CVJETNICA – PROPOVIJEDI (B)

Mk 14, 1 – 15, 47 1

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA (B)
PROPOVIJEDI

U izvještaju o Isusovoj muci u Evanđelju po Marku iščitavaju se mnogi znakovi njegova poniženja, bilo da se započne sa spletkama glavara svećeničkih i pismoznanaca o Isusovu ubojstvu (Mk 14, 1), ili Isusovim vezivanjem i odvođenjem pred Pilata (Mk 15, 1). Evanđelist često pritom navodi staro­zavjetne izričaje koji se od toga trenutka počinju tumačiti kao proroštva, a sama Isusova muka kao ispunjenje Pisama. U nastavku donosimo homiliju mons. Marinka Mlakića
Posljednja nedjelja u korizmenom vremenu ima dva naziva Cvjetnica  i Nedjelja muke Gospodnje. Oni odražavaju dva događaja, međusobno gotovo oprečna, koja na Cvjetnicu slavimo i koja oblikuju njezinu narav i poruku. Prvi odražava radost i pohvalu Bogu radi spasenja koje izvodi po Isusu Kristu. Podsjeća nas na njegov slavni ulazak u Jeruzalem pred blagdan Pashe. Tada mu je ushićeno mnoštvo klicalo: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov!“ (Iv 12, 13). Drugi naziv nas podsjeća na Isusovu otkupiteljsku muku i smrt na križu. Zbio se svega nekoliko dana nakon prvog događaja. Isto mnoštvo, gotovo isti ljudi okrenuli su se protiv Isusa i sad mahnito vikali: ”Ukloni! Ukloni! Raspni ga!” (Iv 19,15).

I mi Isusa častimo kao našeg Spasitelja i Kralja, kao pravog Sina Davidova, koji nam dolazi u ime Gospodnje. Njemu u svakoj svetoj misi pjevamo ili kličemo: Hosana! – što znači: Pomozi! Spasi nas! Vjerujemo duboko da on jedini to zbilja može učiniti. Isus je onaj u Starom zavjetu obećani i iščekivani Spasitelj-Mesija, koji ima otkupiti Izraela. On će starozavjetnu Pashu dopuniti, usavršiti, i ona će postati znakom vječnog spasenja. Jedini on može ispuniti duboku žudnju našeg bića, stvorenu od samoga Stvoritelja: da budemo čisti, sveti i bez mane pred Bogom i pred svojom savješću (usp. Ef 1,4).

Isus nas, međutim, ne spašava kao silan junak, koji jaše na konju sa snažnom vojskom-pratnjom uza se. Njegovo spasenje nije uklanjanje protivnika silom, utjerivanje straha u kosti i prijetnja odmazdom svima koji ne pristanu na njegovu riječ. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, rekao je pred Pilatom (usp. Iv 18,36). On jaše na magarcu, u miru, ponizan i krotak, ali ipak pobjedonosan (usp. Zah 9,9). On nas spašava žrtvom vlastitog života. Njegovo je oružje snaga ljubavi koja se očituje u trpljenju do kraja. Njome on pobjeđuje svaku silu, svaku mržnju i laž. Njome raskida okove smrti i otvara vjerniku vrata svoga kraljevstva, vrata vječnosti.

U tom naizglednom paradoksu Cvjetnice, paradoksu između pohvale Bogu koji nas spašava na jednoj strani i strahote patnje u koju smo uronjeni na drugoj strani, odvija se i naš život. Psalam 22, vrlo prepoznatljiv u liturgiji Cvjetnice, predstavlja nam vjernika koji u trenucima najveće patnje, u času najgoreg poniženja i potpune napuštenosti, hvali Boga (usp. r. 24). Iako mu se čini da ga je Bog napustio, pa vapi: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (r. 2), on zna da ga Bog niti tad ne napušta. To je snaga vjere! Vjernik je uvijek zagledan u vječnost. Zato može u patnji gledati pobjedu, u poniženju proslavu, u umiranju život, u najtežem trpljenju hvaliti Boga…

U dubokoj patnji, u krajnjoj napuštenosti i slabosti, u trenucima kada dotičemo same rubove svoga postojanja, vjera se pokazuje kao nadljudska snaga, kao božanska milost, koja nas izdiže iznad svake ljudske slabosti i patnje, iznad nas samih, i pomaže nam da i tada budemo zagledani u Krista, u vječnost. Hvaliti Boga u trpljenju, to može samo vjernik koji se potpuno naslonio na Krista.
Ulazimo u Veliki tjedan. To su najsvetiji i obredno najbogatiji dani cijele liturgijske godine. Slavimo najdublje tajne naše vjere. Zagledajmo se i mi u Krista Isusa! Neka nas zahvati i očara njegovo prijateljstvo, duboko i intimno, koje nam je preko svojih učenika očitovao na Posljednjoj večeri. Neka nas njegova muka na križu potrese, neka prožme cijelo naše biće. Tu se dogodilo i naše spasenje. Tu se pokazalo neshvatljivo Božje milosrđe i potvrdio Isusov navještaj iz Govora na gori o ljubavi čak i prema neprijateljima (usp. Mt 5, 44). Gledajmo ga puni zahvalnosti, puni radosne nade! Dopustimo da njegove rane iscijele naše rane (usp. Iz 53, 5), da nas njegova žrtva, njegovo tijelo i krv, nahrani i ojača, te se hrabro mognemo odupirati svakom zlu i grijehu našeg vremena.

 

Preuzeto: sibenska-biskupija.hr

 

%d blogeri kao ovaj: