0801 – BIBLIJSKA MISAO DANA

BOŽIĆNO VRIJEME – PETAK
08. SIJEČANJ – Svagdan 

BIBLIJSKA MISAO DANA

ISUS – KRUH ŽIVOTA
Mk 6,34-44
U svojim razmišljanjima o Isusu često smo u napasti da ga zamišljamo kao neku nebesku veličinu koja se rasipa svojom moći, božanstvom po galilejskim krajolicima, samosvjestan svoga božanskog poslanja. Međutim, na toliko mjesta u evanđeljima pronaći ćemo njegovo duboko i snažno ćutilo za ljudsku nemoć i krhkost, njegovo znanje o provaliji koja dijeli čovjeka od njegova Tvorca, o ljudskoj bijedi i siromaštvu. On kuša premostiti taj jaz koji nas dijeli od nebeskog Oca. Daleko je od njega bilo kakva natruha samohvale ili umišljenosti. Njegova veličina jest upravo u tome što je kušao da zrači i prosijava Sunce koje je za sve ljude. Isus nikada nije bacao sjenu između Sunca i ljudi kojima je ono potrebno, već je bio do kraja prozračan za poruku Neba ovoj Zemlji i nju je cijelim svojim bićem veličajno posredovao. U ovoj zgodi oko umnažanja kruhova u pustinji Isus se očituje kao pastir, dobri pastir, koji ima sućuti i smilovanja.
Isus se povlači na samotno mjesto zbog smrti Preteče. Zbog toga događaja Isus je u sebi potresen: Je li moguće da takav pošten čovjek, uspravan, kao stameni hrast, jasan u izričaju, moćan na riječi, pravičan i pravedan do kraja, padne kao žrtva dvorskih spletki? Kao da misli u sebi: “Nema čovjeka, sve je pokvareno, trulo. Treba preispitati odnos prema ljudima”. Međutim, ni u samoći nije pušten na miru. Ljudi ga traže i suočen s njihovom bijedom, obuzima ga silna sućut. Pisac kratko izvješćuje. “Sažali mu se nad svijetom”.
Žao mu je čovjeka u svakoj prilici. Makar je taj čovjek i podao, nepopravljiv, spreman na mučko ubojstvo, prema u čovjeku vlada zakon grijeha, ipak Isus ima sućuti, samilosti. Gleda ih samilosnim očima. Nije li povijesno iskustvo da najviše boli zadaju oni koji su najviše propatili, i najviše razaranja u povijesti svijeta prirediše čovječanstvu oni koji bijahu iznutra najvećma razoreni, uništeni?… Razoreni postaju razarateljima, zavedeni zavodnicima, pokvareni pokvarenjacima i kvariteljima. To je logika grijeha, širenja grijeha u svijetu. Isus, veli se, izliječi njihove bolesti. Zapravo liječi bolest podarujući spas ljudima.
Evanđelje je davno dalo odgovor na pitanje, tko nam može pružiti ono od čega se dade živjeti. Isus posred velikog mnoštva. Pastir koji znade put, novi Mojsije koji hrani neprolaznom manom, domaćin koji daje svojim ukućanima kruha u pravo vrijeme i u izobilju. On liječi i pruža kruh. Smiluje se čovjeku osamljeniku na putu života. Razdaje sebe i svoje srce te pomaže. U punini preko učeničkih ruku. I tako neprestano, kroz cijelu povijest. Čovjek čovjeku postaje usrećiteljem. Pomoćnik postaje vidljiva pomoć. Ono što ga pokreće nije mesijanska svemoć ili ovlast od nebeskog Oca, nego ljudsko- božansko smilovanje. Skuplja ljude ne da ih ideologizira, da im puni uši prevratničkim idejama i revolucionarnim mislima, već da im zbori o zajedničkom Ocu svih ljudi koji se očinski skrbi za sve. U tome je istinski napredak za sve. Ne u politici, tehnici, mirovnim naporima, već u zauzetoj skrbi i smilovanju prema svakom čovjeku. Zauzeta ljubav. To je kršćanska vizija boljega i budućeg svijeta.
Kad ih treba otpustiti zbog poodmakla dana i zamora, Isus ne dopušta. Ne želi ih ostaviti u njihovoj bijedi i siromaštvu. Umnaža kruh uz silno pouzdanje u Oca. Kao da želi da svi bacimo pogled u davnu prošlost kad je Mojsije vodio narod kroz pustinju. Mojsije nije znao kako dočekati iduće jutro, u neprestanom je strahu za svoj život. Sam Bog preduhitruje njegovo zdvajanje šaljući svako jutro manu za taj dan. Kao da je time htio i sam Isus znakovito reći, od čega zapravo čovjek živi i što naš život nosi u biti. U Isusovu društvu i blizini čovjek se osjeća zbrinut i nemjerivo obogaćen. U njegovoj nazočnosti ćuti se djelić Neba, a ta zbilja umnažanja kruha u predvečerje nastavlja se u svakoj euharistijskoj gozbi gdje svatko od nas stavlja sebe i svoj život u Božje ruke, svjesni da ništa nemamo i da sve primamo zahvalno iz njegove ruke kao blagoslov s oltara. A moć smrti je slomljena u znakovitom kruhu života – euharistijskom Isusu – koji se daje svima koji žele služiti životu. “Dajte im vi jesti” – zbori Isus apostolima. Gdje god ljudi, potaknuti Isusovom porukom i riječju, kušaju hraniti jedni druge živodajnim kruhom, ostvaruje se djelić neba na ovoj zemlji, a ozbiljuje se i kraljevstvo Božje koje s Isusom dolazi među nas.
Ne živi se samo od pšeničnog kruha, nego od svake vrsti kruha koji čovjeka nasićuje, usrećuje i obogaćuje. Ne živi se od kruha, već od ljubavi. Svatko od nas je upravo čudo ljubavi Očeve, proizišao iz Božjih ruku. Ljubav preobrazuje sve, strah u pouzdanje, siromaštvo u bogatstvo, nevolju u zasićenost, bolest i u zdravlje, nemoć u sreću, žalost u radost. Pa i u ovomi kriznim vremenima, u kojima nikako da nam svane sunce konačne slobode od prisila, tlačenja, zarobljenosti. Svi smo u nekakvoj pustinji života u kojoj nas samo i jedino Krist može nahraniti i pokazati put.
Fra Tomislav Pervan

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.