POVIJEST MU JE DALA ZA PRAVO

UZ 110. OBLJETNICU ROĐENJA KARDINALA ALOJZIJA
STEPINCA
POVIJEST MU JE DALA ZA PRAVO
Da zlo i mržnja itekako imaju svoje metode i sisteme najbolji dokaz je sramni i montirani proces protiv kardinala Stepinca, koji pokrenuše komunisti i tzv. antifašisti, udbaši i oznaši, a zapravo hrvatožderi i svega hrvatskoga mrzitelji. Svevremenska metoda mržnje glasi: najprije popljuvati i difamirati, ljudima pamet isprati, laži i objede uporno ponavljati i – sve nakon toga je lakše…
Gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović bi rekao – trebalo je najprije napraviti “okvir za mržnju”, a da izrada toga okvira unatoč lažima i falsifikatima nije bila tako jednostavan posao govori i vrijeme od svibnja 1945. i ulaska drugova u Zagreb do jeseni 1946. kada je Stepinac uhićen. Ako je bio kriv i ako je bio “narodni neprijatelj br. 1” zašto nije odmah uhićen?
Kardinal Alojzije Stepinac jedan je od onih duhovnih boraca za Hrvatsku koji je svoju bitku časno izdržao do kraja: za njeno ime i jezik, katoličku vjeru , opstojnost, povijest, ponos i nacionalno dostojanstvo.
U bivšoj državi i vremenima samoupravnog socijalizma i “bratstva i jedinstva” bilo je nekoliko tabu tema s različitim predznakom: spomenuti Stepinca ili Bleiburg nerijetko je značilo makar nekoliko godina zatvora, dok je govor mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima počinjao i završavao Jasenovcem i njegovim milijunskim žrtvama, stvarajući hipoteku o genocidnosti i kolektivnoj krivnji Hrvatske i Hrvata. Govornici su uglavnom isti, od Bulajića do Fumića i njihove političko-ideološke logistike s najviše razine. Istina, ponegdje biologija nadjača govor mržnje, ali nažalost i ove 2008. godine morali samo slušati mrzitelje svega što počinje slovom H. Za trenutak zatomimo povijesno-političku amneziju i ponovimo povijesno gradivo: na kolektivnu krivnju odgovarano je kolektivnom mržnjom, taloženom i pojačavanom 45 godina, koja je svoju bezumnost i dijaboličnost pokazala i dokazala krvavim orgijama u Domovinskom ratu.
Udar na Katoličku crkvu uvijek je i udar na Hrvatsku
Ako je Stepinac bio koljač i ustaša, kako su nam desetljećima ispirali mozgove, pitanje treba opetovano ponavljati, zašto je uhićen skoro godinu i pol nakon ulaska drugova i drugarica u Zagreb? Zašto nam drugovi ne ponude odgovor? Je li slučajnost što su tih nekoliko poratnih godina uhićeni i drugi biskupi i kardinali, primjerice Beran, Korec, Slipy, Wyszinski, Mindszenty? Zar su i oni bili ustaše i posljednja uporišta ustaštva, kako se nedavno čulo u Jasenovcu? A da je sve ista kuhinja koja ponekad svojim vonjom podsjeti na davno raspadnuti lešinu, svjedoče i beogradski transparenti i zakrvavljene oči na mitinzima gdje je Ivan Pavao II. u najžešćoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku također bio ustaša!? Kao i Genscher i toliki drugi… Zašto je u ratu i nakon njega, riječ je o Drugom svjetskom ratu, ubijeno nekoliko stotina katoličkih svećenika na području bivše države? Zašto su na Stepinčevo suđenje dolazili samo birani svjedoci? Zar su odvjetnici Politeo i Katičić na suđenju govorili neistine u herojskoj obrani i dokazivanju nevinosti kardinala Stepinca? Zašto bi Stepinac bio nevin i slobodan da je pristao “odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od Vatikana i otići u inozemstvo”, kako su mu sugerirali Tito i Bakarić? Zar Stepinac nije bio persona non grata za Pavelića i ustaše? Zar je mali broj onih kojima je on svojim zauzimanjem spasio život? Mnogo je pitanja, jedan je odgovor. Istina. A ona je na Stepinčevoj strani!
Laži odnose prividne ili stvarne pobjede s određenim rokom trajanja, no konačna pobjeda uvijek je na strani istine! Znali su to i Stepinčevi tužitelji i lažni svjedoci, no bila su to vremenima zakrvavljene mržnje u očima prema Crkvi, Bogu i Hrvatskoj. Udarom na Stepinca mrzitelji su htjeli ušutkati Katoličku crkvu u Hrvatskoj i ugušiti hrvatski nacionalni ponos, razbiti svaku iluziju o samostalnoj Hrvatskoj: što je Hrvatska prošla u krvavoj velikosrpskoj hegemoniji i brojnim zločinima u prvoj Jugoslaviji, dobro je znao i Stepinac i hrvatski narod…
Bogu je uvijek davao prvo, ljudima pravo mjesto
I napokon, u moru laži s kojima smo desetljećima živjeli i prešutno ih prihvaćali odnosno šutjeli, mnogi koji ovih godina postadoše glasni i veliki Hrvati i veliki vjernici, živjeli su u stilu, nije časno al je efikasno, zaboravljajući staru latinsku -qui tacet consentire videtur-tko šuti, čini se da pristaje!? Zbog istine potrebno je reći-Stepinac je za mnoge bio veliki kamen kušnje…
Nije bio velik broj onih koji su ga javno branili unatoč uvjerenju u Stepinčevu nevinost. U tim vremenima blagopokojni kardinal Franjo Kuharić bio je jedan od onih koji je u zgodno i nezgodno vrijeme argumentima i istinom branio Stepinčevu nevinost! Uostalom, kardinal Stepinac znao je reći-Dva Hrvata, tri stranke! Zla kob podijeljenosti je, povijest bilježi, nažalost i sadašnjost dokazuje, vječna pratiteljica Hrvatske i Hrvata. Kardinal Alojzije Stepinac bio je duboko svjestan činjenice da je neprijateljstvo prema čovjeku neprijateljstvo i prema Bogu, a to neprijateljstvo prema čovjeku, u različitim vremenima različito se pokazuje i prikazuje, postaje domišljatije i sofisticiranije a time i opasnije.
Jasno je upozoravao gdje je izvor svih nevolja, svih ratova, svih sukoba: život bez Boga, gdje je zlo uvijek polazište i ishodište. Alojzije Stepinac bio je branitelj Božjih prava i Božje časti, a isto tako i branitelj čovjekovih prava, njegove slobode i dostojanstva, i u tome je bio nepopustljiv. To su njegova dva najveća grijeha. Nikom se nije dodvoravao pokušavajući zlo razvodniti ili ga prikazati tek kao nedostatak dobra: nije poznavao ni priznavao sentimentalnu patetiku ili sladunjavo hrvatstvo kao ni takvu vjeru. U pamćenju hrvatskoga naroda zauvijek će ostati hrabri svjedok vjere i domoljublja.
Profesori na Gregoriani u Rimu za njega su govorili-in omnibus optimus-u svemu najbolji, a što nama kaže kardinal Stepinac? “Sva bi naša sloboda bila puka fikcija koja nosi u sebi klicu smrti, ako sav naš javni i privatni život ne bi bio prožet duhom Evanđelja.” U vrijeme Drugog svjetskog rata(1943.) Stepinac kaže:”Kakav poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.”
Mrzitelji su uvijek gubitnici
Prisjećam se strahovite medijske propagande beogradske televizije uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku: dnevnici su trajali i po tri sata, Stepinac, Jasenovac, pokrštavanje Srba i ustaški koljači bile su glavne teme; što nije stalo u Dnevnik, bilo je nakon njega u “posebnim emisijama”. Epilog znamo. Tragikomična je scena iz riječkog Novog lista od 18.8.1998., gdje se prenosi pisanje Il Manifesta pod naslovom”Petnaestak južnih Slavena poslalo pismo Svetom Ocu-Stepinac nedostojan beatifikacije”: i španjolski El Pais objavio je sadržaj pisma koji izgleda otprilike ovako:”Mi, obični građani, balkanski Sloveni(!), iznenađeni smo vešću, da smo verovali da se radi o nekoj drugoj osobi istog imena!” Posebna zanimljivost pisma je što se “svi sećaju kardinala Stepinca”. Pismo je potpisalo 15-tak osoba rođenih u Istri, Srbiji, Vojvodini, Bosni, Hrvatskoj i Makedoniji!? Ne treba se previše uzbuđivati ovakvim stvarima, protiv gluposti ionako nema dokaza, glupost i zloba su nepopravljiva kombinacija! Dokad će trajati medijsko ponavljanje montiranog procesa iz 1946. godine? Zar oni ne shvaćaju da je davno prošlo vrijeme naslovnica “Kerempuha” iz 1946. godine i da je istina pobijedila?
Kardinal Alojzije Stepinac bio je čovjek savjesti, postojanosti, mirnoće, čistoće i nepopustljivosti u obrani Boga i čovjeka. Nakon zatočeništva u Lepoglavi uslijedilo je 3350 Stepinčevih krašićkih dana, uz velike pritiske, tjelesne i duševne boli. Radio je, molio i trpio za Crkvu. Vjernost savjesti, sa svim što ta vjernost znači, uvijek je svježa i nova poruka kardinala Stepinca svima nama.
Kardinal Stepinac znao je reći za Tita:”Za tog čovjeka moramo mnogo moliti, kao i za naše neprijatelje. Oni nisu neprijatelji zbog neprijateljstva, nego zbog neznanja. Moramo raditi na tome da ljude upoznamo s katoličkom vjerom i sa svim njezinim dobrima. Onda kad ne budu u neznanju, neće mrziti, nego ljubiti.” Stepinac nije toliko govorio o Crkvi, koliko je u njoj, od nje i za nju živio. Vjera Crkve i vjera u Crkvu prožima cijelu njegovu osobu, opečaćuje sve njegovo ljudsko i svećeničko zalaganje, trpljenje i svetačku smrt 10. veljače 1960. Nudili su mu inozemstvo, “ideju” odvajanja od Rima, govorili da je nevin ali moraju činiti ustupke Beogradu i Srbima: udarali su Stepinca upravo tamo gdje je bio najčvršći, u živoj vjeri i ljubavi prema Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu i da je pristao, bio bi “njihov svetac” nekoliko dana…
I na kraju…
Hrvatska i Katolička Crkva nisu zaboravile prežalosni proces iz 1946. i sramno i montirano suđenje nevinu čovjeku, lažne svjedoke i nahuškanu publiku. Svjedočanstva pojedinih Srba javni tužitelj Jakov Blažević i sudac Žarko Vimpulšek su riječima “jedna lasta ne čini proljeće”, unatoč povećem jatu takvih svjedoka, ostavili s vanjske strane vrata, baš kao i povijesna istina njih. I Stepinac i javni tužitelj znak su jednog vremena: jedan je uzdignut na čast oltara, tko se drugoga još (pri)sjeća? Jakova Blaževića su ovjekovječile laži i nepravde kojima je, služeći Titu i partiji cijeloga života tražio “crvenu nit”… Stepinac je životom posvjedočio ljubav prema Bogu, čovjeku i Hrvatskoj. Klevete i laži još i danas odjekuju iz dirigiranih centara moći, novca, politike i medija: hoće li umuknuti? Ivan Pavao II. je proglasivši kardinala Stepinca blaženikom Katoličke Crkve poručio njima ali i nama: istina nije roba kojom se može trgovati! Unatoč Kajfama, Pilatima, barabama, svjetini i sinedrijima kojih će biti do Sudnjega dana.
Mirko Kalanj