2605 – Životopis sv. Filipa Nerija – Svjedočanstva & Vjera

Životopis sv. Filipa Nerija

Obitelj i djetinjstvo
Dječak Filip Romul Neri rođen je 21. srpnja 1515. godine u Firenci od oca Franje, koji je bio javni bilježnik, i majke Lukrecije iz Mošana. Nakon što mu je rodila mlađu sestru, majka je umrla, te petogodišnji Filip i njegove dvije sestre – Elizabeta i Katarina, uskoro dobivaju za pomajku veselu, mladu Aleksandru (stariji brat Antonio umro je još prije Filipovog rođenja).

O Filipovom djetinjstvu ne zna se mnogo. Po svjedočanstvu sestre Elizabete doznajemo da su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali „Pippo buono“ (Pipo dobri).Sam je kasnije znao reći: „Sve što je u meni bilo dobrog, primio sam od otaca ”Sv. Marka”, tj. unutar zidina dominikanskog samostana koji je kao dijete rado posjećivao i gdje je stekao prvi vjerski odgoj i duhovnu formaciju. U samostanu se tada živo osjećao duh Savonarole, vatrenog firentinskog propovjednika, te je i Filip do kraja života zadržao duboko poštovanje i divljenje prema ovom firentinskom junaku i mučeniku.

Odluka za Krista

Godine 1532. Filip zauvijek ostavlja rodnu Firencu i ide po očevu nalogu k stricu Romulu, trgovcu iz Sv. Germana (danas Cassino). U to vrijeme često odlazi na molitvu u Raspuklo brdo (Montagna Spaccata) kod Gajete, na obali Tirenskog mora. Vjeruje se da je ova hridina, uzdignuta visoko nad morem, bila rascjepljena od vrha do dna upravo u trenutku kad je Isus predao duh Ocu, u strašnom potresu koji se tada dogodio. U nastalom procjepu zaglavila se stijena i na njoj je kasnije sagrađena kapela. Silazeći prema moru jedno veće udubljenje narod je nazvao „krevet sv. Filipa Nerija“ sjećajući se njegovih dugih boravaka u ovom predivnom prirodnom ambijentu, u sjeni svetišta Presv. Trojstva.

godine Filip napušta trgovački život i upućuje se kao siromašni hodočasnik u Rim u kojem provodi ostatak života.

Na blagdan Duhova 1544. dobio je poseban mistični dar s Neba. Za vrijeme molitve u katakombama Sv. Sebastijana, vatrena kugla mu je sišla u grudi, slomivši pri tom dva rebra na strani srca, koje se time znatno povećalo. Do kraja života imao je i neprirodno povišenu tjelesnu temperaturu, što su sve bili vanjski znakovi unutarnjeg žara koji se rasplamsao u njemu nakon tih jedinstvenih Duhova.

godine osniva Bratovštinu Presvetog Trojstva hodočasnika i bolesnika kojoj je bila svrha prihvat i njega bolesnika koji su nakon otpuštanja iz bolnice živjeli u krajnjoj bijedi, te hodočasnika i putnika koji su došli u Rim, pa su patili zbog bolesti ili gladi. Ta ustanova pokazala se providonosnom 1550. godine kada je postala jedna vrsta središnjeg odbora Svete Godine, zbrinjavajući tisuće osoba.

Zaređenje i apostolat

U crkvi Sv. Tome u Parionu 23. svibnja 1551. po nagovoru svog ispovjednika Filip prima sakramenat Svetog reda. Kao svećenik živi u zavodu Sv. Jeronima od Ljubavi u četvrti Regola, blizu Tibera, u samom središtu Rima gdje postaje vrstan ispovjednik i duhovnik. Oko njega se okupljaju ljudi svih staleža. Očarava ih svojom poniznošću i jednostavnošću, vedrinom duha i razboritošću. Mnoge duše upravlja na pravi put, naglašavajući potrebu radosti, duševne ravnoteže i brige o zdravlju s jedne strane, te opreza prema svim vrstama vizija i ekstaza, kao i prema nerazboritom pretjerivanju u tjelesnoj pokori. Potiče na euharistijsku pobožnost, često sudjelovanje na sv. Misi i sakramentima ispovijedi i pričesti, pobožnost prema Presvetoj Djevici i svecima, čitanje Svetog Pisma i životopisa svetaca, usmene molitve, hodočašća i djela ljubavi prema bližnjima, posebno prema bolesnima i odbačenima. Oživljava pobožnost Četrdesetsatnog klanjanja Presvetom oltarskom Sakramentu, osmišljava „hodočašće u sedam crkava“ kako naziva obilazak sedam najznačajnijih svetišta u Rimu praćen molitvom, pjesmom i veselim druženjem. Sam živi strogu askezu, mrtveći prije svega razum, ali ne zapuštajući ni tijelo, uči sebe i svoje najbliže pravoj poslušnosti i poniznosti, izlažući se svojevoljno ismijavanju od strane prisutnih i raznim duhovitim smicalicama kao sredstvu za rast u poniznosti.

Kako bi sačuvao mladež od besposličarenja i lošeg društva, u poslijepodnevnim satima ih okuplja u potkrovlju Sv. Jeronima na zajedničko čitanje Svetog Pisma i drugih poučnih knjiga, te razgovor o pročitanom, uzajamno poticanje na kreposni život, izmjenu svjedočanstava, uz poneku pjesmu, dosjetku, odrecitiranu ulogu, nerijetko i uz pratnju različitih glazbala; sve to u vedrom duhu, sa puno zanosa i čežnje za osobnim radosnim susretom s Kristom, koji jedini može dati smisao i ljepotu nečijem životu. Kad bi mladići pri tom bučili, Filip bi rekao: „Nije važno, neka na mojim leđima i drva cijepaju, samo da ne griješe.“ Ovo mjesto okupljanja, a kasnije i sama zajednica dobila je naziv oratorij (od talijanske riječi orazione – molitva). Iz ovih neformalnih druženja niklo je mnogo svetih i učenih ljudi koji su sjeme Božje riječi primljeno u oratoriju ugradili u svoj život i prenijeli ga dalje. Nabrojimo samo neke od njih: mladog rimskog senatora Tarugija, kasnijeg kardinala, slavnoga Cezara Baronija, tvorca epohalnog djela crkvene povijesti Annales Ecclesiastici, Palestrine i Animuccija koji su duh oratorija prenijeli u svijet glazbe, kardinala Karla i Federika Boromejskog, Gallonija, Bordinija, i mnogih drugih. Oratorij su posjećivali i sv. Kamilo de Lellis, sv. Felicije de Cantalice, sv. Ivan Leonardi, sv. Franjo Saleški, sv. Ignacije Loyola, veliki Filipov prijatelj.

Filip Neri je po nalogu Pape god. 1564. preuzeo kao dušobrižnik i brigu za firentinsku crkvu i zajednicu u Rimu. Tada mu pritekoše u pomoć već kao svećenici njegovi prvi i najbolji učenici: Tarugi, Bordini i Baronio. S njima je stvorio malu bratsku zajednicu svjetovnih svećenika, koji je sve više rasla, a 15. srpnja 1575. papinskom bulom zadobila i službeno odobrenje Crkve kao Kongregacija oratorijanaca, zvanih i filipini.

Godine 1575. Papa ocu Filipu i njegovima dodjeljuje crkvicu Svete Marije u Vallicelli, kamo su se svećenici premjestili godinu dana kasnije, a Filip je još nekoliko godina ostao u zavodu Sv. Jeronima. Crkva je bila premala, pa su je srušili i u kratko vrijeme sagradili novu, mnogo veću i ljepšu koju i danas zovu Nova Crkva. Godine 1588. otac Filip premjestio se u Vallicellu, gdje je živio sve do svoje smrti 26. svibnja 1595.

Ukratko: