0412 – Sv. Barbara – narodni običaji

Sveta Barbara – narodni običaji

Po božićnim običajima, obredima, ophodima i divinacijama sv. Barbara prva je glasnica Božića. Od sv. Barbare do Božića je dvadeset jedan dan. Radost dolaska Božića ogleda se i u barbarinjskim pjesmama, poput sljedeće iz Mraclina
u Turopolju, u kojoj se pjeva o lijepoj sv. Barbari, i još je ljepšoj Mariji koja je Isusa rodila. Barbara je »zibala – tog maloga našega Isusa«:
Lijepa je sveta Barbara,
a još ljepša Marija,
koja je Isusa rodila.
Barbara ga je zibala.
Zibli ga, zibli, Barbara,
nek se ga zipka nazible,
nek se ga ljudi naglede,
tog maloga našega Isusa.

Stavljanje zrnja pšenice u tanjuriće ili zdjelice
Na blagdan sv. Barbare u nekim krajevima u tanjuriće ili zdjelice stavlja se zrnje pšenice i svaki dan zalijeva vodom. (Podrijetlo toga običaja seže u drevna vremena, a cilj je prizivanje dobre ljetine.) Pšenica do Božića naraste petnaestak centimetara te na Badnju večer i božićne blagdane služi kao ures u kućama ili crkvama ili se u nju stavljaju tri svijeće koje se pale na Badnju večer, za vrijeme božićnog te novogodišnjeg ručka, a ponegdje i na Staru godinu i Sveta tri kralja.
Prema rastu te pšenice proricalo se o urodu i uopće o blagostanju u nastupajućoj godini. (Pšenica simbolizira kruh, a kruh simbolizira tijelo Kristovo.)
Zelenilo je boja proljeća i vegetacije i simbolizira nadu; pobjedu proljeća nad zimom, pobjedu života nad smrću. U poganskim inicijacijama zelena je boja vode. Temeljem te simbolike sv. Ivan Krstitelj ponekad je nosio zeleni ogrtač što simbolizira duhovnu inicijaciju krštenja na Jordanu. Zeleno liturgijsko ruho simbolizira nadu i iščekivanje kraljevstva Božjega. U tradicijskoj kulturi Hrvata zelenilo za Božić označava novi život.

Barbarina grana
U Privlaci u Slavoniji u prijašnja vremena zatakli bi grančicu za križ i svetu sliku. Ako bi grančica procvala na Božić, to je značilo da će se u nastupajućoj godini u toj kući djevojka udati. U kreševskom kraju u Bosni i Hercegovini na sv. Barbaru bi ubrali grančice šljive i jabuke i stavili ih u čašu s vodom da procvjetaju do Božića.
U »sjevernim krajevima« sačuvan je običaj da se uoči blagdana sv. Barbare u kuću donesu »grančice sv. Barbare« i stave u vodu uz neku želju i s molitvom. Ako grančica do Božića prolista ili procvjeta to je »nagovještaj nove ljubavi, braka, prinove u kući, ozdravljenja ili nekog drugog sretnog događaja«.
Tradicija Gradišćanskih Hrvata je da na blagdan u vodu stave grančicu najčešće trešnje, rjeđe jabuke ili neke druge voćke. Pupoljci na tim grančicama procvjetaju do Božića. To se tumači kao i da je tako procvala vjera u životu sv. Barbare. U Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i dr. tradicija je da se na blagdan sv. Barbare u vodu stavlja najčešće grančica trešnje ili višnje, a može i neke druge voćke. To se ostavi u prostoriju koja se ne grije. Ta grančica naziva se Barbarina grana, a za Božić procvjeta. To simbolizira rođenje Isusa Krista. U Starom je zavjetu prorok Izaija navijestio da će mladica isklijati iz panja Jišajeva, izdanak će izbiti iz njegova korijena.

