04. DOŠ – VEČERNJA MOLITVA – c

IV. TJEDAN DOŠAŠĆA – UTORAK
04. DOŠ – 22. prosinac

VEČERNJA MOLITVA

Molim za tebe koji si umoran, iscrpljen, s osjećajem nemoći, nemira, straha, malaksalosti, bolesti… Ono što ti želim reći: u Božjim si sigurnim rukama, prepusti se Bogu ljubavi. Gospodin je predivan a sve što daje… tebi je na korist. Premda ti ponekad nije jasno i ne razumiješ. Bog te neizmjerno ljubi i nitko ga ne može nadmašiti u ljubavi prema tebi. Ma što god se dogodilo, Bog te ne napušta. Samo Mu vjeruj. Bog neka te blagoslovi i čuva. Njegov brižni pogled neka bdije uvijek nad tobom i neka te svojom beskrajnom ljubavlju grije.

(Ako ne stigneš moliti iz molitvenika, izmoli: Oče naš, Anđele čuvaru ili koju od dragih molitvi. Na početku i na kraju molitve se prekriži! Zahvali se Bogu za današnji dan.)
✞ U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen ✞

Bog se brine za sve nas

Bog se brine za sve nas –
Bio je zimski dan. Ledeni vihor puhao je nad Bečom. Prolaznici su žurili ulicama da što prije stignu do tople sobe. Na stubama pred crkvom sv. Stjepana sjedio je osmogodišnji dječak, slabo odjeven. Lice mu je od studeni pomodrilo. Stalno je upirao oči prema nebu, kao da nešto čeka. Mnogi nisu na njega svraćali pozornost.
Ipak jedna gospođa pristupi dječaku i ljubazno ga upita:
“Što radiš tu, milo dijete?”
– “Čekam dragoga Isusa da dođe po mene i da me odvede!” – odgovori dječak.
– “Što želiš time reći?” – željela je znati gospođa.

Riječ za tebe

S čistom savjesti sja sunce za tebe mnogo ljepše, ljudi su mnogo srdačniji, večeri mirnije a noći pune spokoja.

S čistom savjesti ostaješ mlad i veseo, svaki dan si u sedmom nebu.

Pobrini se dakle ne samo za jelo, stan, odijelo, nego uđi duboko u odaje svoga srca.

Daj se na veliko čišćenje.

Stvori ponovno mjesto za Boga.

On te ljubi od tvoga djetinjstva.

Josipovo pismo majci

Draga mama,
Mi smo još uvijek u Betlehemu – Marija, ja i mali Isus.
Dogodilo se puno toga o čemu ti nisam mogao pričati prošloga ljeta. Tada mi ne bi povjerovala, a možda ti sada to mogu reći. Nadam se da ćeš razumjeti.
Ti znaš da sam oduvijek volio Mariju. Ti i tata ste me znali zadirkivati za nju dok je bila još djevojčica. Ona i njezin brat su se običavali igrati u našoj ulici. Naše obitelji su se družile. Ali, najteži dan u mome životu dogodio se prije nešto manje od godinu dana, kada sam imao dvadeset, a Marija tek petnaest godina. Sjećaš se toga dana, zar ne?
Nevolje su započele nakon što smo se zaručili i dogovorili sve vezano za brak. Istoga proljeća Marija je iznenada otišla posjetiti svoju rođakinju Elizabetu u Judeju. Ostala je ondje puna tri mjeseca. Nakon što se vratila počela su šaputanja i govorkanja da je trudna.
Bio je tmuran dan kada sam je napokon suočio s tračevima. Marija, upitao sam je napokon, jesi li trudna?
Pogled njezinih jasnih smeđih očiju pao je na moje. Klimnula je glavom.
Nisam znao što bih joj rekao. Tko?, napokon sam zamucao.
Spustila je pogled. Josipe, reče mi, nema načina da ti to objasnim. Ne bi to razumio. Ali bih htjela da znaš da mi nije stalo ni do koga drugog osim do tebe. Ustala je, nježno mi uzela ruke u svoje, poljubila ih kao da joj je to posljednji put a zatim se uputila kući. Mora da se kidala u sebi. Znam da ja jesam.
Ostatak dana sam pokušavao raditi svoje svakodnevne poslove. Čudno je kako se nisam ozlijedio. U početku sam bio ljut i svoje sam frustracije iskalio na vratima što sam ih pravio. Navirale su mi svakakve misli i nisam se mogao skoncentrirati na posao. Na kraju sam odlučio razvrgnuti zaruke. Previše sam je volio da bih to učinio javno.
O tome nisam mogao pričati s tobom niti s bilo kime. Otišao sam rano u krevet i pokušao zaspati. Neprestano su mi se vraćale njezine riječi. Nije mi stalo ni do koga drugog osim do tebe… Nije mi stalo ni do kog drugog osim do tebe… Kako sam želio da joj mogu povjerovati.
Ne znam kada sam napokon zaspao. Majko, Bog mi je poslao san. Anđeo Božji je došao do mene. Njegove riječi su mi se uvukle u misli tako da ih se sjećam kao da je to bilo jučer.
Josipe, sine Davidov, zagrmio je, ne boj se uzeti Mariju za svoju ženu jer ono što nosi od Duha je Svetoga.
Majko, nisam vjerovao svojim ušima. To je bio odgovor! Anđeo je nastavio, rodit će sina a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod od grijeha.
Anđeo me uhvatio za ramena svojim širokim rukama. Dugo je zurio u mene. I kada se okrenuo spreman na odlazak, primijetio sam osmjeh na njegovu sjajnom licu.
Uspravio sam se u svom krevetu. Više nisam spavao nakon toga. Dugo sam razmišljao o svemu prebirući riječi u svojim mislima. Ustao sam i tiho se obukao kako te ne bih probudio.
Mora da sam dugo hodao ispod neba bez mjesečine. Zvijezde su probadale tamu poput tisuću tankih igala. Topli povjetarac mi je puhao u lice.
Pjevao sam pjesme Bogu, majko. Da, ja pjevao, ako možeš to zamisliti. Nisam mogao suzdržati svoju radost. Rekao sam mu da ću uzeti Mariju i brinuti se za nju. Rekao sam mu da ću je paziti – i dijete – bez obzira što drugi budu govorili.
Vratio sam se upravo kada je sunce ljubilo vrhunce planina. Ne znam, majko, sjećaš li se još uvijek toga jutra. Očima svoga sjećanja gledam taj dan kao da je bio jučer. Hranila si kokoši, iznenađena da me vidiš vani. Sjećaš se?
Sjedni, rekoh ti. Moram ti nešto reći. Uzeo sam te za ruku i pomogao ti sjesti na veliki kamen.Majko, rekao sam, dovest ću Mariju kao svoju ženu u našu kuću. Možeš li napraviti mjesta za njezine stvari?
Dugo si šutjela. Znaš što će se pričati, zar ne sine?, napokon si prozborila dok su ti oči svjetlucale.
Da, majko, znam.
Glas ti je počeo rasti. Da ti je otac živ, kažem ti, imao bi ti što reći. Upravo o tome što ti se događa prije vjenčanja. Sramoćenje obitelji i svega. Ti… ti i Marija biste se trebali sramiti samih sebe!
Nikada mi ne bi povjerovala sve i da sam ti pokušao objasniti, zato i nisam. Da je anđeo govorio s tobom, tada me ne bi onako prezirala.
Majko, činim ispravnu stvar, rekao sam.
Zatim sam počeo govorit kao da sam ja glava kuće. Kada ona dođe ne želim ni riječi o svemu ovome, promrmljao sam. Ona je tvoja nevjesta i poštivat ćeš je. Trebat će tvoju pomoć kako bi se mogla nositi s dugim jezicima naših susjeda.
Žao mi je, majko. Nisi to zaslužila. Pokušala si ljutita ustati.
Majko, promucao sam, trebam te. Uzela si moju ruku i ustala na noge, a u tvojim očima je nestalo one vatre.
Možeš računati na mene, Josipe, rekla si dok si me dugo grlila. To si uistinu i mislila. Nikada više nisam čuo ni riječi. Nijedna nevjesta ne bi mogla poželjeti bolju svekrvu nego što si ti bila u onih par mjeseci.
Majko, nakon što sam otišao od tebe uputio sam se Marijinoj kući i pokucao na vrata. Njezina majka je dugo gledala u mene nakon što je otvorila vrata. Josip je, izgovorila je moje ime gotovo grcajući.
Moja malena Marija je izašla uplakana. Pretpostavljam da je očekivala kako ću je ostaviti. Oči su joj bile crvene i natečene. Mogu samo zamisliti što su joj roditelji sve rekli.
Udaljili smo se malo od kuće. Izgledala je tako mlado i preplašeno. Marijo, spakiraj svoje stvari, rekao sam joj nježno. Vodim te kući da mi budeš žena.
Josipe! Zagrlila me je najjače što je mogla. Majko, nisam znao da je tako jaka.
Rekao sam joj što sam planirao. Otići ćemo do kuće rabina Ezera još ovoga tjedna i obaviti ceremoniju.
Znam, majko, da je to bilo prilično iznenada, ali mislio sam da je to najbolje i za nju i za mene, ali i za dijete.
Marijo, sve ako naši prijatelji i ne dođu, barem se nas dvoje možemo obvezati na ljubav pred Bogom. Zastao sam malo. Mislim da će moja majka doći. Možda i tvoja prijateljica Rebeka dođe ako joj otac dopusti. A tvoji roditelji?
Mogao sam osjetiti kako se trese dok je tiho jecala.
Marijo, rekao sam, osjećajući neku hrabrost. Bez obzira što drugi kažu o tebi, ponosan sam što ćeš mi biti žena. Dobro ću se brinuti o tebi. Obećao sam to Bogu.
Pogledala me.
Snizio sam glas. Marijo, sinoć sam sanjao jedan san. Vidio sam anđela. Znam sve.
Patnja koja joj se ocrtavala na licu iznenada je nestala. Bila je blistava kada smo se okrenuli od kuće i uputili se zajedno na brežuljak.
Upravo tada na dvorište je istrčala njezina majka. Stanite, pozvala nas je. Mora da je sve slušala iza vrata. Suze su joj tekle niz lice.
Pozvat ću ti oca, povikala je vidno pogođena emocijama. Mi ćemo, plakala je skupljajući svoju suknju. Mi ćemo, klicala je trčeći da potraži muža. Mi ćemo… imat ćemo svadbu!
Tako je to bilo, majko. Hvala ti što si bila uz nas. Pisat ću ti uskoro.
Voli te tvoj sin Josip
Piše: Dr. Ralph F. WILSON

