0504 – Sveti Vinko Ferrer

Jedan od najvećih propovjednika svoga doba, sveti Vinko Ferrer, svećenik, rodio se u španjolskom gradu Valenciji 23. siječnja 1350. od oca Gulielma Ferrer i majke Kontance Miguel. Odgojen u ka­toličkom duhu, 1367. Godine stupi u dominikanski red i postade jedan od slavnijih dominikanaca. Nakon redovničkog zavjetovanja 1368. godine studira logiku, filozofiju i teologiju u Valenciji i Barceloni, a 1374. godine ređen je za svećenika. Samo godinu dana poslije ređenja, od 1375. pa sve do 1390. godine predaje teologiju na katedralnoj školi u Barceloni. U svom redu bio je magister teologije i pučki propovjednik. Posebno je studirao Sveto pismo i hebrejski jezik. Od 1379. do 1380. godine bio je prior u samostanu u Valenciji. Njegov život odgovarao je riječima koje je narodu propo­vijedao. Kao pokornik i isposnik kod naroda je bio omiljen, a kao pravičan bio je čašćen tako da je brojne sporove među ljudima rješavao na obostrano zadovoljstvo. Promicao je ćudoređe i pravu katoličku vjeru.
Sveti Vinko bio je odan rimskoj Crkvi i papama pristajući uvijek uz onoga papu koji je bio zakoniti nasljednik svetog Petra, tj. pravi papa.
U svome životu imao je i viđenja. Tako mu se, navodno, jednom ukazao Isus sa svetim Dominikom i svetim Franjom te ga poslao propovijedati, naviještati narodu Božjem blagu vijest – Evanđelje. Od toga trenutka išao je bez oklijevanja propovijedati po Francuskoj, Italiji i Španjolskoj. U propovijedanju imao je velikog uspjeha tako su ga slijedili brojni svećenici koji su mu pomagali, a i vjerni puk je zanosno za njim hrlio da vidi i čuje toga Božjeg čovjeka. U svojim propovijedima naglašavao je jedinstvo Crkve, koje je u njegovo vrijeme bilo silno poljuljano. U to su vrijeme istovremeno bili tri pape.
Od njegovih brojnih spisa najvažnija su mu djela: „De moderno schismate” (teološko-pravno djelo); „De vita spirituali” koje je doživjelo brojna izdanja i prevedeno na razne jezike; „Sermones”, tj. propovijedi kojima su se dosta služili svećenici koji su propovijedala po njegovu uzoru.
Bit njegove duhovnosti sastojala se u nasljedovanju Krista. Stoga je bila apostolska i kristocentrična. On je naime smatrao kako je Krist i njegovo djelo temelj kršćanske duhovnosti. O tome svjedoče njegova djela i njegov život kojemu je Krist bio središte sve do zadnjega izdisaja. Umro je u Vannesu u Francuskoj 5. travnja 1419. godine. Tijelo mu i danas počiva u tamošnjoj katedrali. Odmah nakon njegove smrti mnogi su bili uslišani koji su mu se utjecali.
Papa Pio II. proglasio ga je svetim 1458. godine. Pobožni narod ga zaziva u pomoć poglavito kad sijeva i za vrijeme potresa, a u njegovu čast i voda se blagoslivlje.