krunicu, zaboravljene i prašnjave molitvenike, te da napokon i te predmete stavimo u uporabu. Ovo je prigoda da kugla zemaljska postane jedan veliki samostan, a svaka kuća i soba monaška (redovnička) ćelija iz koje će se uzdizati hvala Bogu. Pruža nam se prilika da na neko vrijeme iskusimo ono što već stoljećima naši monasi (redovnici) čine u ovome svijetu za svijet i za spas svoje duše. Nastavi čitati “RAZMIŠLJANJE JEDNOG SVEĆENIKA”

05. KOR – MISNA ČITANJA – c

V. KORIZMENI TJEDAN – UTORAK
05. KOR – Svagdan

MISNA ČITANJA
📖: Br 21,4-9; Ps 102,2-3.16-21; Iv 8,21-30

Prvo čitanje: Br 21, 4-9
Tko god bude ujeden, ostat će na životu ako pogleda zmiju.

Čitanje Knjige Brojeva
U one dane: Izraelci se zapute od brda Hora prema Crvenom moru da zaobiđu zemlju edomsku. Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.« Onda Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: »Sagriješili smo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod, i Gospodin reče Mojsiju: »Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.«
Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
Riječ Gospodnja. Nastavi čitati “05. KOR – MISNA ČITANJA – c”

3003 – Sv. Leonardo Murialdo

Sveti Leonardo Murialdo – 30. ožujka

 

sveti_leonardo_murialdo

Sveti Leonardo Murialdo

Današnji sveti zaštitnik je Leonardo Murialdo, talijanski svećenik, osnivač Družbe svetog Josipa. Rođen je 26. listopada 1828. u Torinu kao sin bogate, ugledne i pobožne obitelji. Od milja zvan „Nadino”, sa četiri godine ostao je bez oca, pa se od 1836. školovao kod redovnika skolopa (piarista) u Savoni (Ligurija), a od 1845. na sveučilištu u Torinu. U Torinu je završio teologiju i zaređen je 1851. za svećenika. Neko vrijeme studirao je i u Parizu. Djelovao je najprije u torinskoj crkvi Santa Maria di Piazza. Posvetio se odgoju siromašne radničke mladeži u Oratoriju anđela čuvara. Surađivao je od 1857. i u radu Oratorija svetog Alojzija, što ga je u Torinu otvorio osnivač salezijanaca, veliki Don Giovanni Bosco.

Postavljen je 1866. za rektora Kolegija mladih obrtnika u Torinu, ustanove koja je mladima pružala mogućnost naobrazbe i učenja nekog zanata, kako bi mogli pronaći posao i osigurati budućnost. Don Leonardo je u to djelo uložio sve svoje sile pa je čak skupljao i milostinju. Kod imućnih katolika nastojao je probuditi socijalnu svijest i odgovornost. Brinuo se i za kršćanski odgoj mladih radnika, upućivao ih na pravi put i poticao ih na često primanje sakramenata. Neki od njegovih učenika izabrali su u duhovni stalež, neki su postali redovnici, a njih osamdesetak zaređeni su za svećenike. Kao preteča socijalnog apostolata osnovao je 1871. Uniju katoličkih radnika, a uz nju i niz ustanova, među njima zavod za zapošljavanje, banku i osiguravajuća društva. Utemeljio je 1873. Družbu svetog Josipa, uzora i zaštitnika radnika, ustanovu za pomoć mladim radnicima („Giuseppini del Murialdo”). Postao je njezin prvi poglavar, a njegova kongregacija otvarala je kuće u Italiji i u mnogim drugim zemljama. Nicali su oratoriji, kolegiji, sirotišta, učilišta, poljoprivedne škole i obiteljske kuće.

Prvak socijalnog rada i crkvenog socijalnog nauka, obilazio je bolesnike, zatvorenike, nevoljnike i otvarao dobrotvorne ustanove. U svojim zavodima poticao je obiteljski duh i nastojao da njegovi štićenici zavole kulturu, umjetnost i tjelovježbu. Među prvima je organizirao ljetne kolonije, posebno za mlade koji su bili na rubu društva i izloženi utjecaju kriminala. Promicao je Katoličku akciju, širio pučke, marijanske pobožnosti, otvarao knjižnice, pokretao listove i osnovao nakladnički zavod „La buona stampa” („Dobar tisak”). Živio je za svoga bližnjega, za onoga koji je u društvu najviše ugrožen. Već godine 1885. tražio je osmosatni radni dan. Nije dizao revolucije, nije propovijedao klasnu borbu, ali je bio iskreni i djelotvorni prijatelj i dobrotvor radnika. Vjerovao je da je najbolja metoda socijalnog rada i socijalnog nauka onakva ljubav kakvu nas uči Krist Gospodin. Veliki papa Ivan Pavao II pohvalio je Leonarda kao „jednog od preteča na području socijalnog rada i pastorala”. Preminuo je na današnji dan, 30. ožujka 1900, u Torinu. Papa Pavao VI proglasio ga je 1963. blaženim, a 1970. svetim. Njegova Družba svetog Josipa i danas uspješno djeluje u Europi, Africi, Južnoj i Sjevernoj Americi, u više od 100 kuća, s oko 440 svećenika. Zaštitnik je šegrta, naučnika i radničke mladeži, te mnogih župa i crkava diljem Italije i svijeta.

POSVETNA MOLITVA BEZGREŠNOM SRCU MARIJINU ZA OBNOVU NAŠEG NARODA:

POSVETNA MOLITVA BEZGREŠNOM SRCU MARIJINU ZA OBNOVU NAŠEG NARODA:

PRESVETA BOGORODICE, TI SI U SVOM BEZGREŠNOM SRCU PREBIRALA OTAJSTVA ŽIVOTA SVOGA BOŽANSKOG SINA. ZATO JE TVOJE BEZGREŠNO SRCE UVIJEK BILO OTVORENO ZA BOŽJU RIJEČ I ZATO JE TVOJE BEZGREŠNO SRCE SPREMNO ODGOVORILO BOGU: „EVO SLUŽBENICE GOSPODNJE, NEKA MI BUDE PO RIJEČI TVOJOJ.“
I JER JE U TVOME BEZGREŠNOM SRCU UVIJEK ODJEKIVAO TAJ „DA!“ BOGU DANAS SE I JA RADOSNO POSVEĆUJEM TVOME BEZGREŠNOM SRCU.

O MARIJO, OVOGA TRENUTKA TVOME BEZGREŠNOM SRCU POSVEĆUJEM ČITAV SVOJ ŽIVOT: OD TRENUTKA ZAČEĆA, OD UTROBE MAJKE, OD DANA ROĐENJA. I JOŠ VIŠE, TVOME BEZGREŠNOM SRCU POSVEĆUJEM SVE ČLANOVE SVOJE OBITELJI, POVIJEST SVOJE OBITELJI, SVE POKOJNE ČLANOVE SVOJE OBITELJI, SA ČVRSTOM ODLUKOM KOJA GLASI: „JA I MOJ DOM ŽELIMO SLUŽITI I SVEMU PRIPADATI TVOME BOŽANSKOM SINU, GOSPODINU NAŠEMU ISUSU KRISTU.“

O MARIJO, SADA TAKOĐER POSVEĆUJEM TVOME BEZGREŠNOM SRCU SVOJ NAROD, DOMOVINU I VODSTVO NAŠEG NARODA, KAKO BISMO SE SVI SKUPA VRATILI IZVORU ŽIVOTA, KOJI JE U PRESVETOM SRCU TVOGA BOŽANSKOG SINA. NEKA NAS NJEGOVA PREDRAGOCJENA KRV SVE SKUPA ZAŠTITI, A SVE DUŠE ZABORAVLJENIH I PREZRENIH, POBIJENIH PO POLJIMA I VRTAČAMA, PO RIJEKAMA I JEZERIMA, OČISTI OD SVAKE KRIVNJE I IZVEDE IZ MJESTA ZABORAVA, MRAKA I SJENE I UVEDE IH U SVOJE DIVNO SVJETLO, KAKO BI SE SKRŠILE SVE KLETVE I PROKLETSTVA, SVE ZAPREKE I ZAVJERE, I KAKO BI SE NA SVE NAS SPUSTILO POMAZANJE SVETOGA I BLAGOSLOV BOŽJI.

O MARIJO, UPOTRIJEBI OVU MOJU ISKRENU I ŽARKU POSVETU TVOME BEZGREŠNOM SRCU ZA OBNOVU NAŠE DOMOVINE, NAŠEGA NARODA, NAŠE CRKVE, TE NAM SVIMA IZMOLI MILOST OBRAĆENJA, A OSOBITO ONIMA KOJI SU ODLUTALI OD PUTA SPAS ENJA.
Oče naš, 3x Zdravo Marijo, Slava Ocu i Vjerovanje.
o.Petar

05. KOR – PROPOVIJEDI – A

V. KORIZMENI TJEDAN – NEDJELJA
05. KOR – PETA NEDJELJA KORIZME

PROPOVIJEDI

Tema uskrsnuća je nazočna u svim današnjim čitanjima, na različitim mjestima i s različitih pogleda i značenja. Prorok Ezekijel naviješta da će Gospodin otvoriti njihove grobove, a tim označuje da će brzo ponijeti natrag iz progonstva u Jeruzalem i svoje mrtve i tako svi uskrsnuti na onaj novi i bolji život. Tako će završiti babilonsko sužanjstvo.

Uskrsnućem lazara Isus navješćuje konačno uskrsnuće svih nas na kraju vremena. On nije došao na Lazarovu samrt. Vjerojatno je time Mariji i Marti, kao tebi i meni htio reći da bol i patnja nisu prepreka i smetnja onom obećanom uskrsnuću kako Lazara, tako i svakoga od nas. Nastavi čitati “05. KOR – PROPOVIJEDI – A”

05. KOR – MISNA ČITANJA – A

V. KORIZMENI TJEDAN – NEDJELJA
05. KOR (A) – PETA NEDJELJA KORIZME

MISNA ČITANJA
📖: Ez 37,12-14; Ps 130,1-8; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45

Prvo čitanje: Ez 37, 12-14
Duh svoj udahnut ću u vas da oživite.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela
Ovo govori Gospodin Bog: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, narode moj! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim« – govori Gospodin Bog.
Riječ Gospodnja.
Nastavi čitati “05. KOR – MISNA ČITANJA – A”

PORUKA CVJETNICE

Cvjetnica
Nakon razmatranja Muke Isusove na satu vjeronauka upita vjeroučitelj djevojčicu:
– Da si ti sama na svijetu, bi li Krist umro samo za tebe?
– Ne, ne bi! – odgovori djevojčica.
– Kako ne bi? – nezadovoljno će župnik.
– Da sam ja sama na svijetu, odgovori djevojčica, ne bi bilo nikoga tko bi Isusa prikovao na križ.
Fra Job

NAGOVOR PAPE FRANJE POVODOM “Urbi et orbi” IZ SVETOGA GRADA

NAGOVOR PAPE FRANJE POVODOM “Urbi et orbi” IZ SVETOGA GRADA:
“Već tjednima nam se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno….

Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici…

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i uzdamo se u Te. U ovoj korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima”, rekao je između ostalog Papa povjerivši sve duhom prisutne Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Blagoslovivši čitav svijet zamolio je Gospodina da nas ne ostavi na milost i nemilost oluji, već da ponovi još jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5).

Papa je molio i pred Gospinom ikonom „Salus populi romani“ te čudotovornim raspelom kojemu Rimljani pripisuju zasluge za kraj velike epidemije kuge u 16. stoljeću koji su za ovu posebnu priliku bili izloženi na ulazu u vatikansku baziliku.

Nakon skrušenih trenutaka klanjanja pred Presvetim, Papa je svima koji su pratili prijenos putem medija diljem svijeta u svojim „kućnim kapelicama“ udijelio blagoslov Urbi et Orbi (Gradu i svijetu) kada su vjernici imali i mogućnost primanja potpunog oprosta.

“Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas.”

Ovdje pročitajte govor u cjelini:

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“

„Uvečer“ (Mk 4, 35). Tako započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja sve paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno.

Lako se prepoznajemo u ovome izvješću. Ono što je teško razumjeti jest Isusovo držanje. Dok su učenici, naravno, uznemireni i očajni, on je na krmi, dijelu lađe koja tone prva na dno. I što čini? Unatoč metežu, on mirno spava, pouzdan u Oca – to je jedini put u Evanđelju kada vidimo Isusa kako spava. Kad su ga zatim probudili, pošto je smirio vjetar i vodu, obraća se učenicima prijekornim tonom: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (r. 40).

Pokušajmo razumjeti. U čemu se sastoji pomanjkanje vjere učenikâ, koje je u opreci s Isusovim povjerenjem? Oni nisu prestali vjerovati u Njega, naime, dozivaju ga. No pogledajmo kako ga dozivaju: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ (r. 38). Zar ne mariš: misle da Isus ne mari za njih, da ga nije briga za njih. Među nama, u našim obiteljima, jedna od stvari koja nas najviše boli jest kad čujemo kako nam govore: „Zar te nije briga za mene?“. To je rečenica koja boli i stvara nemir u srcu. To je uzdrmalo i Isusa. Jer nikoga nije više briga za nas od njega. Naime, kad su ga zazvali on spašava svoje nepovjerljive učenike.

Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrilo sve nakane da se „spakira“ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ; sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno „spasonosnim“ navikama koje nas ne mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama.

S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim planetarnim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo neustrašivo dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i pouzdati se u Tebe. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima. Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne predanosti. To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam. Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Početak vjere je svijest o tome da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Boža: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.

Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.

Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogući nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti. U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu!

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj stamenoj vjeri, želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih kolonada koje grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera slaba i bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji. Ponovi još jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5). A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer Ti se brineš za nas“ (usp. 1 Pt 5, 7).

Vatikan, 27. ožujak 2020.
Papa Franjo, nagovor uz Urbi et orbi. Molitva i blagoslov s Presvetim na Trgu sv. Petra u Vatikanu.

BOŽE, SAČUVAJ NAS I BRANI I VODI.

Papa Franjo, nagovor uz Urbi et orbi. Molitva i blagoslov s Presvetim na Trgu sv. Petra u Vatikanu.

Pročitajte duboki i snažni govor pape Franje! 😇🙏

“Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas.”

Ovdje pročitajte govor u cjelini:

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“

„Uvečer“ (Mk 4, 35). Tako započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja sve paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno.

Lako se prepoznajemo u ovome izvješću. Ono što je teško razumjeti jest Isusovo držanje. Dok su učenici, naravno, uznemireni i očajni, on je na krmi, dijelu lađe koja tone prva na dno. I što čini? Unatoč metežu, on mirno spava, pouzdan u Oca – to je jedini put u Evanđelju kada vidimo Isusa kako spava. Kad su ga zatim probudili, pošto je smirio vjetar i vodu, obraća se učenicima prijekornim tonom: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (r. 40).

Pokušajmo razumjeti. U čemu se sastoji pomanjkanje vjere učenikâ, koje je u opreci s Isusovim povjerenjem? Oni nisu prestali vjerovati u Njega, naime, dozivaju ga. No pogledajmo kako ga dozivaju: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ (r. 38). Zar ne mariš: misle da Isus ne mari za njih, da ga nije briga za njih. Među nama, u našim obiteljima, jedna od stvari koja nas najviše boli jest kad čujemo kako nam govore: „Zar te nije briga za mene?“. To je rečenica koja boli i stvara nemir u srcu. To je uzdrmalo i Isusa. Jer nikoga nije više briga za nas od njega. Naime, kad su ga zazvali on spašava svoje nepovjerljive učenike.

Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrilo sve nakane da se „spakira“ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ; sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno „spasonosnim“ navikama koje nas ne mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama.

S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim planetarnim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo neustrašivo dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i pouzdati se u Tebe. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima. Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne predanosti. To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam. Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Početak vjere je svijest o tome da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Boža: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.

Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.

Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogući nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti. U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu!

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj stamenoj vjeri, želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih kolonada koje grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera slaba i bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji. Ponovi još jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5). A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer Ti se brineš za nas“ (usp. 1 Pt 5, 7).

Vatikan, 27. ožujak 2020.
Papa Franjo, nagovor uz Urbi et orbi. Molitva i blagoslov s Presvetim na Trgu sv. Petra u Vatikanu.

BOŽE, SAČUVAJ NAS I BRANI I VODI.

04. KOR – PETAK – VEČERNJA MOLITVA

Večernja molitva

IV. KORIZMENI TJEDAN – PETAK
04. KOR – Svagdan

VEČERNJA MOLITVA

Nije potrebno uvijek biti u crkvi da bi bio s Bogom. Možemo od našeg srca načiniti oratorij u koji se od vremena do vremena povlačimo kako bismo se družili s njim u poniznosti, skromnosti i ljubavi. Svatko je sposoban za tako prisan razgovor s Bogom, netko više, netko manje. Poznato mu je što mi možemo učiniti. Počnimo dakle. S naše strane vjerojatno očekuje samo velikodušnu odlučnost. Imajmo hrabrosti.

Znam da za pravo vježbanje (u Božjoj prisutnosti) srce mora biti slobodno od svih drugih stvari, jer Bog će sam posjedovati naše srce; i jer ga ne može potpuno posjedovati a da prije ne bude od svega oslobođeno, tako isto ne može u njemu djelovati i činiti ono što mu je po volji, dok ne bude oslobođeno za njega.

Samo se na Boga oslanjati, a u Bogu s ljubavlju prihvaćati sve ljude i sve stvari. Živjeti u Božjoj prisutnosti, dakako, znači živjeti u čistoći srca, jednostavnosti i u potpunom prihvaćanju njegove volje. To zaista zahtjeva izbor, odluku i veliku hrabrost. To je znak istinske svetosti. Nastavi čitati “04. KOR – PETAK – VEČERNJA MOLITVA”

%d blogeri kao ovaj: