1811 – PROPOVIJED – Posveta bazilikâ sv. Petra i Pavla

XXXIII. TJEDAN KROZ GODINU – SRIJEDA
33. NKG –  Svagdan ili: Posveta bazilikâ sv. Petra i Pavla, apostola
Svagdan

Dragi vjernici, često se kao ljudi pitamo kako izgleda naš Bog, kako izgleda Njegovo veličanstvo. Često si poželimo vidjeti Njegovo lice. U današnjem prvom čitanju Obljetnica posvete bazilike Sv. Petra i Sv. Pavla u tijeku crkvene godine već je četvrta prilika da se sjetimo velebnih likova dvojice apostola kojima Crkva toliko duguje i koje zbog toga naročito i štuje. Došavši već do predvečerja svoga života »Šimun Petar i apostol Isusa Krista, onima koji su pravednošću našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista, primili istu dragocjenu vjeru kao i mi« (2 Pt 1,1) u svojoj drugoj poslanici pokušava opisati ono što je Gospodin Učinio preko njega. Poslanica je puna spasonosnih opomena. Iz nje kao naročito važno i današnjem spomendanu prikladno navodimo ovo: »Smatram svojom dužnošću, dok sam god u ovom šatoru, da vas opomenama držim u budnosti, jer sam svjestan da ću brzo ostaviti svoj šator, kako mi i naš Gospodin kaza. Ali ću se pobrinuti da se i poslije moje smrti u svakoj prilici mognete sjećati ovoga. Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: ’Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.’

1811 – Sv. Rose Philippine Duchesne

Sveta Rose Philippine Duchesne

Danas slavimo obljetnicu posvete bazilika apostolskih prvaka, svetog Petra i svetog Pavla. Kako ova naša rubrika ipak nosi naslov „Svetac dana“ a ne „Crkva dana“, kao današnju svetu zaštitnicu odabrali smo kod nas manje poznatu francusku redovnicu Ružu Filipinu Duchesne. Rodila se 29. kolovoza 1769. u Grenobleu, u podnožju francuskih Alpi, kao kći imućnih roditelja. Od 12. godine školovala se u samostanu Sestara Pohoda Marijina, a 1788. stupila u njihov red, unatoč protivljenju svoje obitelji. Nakon izbijanja krvave francuske revolucije samostan je 1792. zatvoren. Rose Philippine se i bez redovničke odjeće posvetila brizi za siromahe, osnovala školu za siromašnu djecu i uličare, podučavala ih, brinula se za bolesnike, pomagala i skrivala progonjene svećenike. Kad je revolucionarnom teroru došao kraj, pokušala je obnoviti svoj samostan i djelovanje reda, ali većina sestara je otišla. Ostatak se zajedno s njom 1804. pridružio Družbi Presvetog Srca Isusovog, koju je pokrenula sveta Madeleine Sophie Barat. Poslana je 1818. s još četiri sestre kao misionarka u Louisianu.
Teško je podnijela put preko oceana, a nakon oporavka u New Orleansu uputila se na još jedan naporan put, Mississippijem uzvodno prema St. Louisu. Neustrašiva i odlučna, svoju prvu misiju osnovala je u Saint Charlesu (Misssouri), u jednoj brvnari, gdje je pokrenula prvu djevojačku školu zapadno od Mississippija. Kasnije je i pored mnogih nedaća (nedostatak prikladnog smještaja, novca, hrane, pitke vode i goriva, šumski požari, hirovita klima, surovi ljudi, slabo znanje engleskog jezika) otvorila još šest samostanskih ustanova sa školama i sirotištima. Naročitu pažnju posvetila je američkim Indijancima, njihovom odgoju, brizi za bolesne i borbi protiv ovisnosti o alkoholu. Širila je Radosnu vijestu u plemenu Pottowatomi u Sugar Creeku (Stjenjak, Kansas) i podučavala djevojke toga plemena različitim vještinama. Indijanci su je prozvali „Ženom Koja Uvijek Moli“. Posljednjih 10 godina života provela je kao redovnica samostana u Saint Charlesu, u molitvi i postu. Tamo je i preminula na današnji dan, 18. studenoga 1852. Blaženom ju je proglasio 1940. papa Pio XII, a svetom 1988. papa Ivan Pavao II. Zaštitnica je osoba koje se protive crkvenim vlastima i američke biskupije Springfield-Cape Girardeau (Missouri).