02. KOR – BIBLIJSKA MISAO DANA – g

II. KORIZMENI TJEDAN – SUBOTA
02. KOR – Svagdan

BIBLIJSKA MISAO DANA

POVRATAK NATRAG – DOBROMU OCU
Lk 15,1-3.11-32
Gotovo sve subotnje mise u korizmi nude nam utješnu lekciju, pouku. I današnje nas čitanje uči Očevoj milosrdnoj ljubavi. Prispodoba o dobrome Ocu i dvojici sinova, ili pak rasipnom sinu i Ocu, te starijem sinu koji više ne priznaje brata, ne prihvaća ga, a odbija očev poziv. Unatoč tolikim našim grijesima Bog jest i ostaje onaj koji stalno prašta.
Bog se raduje kad može praštati, kad nam se može smilovati. Zadnja Božja riječ na ljudski grijeh nije osuda, nije pravednost, nego dobrota i smilovanje. Stariji brat ustrajava na pravednosti. Oče, učini mu po djelima. Na svoj način on je u pravu. Ali je Bog daleko veći. On prašta, i on se raduje kad može oprostiti grješniku, napose zalutalu sinu.
Mlađi sin nema povjerenja, dosadilo mu doma, ne želi biti ni o kome ovisan, on svoje uzima. ‘Daj mi dio koji mi dopada’. I ide u tuđinu, daleko od oca. Tek se u tuđini – kad je spao na prosjački štap – sjetio kako je u očevoj kući. Obraćenje je odluka za povrat k iskonu kao cilju, jest izbor puta koji vodi prema Izviru, prema Ocu nebeskome. Treba se odlučiti, reći odlučno ‘da’, povratak doma, k Ocu. To je smisao korizme, tome smjera sve naše – prema uskrsnoj noći i obnovi krsnoga zavjeta.
Ljubav poštuje slobodu bližnjega. Poštuje osobu bližnjega. Ljubav pati. Ona pati sve dotle dok se na nju ne odgovori. Na ljubav treba odgovoriti ljubavlju. Ljubav je nemoćna dok joj se ne odgovori istom mjerom. Ona silno trpi. Otac je u prispodobi svladan, obuzet nemoći. On nutka, nagovara. Ne prisiljava, jer ljubi. Ljubav nikad nije nasilna.
Bog je nemoćna ljubav, ali istodobno ljubavna moć. U Lk 15 imamo slavlje i blagdan izgubljenih. Izgubljene su ovca i drahma, izgubio se mlađi sin, izgubljen je također i stariji, ali je također i otac u stanovitom smislu izgubljen. Izgubljen je jer ga ljubav čini nemoćnim, jer mu ljubav nije odgovorena ljubavlju. Izgubljen je kao otac jer nema više sinova. Mlađi otišao u tuđinu, a stariji se srcem otuđio od oca. Svi su izgubljeni jer se ne razumiju.

