PRESVETO TROJSTVO
Svetkovina (Nedjelja poslije Duhova – Pedesetnice)
Blagdan Presvetog Trojstva – bolje Svete Trojice – ušao je dosta kasno u liturgijsku godinu, istom u X. Stoljeću. No u sadašnjoj liturgiji blagdan zaključuje cijeli niz božanskih otajstava povijesti spasenja: sve od došašća i blagdana Gospodinova utjelovljenja pa korizmenu četrdesetnicu i uskrsnu pedesetnicu s misterijem Velikog petka, Uskrsa, Uzašašća i Duhova. Jer u blaženoj Trojici začet je plan stvaranja i otkupljenja, u njoj se i završava povijest spasenja svakoga čovjeka i cijelog čovječanstva.
Isus nas uvodi u intimnu tajnu Boga. U današnjem Evanđelju govori nam Isus, Sin Božji, o svome Ocu i o Duhu Svetomu. Njih trojica žive u najintimnijem zajedništvu. Duh je u isto vrijeme i Očev i Sinov kao što je dijete u isto vrijeme i očevo i majčino. Isus nas poučava tko je Bog, tko su božanska Trojica, tko smo mi u Bogu. Mi smo korisnici i uživaoci dara Božjega. Isusovim Uzašašćem i silaskom Duha Svetoga Božja objava je završena. No upravo Duh Sveti u svakom naraštaju i svakom vremenu bdije nad Crkvom i njezinim učiteljstvom te nad svakim pojedincem da ne zastranimo od te neizmjerne ljubavi. Njegovo prisustvo i djelovanje omogućuje nam da spoznamo nadspoznatljivu ljubav Kristovu i da po njoj postanemo svjetiljke koje će raspršiti tamu zabluda i zla našega vremena.
Podsjetimo se:
Kršteni smo: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Križamo se: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Molimo: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Trojedini Bože, daj da čitavim bićem uronimo u tajnu Tvoje beskrajne ljubavi i da budemo dostojni uživati Tvoje milosrđe u vijeke vjekova. Amen!
O nedokučivosti tajne Presvetoga Trojstva ispričane su brojne zgode. Mnoge od njih sadrže mudrost iz dječjih usta. Jednom je jedan svećenik pitao djecu tko je stariji – Bog Otac, Bog Sin, ili Bog Duh Sveti. Djeca su zastala, a jedan dječak reče: Sva trojica su vršnjaci. Pojmom „vršnjak“ dijete je izrazilo vremensku nedjeljivost u Bogu. Po „dobi“ u njima nema razlike.
No, doživljaj Boga ne može se izreći razumskim kategorijama. U iskustva iznimne sreće kao što je zaljubljenost, rođenja djeteta, ili neki veliki uspjeh čovjeku je i Bog blizak. Lako se osjeća povezan i s Njim.
Prva iskustva samoće, ekstremna patnje, tjeskobe, žalosti Boga nam čine dalekim, nepostojećim. Zgrčeni u svoju bol ni s kim se ne osjećamo povezani. U takvim trenucima Kristov križ ne možemo nikako smjesti u tajnu Presvetoga Trojstva. U tim nam je iskustva Bog najpotrebniji, a čini nam se najdaljim.
No, duboko proživljeno iskustvo samoće, patnje ili žalosti, također nam može stvoriti osjećaj tijesne povezanosti s Bogom. Na hrvatskom je objavljen prijevod romana Williama Paula Younga, Koliba, s podnaslovom: Gdje se tragedija ogleda s vječnošću. Pisac upravo na temelju tragedije koju je doživio jedan otac, uvodi čitatelje u, recimo književnu tajnu života Presvetoga Trojstva. Radnja romana opisuje tragediju koju je doživjela obitelj Mackenzi. Naime, Mackenzijevi su živjeli u posve sretnom braku s četvero predivne djece. Jednoga vikenda njihov otac Mack sve ih povede u jedan park u Oregonu, dok je majka ostala na dežurstvu u bolnici. Djeca su u tom parku uživala u različitim sadržajima. Tako su starija kćer i sin pošli s kanuom po jezeru. Mack je začuo vrisak i zazivanje pomoći. Shvatio je i vidio da su se prevrnuli. Jedva ih je uspio spasiti. Kad se vratio do kampa kućice, odmah je potražio najmlađu kćer Missy. Međutim, sve što je u svekolikoj potrazi doznao jest da je njegova kćer žrtva serijskog ubojice. Nikad je nisu našli.
Nakon četiri godine Mack u poštanskom sandučiću nađe poruku da dođe u jednu kolibu uz jezero i da će susresti Missy. U potpisu je stajalo „Stari“. „Stari“ je bio naziv kojim su se Mackenzijevi služili kad bi govorili o Bogu. Bez znanja svoje žene Mack se ipak odluči poći. Očekivao je susresti ubojicu. No, u kolibi je našao samo krvavu košulju svoje Missy. Shrvan je zaspao. Kad je pošao natrag i snježnom stazom došao do auta, još se jednom okrenuo. Pred njim je stajala predivna koliba obasjana suncem.
Vratio se. Pokucao. Otvorila mu je jedna prostodušno nasmiješena crnkinja. Nazvala ga imenom i rekla da su ga već dugo očekivali. Upoznala ga je sa Sarajom, predivnom ženom indijskog izraza lica i s tamnoputim muškarcem. U posve srdačnom prijemu, Mack zaključi da se nalazi u društvu Presvetoga Trojstva – „Stara“ je bio Bog Otac, Saraja Duh Sveti i s njima Isus. Uz rad u kućnim poslovima, u vrtovima i plovidbama po jezeru, uz uživanje u hrani i piću Mack je imao prigodu izliti sav svoj bijes zbog smrti svoje Missy. Sve je to bilo primljeno s velikim razumijevanjem. Jednog su jutra Isus i Mack pošli do jezera. Dok se Isus zadržao u jednom vrtu, Mack je uživo u plovidbi jezerom. Odjednom se našao u velikoj prekrasnoj podzemnoj špilji. Ugledao je predivan vodopad i uz vodopad svoju zaigranu kćerkicu Missy, koja je inače uživala uz vodopade. Mahala mu je i nešto govorila, ali on je nije mogao čuti. Nije mogao do nje. Dijelilo ih je nešto poput staklenoga zida. No, nedvojbeno je vidio da je Missy sretna.
Kad se napokon vratio na obalu, čekao ga je Isus. Išli su prema Kolibi. Pričali su o Missyjinoj tragediji i sreći. U razgovoru sa „Starom“ i sa Sarajom produbio je radost života svoje kćeri u Bogu, u vječnosti. Na povratku kući doživio je prometnu nesreću. Kad se probudio iz kome, postupno je prenosio svojoj ženi i djeci svoje iskustvo susreta s Presvetim Trojstvom. Tuga i krivnja zbog gubitka Missy, okrenula se u radost zbog njezina života u Bogu.
Isus je rekao da nećemo ući u kraljevstvo Božje ako ne budemo kao djeca. Doista, često tek s djetinjom jednostavnošću shvaćamo i prihvaćamo određene tajne, pa i tajnu Presvetoga Trojstva. (fbv)
Svjedočanstva & Vjera 