(preveo Jozo Jezerčić)

2212 – RAZMATRANJA

IV. TJEDAN DOŠAŠĆA – UTORAK
04. DOŠ – 22. prosinac

RAZMATRANJA

Lk 1,46-56

U Židova u Starom Zavjetu, a kako znamo i danas, je bila sramota i smatralo se kaznom biti nerotkinja. Ana Samuelova majka je bila takova. Otišla je u hram i molila Boga i Bog ju je uslišio da izađe iz ove sramote. Ona radosno poslije dolaska na svijet odlazi u hram i Bogu zahvaljuje i posvećuje dijete da će služiti čitava života Bogu u znak zahvalnosti. Njeni izričaji zahvalnosti su veoma slični onima koje smo čuli u evanđeoskom ulomku. Marija također hvali i zahvaljuje Gospodu za sve što joj je učinio, ali je također svjesna da je to što je njoj učinio učinio i svemu Izraelu, kako Izraelu sada tako budućem Izraelu, dakle od Abrahama do konca svijeta.
Međutim iza kako smo čuli ova čitanja ne možemo ostati nijemi i gluhi i neupitati se ili ne opaziti ove dvije majke i njihove sličnosti u jednome, a to je poniznost i zahvalnost. Stari su govorili da je poniznost srca majka sviju kreposti, jer od njih i u njima se rađaju sve ostale kreposti, jednako kao što je bogastvo stabla mnoštvo zdravih žila tako je i za kreposti koje niču iz poniznosti i zahvalnosti. Bog je pogledao svoju poniznu službenicu i dao joj da nam donese Spasitelja svijeta kao što je Ani uslišio molitvu i dao joj sina Samuela. Mi znamo iz prirode da se ne može silom ocvijetati cvijet, prisiliti ga da izađe iz pupoljka. Treba doći njegovo vrijeme. Treba se ispuniti punina vremena. Tako je Marija strpljivo čekala i dočekala trenutak ponizne zahvalnosti, nakon toliko neizvjesnosti. Nju je nepokolebiva vjera nosila naprijed prema dolasku Spasitelja, a njezine dvojbe su bile povjerene Bogu i njegovim planovima. “Neki je mladi biolog skupljao noćne leptire. Tako je šetajući jednoga dana opazio u parku jednu zanimljivu i njemu nepoznatu čahuru noćnih leptira, kako visi na jednoj grančici. Otkine pažljivo grančicu i ponese je kući, vidno zadovoljan. Nekoliko dana kasnije je opazio kako se u čahuri nešto miče, ali leptir ne izlazi van. To se ponovilo jednako i sutra, kao i treći dan. Žaleći stvorenje unutra što ne izlazi, mladi biolog uzima nožić i odrezuje jedan dio da leptiru pomogne izaći. I zaista, leptir je veselo izletio i u punom sjaju razmahao svoja prelijepa krilca. No, iznenađenje je bilo da leptir još nije do kraja razvijen, pa je nakon kratkoga plesa i daha brzo uginuo. Nazvao je svoga starijega kolegu profesora biologa i on mu je objasnio što se to dogodilo. Priroda je jednostavno odredila da se leptir mora boriti i izboriti da bi napustio svoju čahuru i time postao sposoban preživjeti u uvjetima u kojima je nastao da i opstane. Pokušaj skupljača da učini život ljepšim skraćivanjem puta i pomaganjem izlaska iz čahure je značio smrt. Zar nije i sa nama jednako. Život je borba i borba iz koje treba niknuti vječna sreća. Sveti Augustin je rekao da nas je Bog stvorio bez nas, ali nas bez nas neće spasiti. Tu je i ona Pavlova koga Bog voli onoga i šibom odgaja. Zato su nam nekada Božji puti i nerazumljivi”.

Oporuka umiruće majke sinu bogoslovu

Nešto predivno! Sređujući župnu knjižnicu, naši bibliotekari pronašli su (u staroj Bibliji) pismo umiruće majke sinu bogoslovu. Bez datuma i potpisa, pretpostavljamo da bi moglo biti s početka 20.stoljeća… ostavlja bez daha snaga vjere ove umiruće žene!
Testament (oporuka)
Majke za svoga sina bogoslova
Još Tebi, moje najdražje izabrano dijete u nekoliko riječi kao oporuka Tvoje umiruće majke –
Tebi ostavljam kao najveće bogatstvo siromašnog Isusa,
koji Te je izabrao za učenika i apostola, Tebi ostavljam Isusovo zapostavljanje svijeta, njegovu ljubav, njegov žar za slavu Oca nebeskoga.
Njegova poniznost i krotkost neka napune Tvoje srce tako, da ne bude u njemu mjesta za pos… i samoljublje. Umirajuća želim da dignem ruku, i da te s pomoću Majke Božje blagoslovim.
Blagoslivljam Tvoje srce, da bi živjelo samo za čast Božju i spasenje duša. Blagoslivljam Tvoja usta, da bi se otvarala samo za čast Božju – Tvoj jezik, da bi svaka riječ, koju ćeš izgovarati na propovjedaonici ili ispovjedaonici rezala srca griješnicima.

2212 – Sveta Francesca Cabrini

Sveta Francesca Cabrini (+ 1917)
Prema službenim statistikama 1876-1914. oko 14 milijuna Talijana napustilo je rodnu grudu i u potrazi za kruhom uglavnom odseljavalo u Ameriku. U proljeće 1889. iskrcala se u New Yorku mala talijanska redovnica Franciska koja će ubrzo postati majka talijanskih iseljenika. Poticana željom za misijama na prijedlog pape Leona XIII. umjesto u afričke zemlje odlazi u Ameriku. Tamo je bez predaha osnivala bolnice, škole, ubožnice i pomagala talijanima i ostalima pomoći potrebnim ljudima. Posebnu je skrb sa svojim sestrama posvećivala i zatvorenicima. Kad je Franciska Cabrini 22. prosinca 1917. u punom jeku Prvog svjetskog rata umrla u Chicagu, daleko od rodne grude, njezina je družba brojila već 2.000 sestara u 70 kuća. Franciska je prva državljanka Sjedinjenih Američkih Država koja je proglašena svetom. Uzvisio ju je na čast svetice 7. srpnja 1946 papa Pio XII. tek 28 godina nakon smrti, također je proglašena zaštitnicom svih emigranata.

2212 – JUTARNJA MOLITVA

IV. TJEDAN DOŠAŠĆA – UTORAK
04. DOŠ – 22. prosinac

JUTARNJA MOLITVA
✞ U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen ✞

Gospodine, Ti si nakon trpljenja i smrti ušao u svoju slavu. Podaj da po muci ovoga života dođem do uskrsnuća što je cilj moga života.. Daj da shvaćam da trpljenje vodi u pravi život ako ga prihvatimo iz ljubavi prema Tebi. Gospodine svojim trpljenjem si opravdao svako trpljenje našega života, trpljenje je sredstvo kojim dolazimo do spasenja ako ga prihvaćam Tebi za ljubav.

„Gospodine, daj mi sunca, cvijet, smiješak, oči djeteta. Gospodine, daj mi radosti.“
❤ Blagoslovio nas Gospodin i sačuvao nas od svakog zla i uveo nas u život vječni. Amen. ❤
✞ U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen ✞

2212 – MISNA ČITANJA

IV. TJEDAN DOŠAŠĆA – UTORAK
04. DOŠ – 22. prosinac

MISNA ČITANJA

📖: 1Sam 1,24-28; Otp. pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 1,46-56

Prvo čitanje: 1Sam 1, 24-28
Ana zahvaljuje za rođenje Samuelovo.

Čitanje Prve knjige o Samuelu
U one dane: Čim je Ana dječaka Samuela odbila od prsiju, povede ga sa sobom uzevši uz to trogodišnjeg junca, efu brašna i mijeh vina; i uvede ga u Dom Gospodnji, u Šilo. A dječak je bio još vrlo mlad. Tada zaklaše junca, a majka dječakova pristupi k Eliju i reče: »Dopusti, gospodaru! Tako ti života tvoga, gospodaru, ja sam ona žena koja je stajala ovdje kraj tebe moleći se Gospodinu. Molila sam za ovo dijete, i Gospodin mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Gospodinu za sve dane njegova života: ta isprošen je od Gospodina.«
I pokloniše se ondje Gospodinu.
Riječ Gospodnja.