Otac je središnji lik. On je sama ljubav, sućut, smilovanje. To je ujedno i njegova osobna drama. Sinovi ne razumiju njegove postupke. Njegova je jedina životna namisao i jedini konačni cilj bivovanja da mu sinovi budu sretni, da imaju puni život. I zato je u stanovitom smislu i otac obezglavljen jer mu nije odgovoreno na ljubav. Ljubav se uvijek gubi, razdaje. I očeva sreća i radost bile bi beskrajne kad bi ga njegovi sinovi razumjeli. I kad bi zaključili: Pa, imamo tako divna oca!
Mlađi sin: Ne shvaća ni oca ni ljubav. Misli da se ne može dokraja u očevoj kući razviti ni ostvariti svoje mogućnosti. Ali namjesto da nađe slobodu, on pronalazi ogoljelo Ništa izvan domašaja očeva pogleda i srca, kuće i skrbi.
Stariji sin: I on je također izgubljen jer ne razumije očevo srce. On misli da se ljubav treba ili mora zaslužiti nekakvom aktivnošću, služenjem, kao u najmu. A otac pak ljubi i samo ljubi. On je sposoban samo ljubiti i u ljubavi praštati.
Pred Bogom nitko nije izgubljen. Nitko nema pravo očajavati. Treba samo praznih ruku prihvatiti Očevu ljubav i smilovanje. Zato je potrebno brata ili sestru koji ne žive kao mi prihvatiti bez ikakve razlike, s ljubavlju i poštovanjem njihove slobode, njihova izbora, svjesni da smo svi podjednako odgovorni jedni za druge. I zajedno se s njima radovati novome životu koji nam se nudi.
Nitko od nas nije svjestan drama koje se odvijaju u dušama onih koji su pored nas. To uvijek sa sobom povlači posljedicu da moramo jedni drugima iznovice praštati, i da i nakon deset promašaja dajemo i jedanaesti put šansu i povjerenje onome tko se o nas ogriješio.
Koliki pored nas traže od nas samilosni pogled. Imaj malo vremena za mene. Imaj srca, oka, ljubavi, smilovanja. Nemam čovjeka, nemam nikoga tko bi se mogao smilovati mojoj bijedi.
Prije je postojao zakon ora et labora, a danas postoji zakon labora et consume, to će reći, namjesto moli i radi, radi i troši, konzumiraj! Potrošnja umirujućih sredstava neprestance raste. Istodobno raste i potrošnja sredstava koja pospješuju djelatnost, aktivnost, radnu sposobnost. Radoholičarstvo. Ali moramo upamtiti: Kemija ili farmakološka industrija nema nikakva interesa da se bilo što promijeni u čovjekovu biću, postojećem poretku, jer inače ne bi imala sutra što prodavati i nuditi na tržnici svojih proizvoda. Naprotiv, što nas je više bolesnih, to je njoj sigurnija veća zarada.
Budući da je Isus neprestance govorio drukčije ljudima o Ocu, poslu, kraljevstvu nebeskom, Božjem, protivnici su vikali: Nemoguće. Nemogućnost! I zato je bio raspet i likvidiran.
Isusova je poruka savršeno jasna. Jednako je jasna i poruka u Međugorju. Dok su s jedne strane u Isusovo vrijeme farizeji (ondašnji teolozi i crkveni pravnici), saduceji (ondašnji viši kler, hijerarhija), te eseni (tadašnji monasi) mislili kako samo kultno čisti imaju pristup u kraljevstvo Božje, u Isusovim očima nitko nije isključen. Isus veli kako svi imaju svoju šansu. I carinici, i grješnici, i bludnice, i opsjednuti, svi bez razlike su dobro došli. Napose pak oni koji nemaju što očekivati u društvu ili od ljudi.
Jedan jedini je preduvjet: glad i žeđ. Treba gladovati i žeđati. “Ako je tko gladan ili žedan, neka dođe k meni i pije“, veli Isus. Radikalna glad i žeđ koji su mnogi zatomili u sebi, a koju ne mogu zatomiti nikakvi ljudski pokušaji, makar nam svijet davao svega što ima u izobilju.
A tko od nas, i u trenucima najveće sreće, kad misli da mu je sreća zadovoljena i srce svime ispunjeno, ne osjeća da to ipak nije ono pravo?! I mi sami sebi često ne priznajemo da nismo sposobni utažiti tu životnu glad i žeđ koje nosimo u sebi.
Bogu nije stalo do svoje časti ili dostojanstva, nego do naše osobne sreće i ispunjenja. A istodobno Bog nije nikakav marksist koji bi nam mimo naše volje nametao nekakvu sreću o kojoj ništa ne znamo, i o kojoj ni oni sami ne znaju koji toliko o sreći zbore ili pišu.
Isus je raspet u svojemu narodu kao bogohulnik jer je navijestio i donio nadu svim ljudima bez razlike, i time si stvorio neprijatelje baš među onima koji nisu htjeli da Bog bude Bog sviju bez ikakve razlike, zadrške ili pričuve.
Mislili su da mogu ušutkati one koji su bili svjedoci prvih silnih iskustava i dana koje su proveli s njime. Ušutkajmo ih, zaprijetimo im, dajmo im novaca, samo da ne pune svijetu uši nekakvim pričama o Isusu raspetom i uskrslom. I kao što je nakon toga cijelo Rimsko Carstvo odzvanjalo tim refrenom, tom istinom, da Isus živi, da je Isus Gospodar svega, jednako i danas imaju zadnju riječ Milosrđe i Pravda i Sloboda, a ne džungla, nered, robovanje.

fra Tomislav Pervan

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: