ISUS: KRIŽ I NASLJEDOVANJE

ISUS: KRIŽ I NASLJEDOVANJE
Mt 16, 24-28
Isus poziva na nasljedovanje i postavlja uvjete pod kojima čovjek može biti njegov učenik. Isus – Mesija i Božji Sin – ide putem patnje i križa, poziva i svoje najbliže da ga na tome putu slijede. On je budući sudac svijeta koji će ljudima suditi i naplatiti prema njihovim djelima. Sve do ponovnoga Isusova dolaska Crkva hodi u znaku Isusova zahtjeva – nasljedovanja i nošenja križa, prihvaćanja patnje. Samo onaj tko je na to spreman, može biti Isusov učenik. A nasljedovati Isusa znači zanijekati samoga sebe, uzeti svoj križ na sebe, ići za Isusom ustopice.
Kad čovjeka sluša ove Isusove riječi, hvata ga strah pred oporošću i zahtjevnošću s kojom Isus svakome od nas stavlja pred oči kao životnu izglednost patnju i križ, zapravo kao preduvjet biti na Isusovoj strani. Prethodno je Isus zabranio učenicima govoriti kako je on Mesija, Pomazanik. Kao da želi svoje učenike vezati isključivo uz svoju osobu, onakvu kakva jest, bez ikakvih premaza, slijediti njega, zauzimati se za iste ciljeve za koje se on zauzima. Međutim, učenici to ne shvaćaju, Petar ga čak od toga odvraća. Sve da, samo ne patnja, samo ne križ, kao da veli Petar. Isus ga grubo oslovljava i stavlja na pravo mjesto: “Iza mene, Sotono!”
Govor je o križu tvrd i opor. U govoru o križu dotičemo se biti kršćanstva, najteže tajne samoga biti kršćanin. Kršćanstvo je neodvojivo od križa. Otkako je Isus pošao i išao putem do križa, stoji križ na putu svakoga onoga tko želi biti kršćanin. Svatko ima svoj križ. Čovjekova se narav buni protiv toga, čovjek se želi sačuvati, spasiti, narav ne želi križ. Isus pak veli kako je upravo temeljno načelo kršćanstva: Tko želi sačuvati sebe, svoj život, svoju dušu, taj će ih sigurno izgubiti. Tko se pak odvaži na križ koji mora prihvatiti, imat će udjela u vječnome životu koji daje sami Isus.
Odluka mora pasti između mene i svijeta. Između mene i mene. Mene koji bi htio da ide sve po naravnom, starom zakonu, i mene koji bih htio poći za Isusom. Iskustvo nas uči: Kamo god se okrenemo, ljudi u u traženju, u potrazi, u nemiru. Obaziru se desno i lijevo, pripijaju se uz nekoga ili nešto, od najnižih nagona do uzvišene filozofije. Na sve strane vrijednosti koje čovjek izabire, od najnižih do vrhunskih. Na tome traganju čovjek se susreće s Isusom koji ne nastupa i koji se ne svrstava u red filozofa koji bi naučavali neku novu i bolju filozofiju. Ne stupa on u red etičara, učitelja morala da bi navijestio čistije ćudoređe, ili pak religijskih veličina da bi nas poučio o tajni života i svemira. On nam želi reći kako sve, sva naša egzistencija sa svime što je okružuje, sa svom filozofijom i gospodarstvom, duhom i nagonima, naravi i umjetnosti, etikom i pobožnošću svršava u propasti, ne prihvati li se njegov put. On želi stvoriti točku na koju se možemo osloniti, na koju možemo stati, uliti nam snagu za život. On otvara nove obzore, govori o dobiti i gubitcima u novim kategorijama.
Isus jasno veli što ga čeka. Razapinjanje kao preduvjet uzdignuća do Oca. I tko želi biti njegov učenik, mora biti spreman ići istim putem kojim je on išao, putem sramote, podnoseći mržnju svijeta protiv svjetla, imajući u konačnici udjela u pobjedi svjetla nad tamom, u pobjedi nad gospodarom ovoga svijeta.
Za Isusa je jedno jasno: Tko se zatvara u sebe, u svoj kavez, tko ništa ne riskira i životu, taj na kraju gubi sve. Tko se ne želi vezivati, povjeriti, otvoriti, tko ostaje u svoja četiri zida, zaštićen i osiguran, ostaje u konačnici prevaren. Isus od nas traži upravo izloženost, pa čak i po opasnost da čovjek izgubi sve. Isusu nije stalo do manje života u nama, nego od nas traži intenzivniji, snažniji, zauzetiji, bogatiji, istinskiji život, život nenavezanosti i ovorenosti, život slobode.
Nošenje križa moguće je samo onome tko se prepusti do kraja Bogu. Nešto se slično dogodilo učenicima kad su ostavili svoje mreže i lađice, svoje životne navike i obitelji, kad su napustili svoju carinarnicu i za Isusom pošli, slijedili Isusov zov u slobodu. U Isusu se događa prevrat postojećih vrijednosti. Tko želi sebe potvrditi, izgubit će se, tko se odrekne samoga sebe, imat će na kraju veliku dobit – život vječni. Tko se grčevito drži postinutoga, promašuje u konačnici životnu sreću. Život se nalazi samo u predanju, žrtvovanju. Tek u otvoreno, opušteno, oslobođeno srce i život može unići i Bog i bližnji, i takav život ne svršava sa smrću, jer već pripada Bogu. Bog nas želi, Bog nas treba, i zato treba izići iz svoga egoizma.
Isusov život utjelovljuje u sebi upravo tu otvorenost, u njemu se zgušnjava ova sloboda koja se ne temelji na ugledu, prihodima, moći, bogatstvu. Pronaći ćemo to u životima svetaca koji su živjeli otvoreno, iz perspektive vječnosti. Oni su osjećali kako Bog za njima žudi, kako se čovjekova žudnja za Bogom i Božja za čovjekom susreću, i onda je čovjek usrećen. Kao što sunce miluje cvijeće, tako i sveci osjećaju da ih miluje Božja milost. Majku je Terezu potresala uvijek Isusova riječ s križa: “Žedan sam!” U svim kapelicama njezinih kuća i nastamba u cijelom svijetu uz oltar ima i križ te slika Raspetoga koji govori: “Žedan sam!” U svojoj duhovnoj oporuci neposredno prije svoje smrti napisala je: “Ne samo da vas On ljubi. Štoviše, on žarko za vama žudi. Nedostajete mu ako mu se ne približite. On za vama žeđa. On vas stalno ljubi, makar se vi toga ne smatrale dostojnima. Ako vas drugi ne prihvate ili pak ako niste kadre same sebe prihvatiti – on je onaj koji vas uvijek prihvaća”. I pomaže nositi križ života.