Sveti Nikola von Flüe, pustinjak (1417.-1487.)
“Veliki švicarski hodočasnički vlak, pun hodočasnika, među kojima se nalazio i predsjednik Švicarske, jurio je prema Rimu za svetkovinu Spasova 1947.g., koja je padala na dan 15. svibnja. Toga je dana papa Pio XII. velikom svečanošću proglasio svetim blaženoga brata Klausa, kako ga nazivaju njegovi Švicarci, te im ga službeno postavio za zaštitnika domovine im Švicarske. “Nikola je vas svetac”, napisao je sam papa Pio XII. Švicarcima u predgovoru velike knjige o njihovu svecu.
Nikola se rodio god. 1417.g. na planini Flue kod Sachselna, u kantonu Obwalden. Otac mu Heinrich von Flue bijaše veoma cijenjen zemljoradnik, pa čak i član kantonske uprave. Književnik Karl Farber duhovito piše o našem svecu Bruderu Klausu: “Intelektualci bi se mogli prestrašiti kad bi čuli da je Klaus odrastao, a da nije naučio čitati ni pisati, da je dakle bio pravi analfabet-nepismen čovjek.
Nikola je već u mladosti bio obdaren mističnim darovima. Upoznao se s pustinjakom Matijom iz Bolsheima, koji je tada bio prior benediktinskog samostana Engelberga. Taj mu je pripovijedao o “Božjim prijateljima”, duhovnome pokretu koji je bio raširen po Elzasu.
Nikola je oženio Doroteju Wyss, “ženu cista lica”, što znaci lijepu, kako o njoj piše jedan stari rukopis. S njome je imao desetero djece, petero muških i pet ženskih. Klaus je najmanje 12 puta bio pozvan pod oružje. Farber duhovito piše da: “Švicarci jos tada nisu bili miroljubivi ni neutralni ljudi kao danas”. Klaus je bio tako inteligentan i hrabar, da je obavljao čak dužnost četovođe. Hrabrost je baštinio od svoga plemena, od kojega će kasnije ratoborni Julije II. sastaviti svoju švicarsku gardu. A znamo da Švicarci obavljaju svoju vojnu službu u Vatikanu. Kao vojnik, Klaus se uvijek trudio oko mira. Prema pobijeđenom neprijatelju želio je da se postupa humano, a svojim je ugledom poštedio crkve i samostane da ne postanu žrtve ratnoga divljanja. U ratu se zauzimao za žene i djecu. Čim mu je to bilo moguće, nastojao se riješiti svojih vojnih obaveza.
Nikola je još vrlo mlad bio imenovan načelnikom u Sachselnu, kantonalnim savjetnikom i sucem, te poslanikom kantona Obwalden u švicarskoj Saveznoj skupštini. Bio je, dakle, u tadašnjem društvu rado viđen i ugledan čovjek. Imao je dobru ženu, brojnu djecu, pa ipak nije bio potpuno sretan. Želio se svega toga osloboditi, poći u samoću i ondje se baviti isključivo duhovnim stvarima.
U svojim se duhovnim tjeskobama i borbama savjetovao sa svojim duhovnim vođom Aimom Amgrundom, župnikom u Kriensu, kod Luzerna. Napokon je uz pristanak svoje žene Doroteje – a njoj nije bilo lako dati taj pristanak – 17. listopada 1467.g., posao u Elzas, u želji da se ondje pridruži “Božjim prijateljima”. No, tamo nije ni dospio. Potaknut nutarnjim prosvjetljenjem, vratio se s puta u domovinu, ali ne u svoju kuću. Najprije se bio nastanio na KlisterliAlpama u Melchtalu, a zatim je kao boravište izabrao Ranft. Dakako da nije stanovao u mjestu, već u jednoj nedalekoj pećini pod brdom Flue.
Svečevi sunarodnjaci sagradili su mu god. 1468.g. na tom mjestu, a nedaleko od njegove pustinjačke ćelije, kapelicu. On iz mjesta svoga samotovanja nije vise izlazio, osim sto bi išao u crkvu u Sachseln. Triput je izašao da bi posredovao za mir svoje domovine. Svaki put mu je pošlo za rukom spasiti mir, te otkloniti rat, pa je zbog toga kasnije dobio častan naslov “otac domovine”. Znamo od starih vremena da je takav naslov davan samo najodličnijim sinovima jednoga naroda.
U životu našega sveca nailazimo na tri neobičnosti. Dvije smo već spomenuli, a spmenut ćemo i treću. Neobičnost je da je on, otac desetero djece, nakon 22. godišnjeg života u braku, ostavio ženu i djecu, da bi samo nekoliko kilometara daleko od svoje kuće i dvorišta, živio kao pravi pustinjak. Neobično je da je, upravo on tako uspješno posredovao u razmiricama između borbenih švicarskih kantona.
Najveća neobičnost, ili bolje reći Božja milost, u njegovu životu, da je kroz 19 i pol godina – a to je sve vrijeme provedeno u osami Ranfta – živio bez ikakve hrane, osim što se krijepio Svetom Pričešću. Ta je činjenica povijesno dokazana i zajamčena. Ne radi se, dakle, o kakvoj legendi, koju bi oko sveca splela pučka mašta. Taj čudesni svečev post pomno je ispitan i utvrđen, kako od crkvene, tako i od građanske vlasti.
Te se neobičnosti mogu jedino shvatiti u duhu Vjere. Riječ je o posve duhovnom, svetom čovjeku, koga je snažno zahvatila Božja milost i vodila ga neuobičajenim životnim stazama. Njegovo je temeljno držanje bilo izrečeno u molitvi koju predaja naziva kao molitva brata Klausa, a koja glasi ovako:
“Moj Gospodine i moj Bože, uzmi sve od mene,
što mi je zapreka prema Tebi!
Moj Gospodine i moj Bože, daj mi sve ono sto mi pomaže da dođem k Tebi!
Moj Gospodine i moj Bože, uzmi me od mene, i daj da budem posve Tvoj!”
Ta je molitva za brata Klausa bila molitva srca, ona sto izlazi iz punine srca i od srca. Bog ju je primio i čudesno uslišao. Za to su dokaz neobične činjenice iz njegova života. I onda nije čudo, kad je taj Božji čovjek 21. ožujka 1487.g. umro u svojoj pustinji, da je za njim proplakala cijela mu domovina. Narod koji mu je dolazio u pustinju po savjet, sad ga je počeo častiti kao sveca, a njegovu su svetost odmah nakon sahrane očitovala čudesa, koja su zapisana u kronici župne crkve u Sachselnu, i to god. 1488., dakle, samo godinu dana nakon njegove smrti. Iste je godine jedan kanonik iz Beromunstera sastavio Nikolin život i časoslov. Svi su, naime, bili uvjereni da e doći do skore kanonizacije.
Do svečeve kanonizacije zbog raznih političkih, a i crkvenih problema nije ipak tako brzo došlo. Njegovo je štovanje doduše od raznih papa za kanton Obwalden, zatim za cijelu Švicarsku i biskupiju Konstance, u kojoj se nalazi Sachseln i svečev grob, bilo odobreno. Kanonizacija je uslijedila tek u “naše” dane, nakon II. svjetskog rata, kako rekosmo 15. svibnja 1947.g.
Taj svečev događaj dao je konačan pečat i nov zamah štovanju svetog brata Klusa, koje bijaše živo i neprekinuto kroz sva stoljeća.
Oprostimo se sada od njega, kao sto se pobožni hodočasnici obično opraštaju od njegove šumske kapele:
“Bog vam dao dobro, blaženo jutro, vama, dragi prijatelji, i tebi, dragi narode!”
PS Spomendan 21. ožujka (25. rujna u Švicarskoj i Njemačkoj)
Svjedočanstva & Vjera 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.