POLOŽAJ

(1. to je muška osoba, prijatelj kuće koja u ranim satima na Božić pohodi kuću. Ta osoba mora biti zdrava, jaka i napredna, a iznimno može biti i žena ili djevojka koja se smatra sretnom osobom; 2. prvi gost na Božić, obvezno muškarac, prvi čestitar koji mora sjesti i uzeti nešto od jela i pića, a potom izaći i hraniti živinu.)

U kršćanskoj tradicijskoj kulturi Hrvata položajilo se ujutro na blagdane: sv. Barbare, sv. Lucije te na: Badnjak, Božić i Novu godinu. U Slavoniji se onaj tko prvi u kuću uđe nazivao poležaj i morao je sjesti kod ognjišta. U nekim mjestima domaćice su poležaja posipale žitom. Domaćica bi
mu donijela žita u rešetu koje on kokošima daje. Žene bi se ljutile ako bi muškarac prvi ušao jer je to bio znak da će te godine biti više pijetlova nego kokoši.
Stoga su muževi pazili da ne idu u susjedstvo prije žena. Ukoliko bi prva žena ušla njoj se davala preslica, pa je morala presti, kako bi te godine bilo više lana, a potom hrani kokoši kako bi dobro nesle jaja. Po svršetku tih obreda domaćini su poležaja vodili u sobu i častili jelom i pićem.Međutim, Dunja Rihtman-Auguštin piše, ne navodeći izvor, da u Retkovcima na sv. Barbaru položaj nipošto nije smjela biti žena.
U Gudincima u Slavoniji položajilo se na blagdan sv. Barbare. U Gudincima obično su muška djeca išla položajiti. Kad bi djeca došla u kuću, sjela bi za vrata, a domaćica bi odmah počela sipati pripremljeno zrnje kukuruza djetetu položajniku po glavi. Čim bi dijete sjelo, počelo bi govoriti: »Kucilo se, macilo se, teljilo se, prasilo se, rodilo se, leglo se, ždribilo se.«
Kada domaćica završi posipanje kukuruzom, položajnik kupi rasuti kukuruz oko sebe i viče: »Pi-pi-pi-pi«, kao da kvočka vabi piliće. Domaćica bi zatim dijete darivala kalotinama (suhim šljivama, jabukama, kruškama), orasima, jajima, ponekad i novcem. Položajnik bi to stavljao u torbu i kasnije su se djeca međusobno hvalila tko je više poklona dobio.
Na Barbarinje u Gračanima kraj Zagreba, u ranu zoru, dječaci su pojedinačno išli od kuće do kuće, čestitati Barbaru. Kad bi došli domaćinu u kuću izgovarali su: »Dej Vam Bog puričov, teličov, guščićov, račičov, pune lajte vina, pune vože žita, a najviše Božjega mira. Da bi Vaše čučice tak trde sedele kak si bum ja sad sel.« Potom bi čestitar čvrsto sjeo na pod. Po završetku ophoda čestitar bi bio nagrađen jabukama, a bogatiji domaćini darivali su čestitara bombonima i sitnim novcem. Čestitari su obilazili sva kućanstva, osobito pazeći da se čestita kumovima i bližoj rodbini. Obvezno se čestitalo svim Barbarama ili Baricama, koje se toga dana nazivaju godomnjače – slavljenice. Taj običaj počeo je nestajati osamdesetih godina 20. stoljeća. Običaj su 2008. godine obnovili mladići iz etno udruge »Falaček Prigorja«. Ti mladići u dobi su od 20 do 30 godina, a nekad su to bili maloljetnici. Nekadašnji čestitari hodali su pojedinačno, a današnji hodaju u skupinama od pet do sedam. Razlike se ogledaju i tome što su mdanašnji čestitari odjeveni u narodne nošnje; nekoć su čestitari za dar primali voće i zadržavali ga za sebe, a današnjim čestitarima domaćini darivaju novac koji čestitari po završetku ophoda predaju svećeniku. Današnji čestitari ophode završavaju odlaskom na zornicu, a nekadašnji čestitari nisu uvijek odlazili na zornicu. Međutim, nakon zornice nisu se obavljali ophodi. Stoga su nekadašnji
čestitari, kao i današnji, polazili u ophode u ranu zoru, oko 3.30 da bi mogli udijeliti što više blagoslova.

Ophod osobe prerušene u sv. Barbaru
U kajkavskoj je Hrvatskoj pučki naziv za taj dan Barbarinje. U adventsko vrijeme darivala su se dobra, a kažnjavala loša djeca. U Slavoniji se običavalo da na blagdan sv. Barbare jedno čeljade ogrnuto plahtom do zemlje i sa šipkom u jednoj ruci, a torbicom s darovima u drugoj ruci ide u one domove u kojima je bilo male djece. Ta bi osoba predstavljala sv. Barbaru koja bi dobru djecu
nagrađivala jabukama i orasima, a lošu bi djecu išibala.

Praznovjerje
U sjevernim krajevima Hrvatske vjerovalo se da će kradljivca uhvatiti onaj koji na Barbarinje počne raditi metlu, završi je na Badnjak te odnese na polnoćku. Kada bi tom metlom obišao oko vrta, voćnjaka, vinograda, njive itd. i ako bi lopov došao ne bi mogao otići dok ga se ne bi s tri udarca metlom oslobodilo.

Panspermijsko varivo

U Konavlima blagdan sv. Barbare zovu Varin dan. Za taj blagdan spravlja se »vara«. Nekoliko dana uoči Varina dana pastirice su skupljale drvca natječući se koja će ih više skupiti. Drvca su slagale na hrpe koje su se zvale »Varine balice«. U to vrijeme domaćice bi uzele, sočiva: suhog boba, suhog graška, leće, graha, raži, pšenice, crne bobice, poljaka – sikirice, slanutka. Obvezno je morao biti neparan broj sočiva. Otuda je na Pelješcu izreka »Varica se vari, hoće se devet stvari«. Domaćica bi svake vrste uzela i prebirala da ne bude kamenčića ili nečistoće. Dok bi žitarice i ostale plodove bacala u posudu koju je držala na skutu, povremeno bi mješavinu zrna i ostalih plodova rukom promiješala. Kad se sve istrijebi stavi se u hladnu vodu da omekša. Voda u kojoj se sočivo »kišalo« prolije se te nadolije hladna voda. Potom je kotao sa sočivom objesila na komaštre. Tada bi pastirice donijele Varine balice, zapalile ih i pjevale uz vatru:
»Ku’a se vare varica / da se koti jagnica;
Ku’a se vare varica / da se koti kravica;
Ku’a se vare varica / da se koti kozlica:
Ku’a se vare varica / da se koti prasica;
Ku’a se vare varica / da se leže koškica;
Ku’a se vare varica / da u polu rodi šenica;
Ku’a se vare varica / da nam rodi lozica;
Ku’a se vare varica / da nam rodi bobica;
Ku’a se vare varica / ne učini djeci skandala!«
Vara je simbolizirala obilje u godini koja slijedi. Stoga se gledalo s koje će strane provreti, a prema tome se proricao urod. Kad bi provrela sa strane od mora, značilo je da će biti obilje ribe, a ako bi provrela s one strane na kojoj je polje, tumačilo se da će urod biti dobar. Kad vara provre smanji se vatra »na tiho« i ulije maslinovo ulje.
Kad se vara skuha, djevojke su malo vare bacale u vodu, a domaćica bi malo vare dala životinjama. Dajući varu stoci, domaćica bi govorila: »Koliko zrna, bilo ubaraka.« Pastiri bi dobili vare, pogačicu i tikvicu vina. Pastirima bi to bilo veselje, okitili bi se granama lovorike i pjevajući tjerali stoku na pašu. Na Varin dan ukućani su za sva tri obroka jeli varu. Svaki ukućanin morao je okusiti i blagosloviti varu govoreći: »Koliko zrna, bilo ubaraka.« Na taj blagdan nije se ni kruh mijesio, jela se samo vara. Ukoliko bi došli gosti i njima se posluživala vara. Svi su varu rado blagovali, osobito djeca. Poput zavjeta izgovarala se pjesmica Sveta Vara Barbara, ne daj djeci skandala:
»Mir i sreću ognjišta / pokloni svakoj odjeći
San nam nemoj omesti / ni dom kugom pomesti
Otjeraj crne lopove / dovedi mirne godine
Uzgoji kršne pasmine / podigni rasne sjemenke!
Daj da rode kitice / svakog bilja i stoke
Da nam plodovi / zarumene naše vrtne usjeve
Da se grožđe od ljepote sakuči / da se očisti snijet
S naših pila i ambara / i da žiža oplodnje
Rasplamti sva ratarska ognjišta!
Vare, Vare, Varice… / stišajte se žarke pjevice
Umuknite glasovi djetinjstva / jer bujne kite plodnosti
Dovode svoju kraljicu / dovode ljupku Barbaru
Pletu joj vijence radosti / i mirisna gnijezda ljubavi.
Dolaze vjesnici mladosti / na žrtveno granje k proljeću
Vare, Vare, Varice… / miješaju se slane kapljice
Vjetrić ih dvora raznosi / s mirisom put stare baštine…
Pletu se zobnice konjima / miluju se runa ovcama
Matere kite dvorišta / usta su sva na okupu
Proljetni lahori nailaze / da vide obred s večeri.
Vru sva blaga dolova / kuha se Vara Varbara
– Žrtveno jelo plodnosti / prsati golokud se razmeće
Raž je razdvojila brkove / pšenica uz kitu ječmenu
Po šarenom varivu klopoće / sočiva su zlatna provrela
Iz svakog škripa i vreće / iz plodne kreposne doline
Šume sokovi obilja / slanić raspreda škrapice
Bob utihnjuje lopate / leća se s vodom miluje
Grahorina se s bižom sljubila / poljak uz grah likuje
Tisuće rumenih zrnaca / u slatkom vrutku biljčice.
O Vare, Vare, Varice… / stižu gladne golubice
Kokoši, vrapci, grlice, / čvorci, ševe, sjenice
Djeca i čeljad sa polja / živor s kršnih pašnjaka
Svi će zobat varicu / – žrtveno jelo plodnosti.
Vare, Vare, Varice… / kote se bijele jagnjice
I šuštavi ovnovi / i mrkasti volovi…«
Običaji kuhanja vare još uvijek je živ na dubrovačkom području, ponajviše u Konavlima. Vara se služi topla na tanjurima na koje se doda »ožičica domaće konserve jer se sočivo ne soli dok se kuha«.
U Veloj Luci na Korčuli običaj je bio da se na sv. Barbaru vari sočivo vara.
Neki to jelo zovu sočivo. To je jelo koje se pripravlja od svake vare od boba, slanutka, sikirice, leće, pošnje, boba, graška, pšenice. To se stavi večer prije u vodu, ali svako posebno. Kad se sutradan svari, začinilo bi se začinima, solju i domaćim uljem. Uz to se jelo slane ribe.
U Poljicima je Varina narodni naziv za blagdan sv. Barbare i ondje se običavalo kazati:
»Varina, vari, / Savina ‘ladi, / Nikola kusa, / Ambrozij plaća.«
Dragocjene podatke o običajima na blagdan sv. Barbare navodi Ljubo Mićević u svojoj postumnoj monografiji »Život i običaji Popovaca«. Građa za tu monografiju nastala je kod Popovaca do Drugoga svjetskog rata. Mićević navodi da su stariji ljudi pričali da su katolici kuhali varicu pred blagdan sv. Nikole. Mićević piše da katolici »sada« varicu kuhaju na Veliki petak. Taj običaj potpuno je nestao i iz sjećanja Hrvata katolika u Popovu polju.
Pravoslavci blagdan sv. Barbare nazivaju Varindan, a uoči toga blagdana kuhaju varicu.

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: