2612 – PROPOVIJEDI – SV. STJEPAN PRVOMUČENIK

SV. STJEPAN PRVOMUČENIK, 
Blagdan

PROPOVIJEDI

Stjepanovo mučeništvo i smrt koje smo čuli jučer izgledalo je kao smrtni udarac mladoj Crkvi u Jeruzalemu i okolici, ali to nipošto nije bio. Najprije se sjetimo da je i sam Isus rekao njima da će biti njegovi svjedoci u čitavoj Judeji i Samariji i sve do nakraj zemlje (Dj 1,8) i to danas čujemo, a povrh svega Stjepanovo mučeništvo i smrt, odnosno progon koji je time nastupio, je bila prilika da helenisti-grci pobjegnu iz Jeruzalema i tako postanu misionari Kristove Crkve. Ako su istjerani iz Jeruzalema i ako im je tamo zabranjeno propovijedati, oni nisu zašutjeli, već su ohrabreni Isusovim riječima i Stjepanovim svjedočanstvom i hrabrošću nastavili naviještati evanđelje na grčkom govornom području i tako širili Kristovu Crkvu.

Jedan od sedmorice đakona-poslužitelja kao što je bio i sam mučenik Stjepan, Filip preuzima zadaću da ide širiti Veselu Vijest u Samariju i kaže se da je to bila velika radost za onaj kraj. On je naveliko propovijedao krštenje i mnoge priveo krštenju tako da će kasnije sami Petar i Ivan doći i utvrditi njegovo djelo polažući ruke na one koje je Filip krstio.

Ovaj rasplet u mladoj jeruzalemskoj Crkvi nam kaže, a ponovio se mnogo puta u povijesti, da se ne smijemo previše oslanjati na ovakve poteškoće i nevolje progonstava. Sam Gospodin je obećao svoju nazočnost i navijestio sve ove poteškoće, ali i svoju pomoć, tako da je Crkva kao što smo danas čuli na početku postala još čvršća, jača; tako kasnije kroz povijest i bližu i dalju se uvijek ponavljalo. Mogli su je stjerati u katakombe ali ne i istjerati sa zemlje od Nerona, Dioklecijana pa sve do naših dana. Crkva je progonstva živjela i nadoživjela. To je njegovo proročanstvo – ja sam s vama do svršetka svijeta i vrata je paklena neće nadvladati. Ovo nam daje snagu i istjeruje iz nas malodušnost i malovjernost.

Ovo je bio početak kraja za mladu jeruzalemsku Crkvu po mišljenju progonitelja, ali je postao početak jednoga novoga zamaha u crkvi i novo širenje Evanđelja. Zar tako nije bilo i u drugim prilikama kada je izgledalo da nestaje Crkve pred najezdom barbarskih naroda ili drugih ili tolikih zabrana u komunističkim zemljama ili prije njih osveta Crkvi kada je izgubila svoje države. Uvijek su se otvarala i otvorila nova vrata i Duh Sveti je vodio svoju Crkvu tako da joj nikada nije nedostajalo niti će nedostajati navješćivanje Vesele Vijesti kao i svjedočenja njenih članova pred svijetom. Nije uzaludno veliki Tertulijan zaključio da je krv mučenika sjeme kršćana, a nipošto krv mučenika grob crkvi.

Čuli smo u Djelima Apostolskim kolike su snage utrošene da se ušuti apostole i druge učenike i nisu u tome uspjeli. To je znak kada je crkvena zajednica u sebi živa da su joj vanjska progonstva samo podstrek da živi jače i traži nove putove kako Veselu Vijest prenijeti svijetu. Da zajednica Crkve živi što bolje pobrinuo se sam Isus koji nas danas u Evanđelju zove iz sinagoge u Kafarnaumu dan poslije kako je čudesno umnožio kruh.

Isus kaže “ja sam kruh života”. Isus je jasan – tko vjeruje u njega neće nikada ogladnjeti, neće se nikada izgubiti, on će ga uskrisiti u posljednji dan i imati će život vječni. Tko se bude njime hranio i bio dio njega sve ga ovo čeka. Sve ovo treba uprisutniti, ponazočiti u našem svakidašnjem životu i odmaknuti se malo od puke teorije.

Opazili smo da evanđelista predstavljajući nam Isusa kaže i nama da nam je potrebna vjera kao priprema za Euharistiju, za svetu misu. I mi smo pozvani vjerovati u njega prije nego ga blagujemo. Zato su i upotrijebljeni izrazi vidjeti, doći i vjerovati – da tako naš susret s njime bude što plodniji koliko se njemu više približimo i koliko ga više prihvatimo. Zato je, braćo i sestre, veoma važno da prije nego sudjelujemo u “Euharistijskom stolu” jedući i pijući tijelo i krv koje nam Krist nudi, budemo pozvani primiti njega najprije u “stolu Riječi”, slušajući biblijska čitanja i pripremimo se na dostojno blagovanje. Zar tako nije bilo na posljednjoj večeri, zar tako nije bilo u Emausu, zar tako nije bilo svako lomljenje kruha. To se traži i od nas. Onaj koji priprema jesti i piti euharistijsku hranu je sam Krist, onaj isti Krist u Riječi koji nas zove da vidimo, dođemo i vjerujemo u njega. Ovim i ovakvim načinom imamo i imati ćemo život u njemu i on će biti naš kruh života. To će značiti vjerovati u Krista, jesti njegovo tijelo i krv i živjeti kao Krist.

Zato se od nas traži jednako svećenika i vjernika uvijek pripremiti za svetu misu i dostojanstveno sudjelovati u svetoj misi, ne kao puki promatrač utakmice ili predstave već sudionik, nikako ne daj Bože, kao što se zna događati da dasine dođu samo smetati i praviti se važnima da ih se opazi po pričanju i neredu kojemu nije mjesto nigdje, a kamoli u crkvi za vrijeme svete mise. A kako tek olako se pravdamo izostavljanjem svete mise. Kako onda govoriti o dubini otajstva ako se ovako ponašamo…

“Priča jedan malac:

  • Moj otac ne ide nikada na Misu. Kaže da je išao i previše kada je bio malen, kada ga je baka tjerala da ministrira. K tome nedjeljom uvijek ima što raditi: oprati automobil, urediti vrt, okrečiti kuću, ići u lov itd.

Moja majka kaže da bi rado išla na Misu kada ne bi morala prati i peglati.

Moja sestra ne ide više na Misu jer nedjeljom ima trening iz odbojke. Ako joj moja mama kaže da ode, one kaže da ne želi, jer je već velika, jer je već Krizmu primila i zatim bolje se moli na svoj način.

Moj djed nikada prije nije išao na Misu. Tek ima nekoliko ide, ne samo nedjeljom, nego i drugim danima, osobito ako pada kiša ili ako je hladno. Jer, kaže, kod kuće mu je dosadno, a posebno od televizije koju ja držim uvijek upaljenu. Od nje mu se vrti u glavi. U kafiću svi puše pa ne može disati. U parku su djeca koja igraju nogomet, pa ne gledaju gdje pucaju loptu. Na ulici se ne može šetati zbog auta. U crkvi, međutim, jedan sat prođe u miru.

Ja nemam toliko posla kao tata. Ne moram prati i peglati kao mama. Nema trening iz odbojke kao moja sestra, i posebno nisam još primio krizmu kao ona.

Kako bih samo želio brzo odrasti. Tako ne bih više morao ići na misu, kao moj otac, moja majka i moja sestra.

Kada odem u mirovinu, kao moj djed, onda ću ići samo ponekad jer ja nisam kao on, jer majka kaže da je on medvjed i da ne voli biti s ljudima u društvu.

Gospodine, daj da brzo odrastem “(T.Lasconi,Mabić/Jukić.V.169).

Sada pokušajmo spojiti ovo sa Stjepanovim mučeništvom, mladom Crkvom u Jeruzalemu u progonstvu i Isusom koji kaže ja sam kruh života – dođite, vidite, vjerujte, nasitite se da imate uskrsnuće i život vječni.

Na dobro Vam svima došao Božić, Sveto porođenje Isusovo i sveti Stjepan!

  • fra Fanjo Mabic

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: