V. TJEDAN KROZ GODINU – SUBOTA
05. NKG – Svagdan
BIBLIJSKA MISAO DANA
ČUDESNO UMNAŽANJE KRUHA
Mk 8, 1-10
Isus ne dopušta učenicima otpustiti svijet koji je s njime već tri dana, makar je dan poodmakao. Ne želi ih ostaviti u njihovoj bijedi i siromaštvu, osamljenosti, napuštenosti i ostavljenosti. Umnaža kruh uz silno pouzdanje u Oca. Kao da želi da svi bacimo pogled u davnu prošlost kad je Mojsije vodio narod kroz pustinju. Mojsije nije znao kako dočekati iduće jutro, u neprestanom je strahu za svoj život, toliko je puta bio u opasnosti da ga kamenuju. Sam Bog preduhitruje njegovo zdvajanje šaljući svako jutro manu za svaki novi dan. Kao da je time htio i sam Isus znakovito reći, od čega zapravo čovjek živi i što naš život nosi u biti. U Isusovu društvu i blizini čovjek je zbrinut i nemjerivo obogaćen. U njegovoj nazočnosti osjeća se djelić Neba, a ta zbilja umnažanja kruha u predvečerje nastavlja se u svakoj euharistijskoj gozbi gdje svatko od nas stavlja sebe i svoj život u Božje ruke, svjesni da ništa nemamo i da sve primamo zahvalno iz njegove ruke kao blagoslov s oltara. Moć je smrti slomljena u znakovitom kruhu života – euharistijskom Isusu – koji se daje svima koji žele služiti životu. Cijeli je svijet jedna velika ispružena ruka. Cijeli je svijet gladan i žedan, potreban i potrebit, kruha, pomoći, toplog obroka, udomljavanja. Postoji i sa svih strana dopire do nas neprestani SOS, neprestani zov za pomoći iz tolikih očiju, ispruženih ruku, slomljenih srdaca. I ne samo danas na Haitiju, nego posvuda u svijetu imamo more bijede i gladi, pogotovo za smislom. Tko može pružiti ljudima ono od čega mogu živjeti? Napredak, standard, veća proizvodnja ili potrošnja? Ili možda promjena odnosa, kako su govorili komunisti? Industrijski napredak u svakom pogledu čini ljude bezdušnijima. Novac ne usrećuje. Štaviše, konkurencija je sve veća, ljudi bezdušniji, nemilosrdniji u svom laktanju i guranju prema gore na društvenoj ljestvici. Međutim, jedno je jasno. Ni savršeno kompjuterizirana epoha, ni tvornice, ni ikoji ured ni ijedan društveni ustroj ne može pružiti ono od čega se može živjeti ili preživjeti. Ljudi skapavaju od žudnje za konačnim smislom, skapavaju zbog dezorijentacije, jer ne živi se samo od kruha. Stoga je stalni problem: Tko može pružiti ono od čega čovjek i ljudi mogu živjeti?
Evanđelje je davno dalo odgovor na pitanje, tko nam može pružiti ono od čega se dade živjeti. Isus posred velikog mnoštva. Pastir koji znade put, novi Mojsije koji hrani neprolaznom manom, domaćin koji daje svojim ukućanima kruha u pravo vrijeme i u izobilju. On liječi i pruža kruh. Smiluje se čovjeku osamljeniku na putu života. Razdaje sebe i svoje srce te pomaže. U punini preko učeničkih ruku. I tako neprestano, kroz cijelu povijest. Čovjek postaje čovjeku usrećiteljem. Pomoćnik postaje vidljiva pomoć. Ono što ga pokreće nije mesijanska svemoć ili ovlast od nebeskog Oca, već ljudsko-božansko smilovanje i sućut. Božanska sim-patija. Skuplja ljude ne da ih zavodi, da im puni uši prevratničkim idejama i revolucionarnim mislima, već da im zbori o zajedničkom Ocu svih ljudi koji se očinski skrbi za sve. U tome je istinski napredak za sve. Ne u politici, tehnici, mirovnim naporima, nego u zauzetoj skrbi i smilovanju prema svakom čovjeku. Zauzeta ljubav: To je kršćanska vizija boljega i budućeg svijeta.
Isus pita jednostavno: “Koliko kruhova imate?” Kao da je cijelu situaciju htio svesti ad absurdum. Jer ljudskom logikom posjedovanja nećemo nikada doći do cilja. I ovdje se postavlja stalno prisutni upitnik: Biti ili imati. Što se može napraviti, što je moguće učiniti sa sedam kruhova i nešto riba? Isus kao da želi reći: Prestanite računati u protegama posjedovanja, računice, računanja. Nekad su daleko učinkovitije prazne ruke, ali puno, otvoreno srce, nego bogat dar bez srca. Srce je nenadomjestivo, napose u obiteljskim odnosima. Prazne ruke, ali istodobno srce prepuno ljubavi, sućuti, dobrote i razumijevanja znaju stvarati čudesa. Koliki su obogaćeni primjerom svojih najbližih, roditelja, učitelja, odgojitelja? Ne toliko davanjem, koliko jednostavnim životom, razumijevanjem, lijepom riječi. Toliko se puta u vlastitim ispovijedima optužujemo kako nismo bili dovoljno ljubazni, prijateljski, razboriti, dobri, radosni, susretljivi. Pa unatoč tim propustima, ipak ako čovjek iole zrači tim krepostima, a Pavao bi rekao plodovima Duha (usp.Gal 5,20), to je već veliko obogaćenje za ljude s kojima živimo. To se onda na kraju vraća doslovce u pregrštima i košarama zahvalnosti i priznanja. Makar i u obliku nadgrobnoga, posmrtnoga slova.
Ne živi se samo od pšeničnog kruha, nego od svake vrsti kruha koji čovjeka nasićuje, usrećuje i obogaćuje. Ne živi se od kruha, nego od ljubavi. Svatko od nas je čudo ljubavi Očeve, proizišao iz Božjih ruku. Ljubav preobrazuje sve, strah u pouzdanje, siromaštvo u bogatstvo, nevolju u zasićenost, bolesti u zdravlje, nemoć u sreću, žalost u radost.
fra Tomislav Pervan
Svjedočanstva & Vjera 