08. NKG – UTORAK – NAGRADA NASLJEDOVANJA

Slijedi meNEMJERIVA NAGRADA NASLJEDOVANJA
Mk 10,28-31

Isusova riječ kako će teško bogataši u kraljevstvo nebesko te da će lakše deva kroz iglene ušice, negoli bogataš u kraljevstvo Božje, povodom je za Petrov upit: Što će biti na kraju s učenicima koji su ostavili sve, i posjed, i obitelji, i domove kako bi s Isusom išli od mjesta do mjesta? Isus daje odgovor na dvije razine, već ovdje na ovome svijetu, a pogotovo što će biti s njima u drugome svijetu.
Isus govori o kraljevstvu Božjem, nebeskom, on ga najavljuje i konkretno uspostavlja u povijesti. Nikada pak to ne ostaje kod Isusa na razini čistih riječi ili proklamacija. Ne, kraljevstvo se mora u nečemu utjeloviti, ono mora poprimiti oblik, konkretnu, povijesnu formu. Bog je Bog Izraelov velik, ali ne samo na velikim riječima, nego se očitovao velikim i u svojim djelima. Tako i ovdje. Isus ne ostaje na razini riječi, nego prelazi na djela. Učenici su ta nova tvorevina. Oni ostavljaju sve dosadašnje, obitelj i rodbinu, kuću i imanje. Od njih Isus stvara novu Božju obitelj, novi Božji narod. Oni s njime hode Palestinom, a sve stoji pod predznakom Božjega kraljevanja. U veoma su uskoj povezanosti učenička egzistencija i Božje kraljevstvo. Stoga će im Isus i doviknuti, kako se malo stado ne smije bojati, jer je Otac odlučio darovati im kraljevstvo. Ocu se tako svidjelo. Istu riječ rabi evanđelist kad govori o prizoru Isusova krštenja, i ondje je Isus miljenik koji je Ocu veoma omilio, koji se Ocu svidio.
Dakle, učenici su ono što je Bog oduvijek tražio, za čim je išao u potragu. Oni će dobiti svoj jasni neotuđivi dio u nebeskom kraljevstvu, ali već i ovdje, u ovome eonu. Veoma je značajno skrenuti pozornost na svaku riječ koju imamo ovdje u Marka. Tekst je krajnje brižno formuliran i dvije stvari upadaju u oči. Čitamo li pomno, u drugom dijelu paralelizma ispuštena je riječ ‘očevi’. Nema mnoštva očeva. Nije to slučajno. Očevi su znamen patrijarhata kao što su majke matrijarhata, očevi simboliziraju zemaljsko. Oni su znak staroga poretka u kome samo i jedino čovjek vlada, gospodari i određuje. U novoj Božjoj obitelji u koju učenici stasavaju ne smije više nikoga biti tko bi nad drugima gospodario. Svi su oni braća i sestre. Samo je jedan Otac, onaj nebeski!

I to što evanđelist spominje kuće i njive znakovito je uz spominjanje obiteljskih veza. To on čini svjesno. Nije riječ samo o obitelji, nego je riječi i o ‘zemlji’. U Djelima apostolskim pripovijeda Luka kako je jedan levit s Cipra imenom Barnaba prodao svoju zemlju, svoju njivu koju je nabavio u blizini Jeruzalema te utržak stavio apostolima pred noge. Židovi su sve odreda kupovali u blizini Jeruzalema zemljište za ukop jer su vjerovali da će u trenutku mesijanskoga dolaska baštiniti blagoslove i dobra mesijanskoga vremena. Tu njivu prodaje u korist mlade zajednice u Jeruzalemu kojoj treba pomoć. Važnije je izgraditi zajednicu vjernika nego imati nešto ‘grunta’.
Naime, te ‘kuće i njive’ koje Isus spominje bijahu njihov udio u ‘zemlji’ koju su zaposjeli. Gube i ono bitno što čovjek ima, kuću i okućnicu, ali ne gube ono što ih čeka u Isusovu društvu – udio u novoj Božjoj obitelji koju okuplja Isus oko sebe. U toj novoj obitelji dobit će stostruko više nego su ikada imali ili mogli zamisliti. U novoj Kristovoj obitelji stupaju istinski u novo područje, novu zemlju, tu se ispunjava obećanje prave Obećane zemlje, za razliku od one starozavjetne, čisto zemljopisnoga ozemlja.
Dakle, s Isusom dolazi novo. Stari je zavjet je ispunio svoju ulogu, došao do svoga kraja, Jordan je prijeđen, zemlja je otkrivena, obećano već sja na obzoru. Staro je ispunjeno, među ljudima je ‘novi nauk’ koji se naviješta, u sili i moći. Novo ne dolazi u ovaj svijet kao čisti nauk, kao ideja ili misaoni sustav. Novo je osoba Isusa Krista, novo je ljubljeni Očev Sin koji je prošao sve kušnje i pustinje, koji je do kraja s Ocem u suglasju. On je shvatio i živio ono što je Otac htio i pokazao svojima put. Njegove riječi i djela, njegovo posvemašnje predanje Ocu te savršeno ispunjavanje Očeve volje bjelodano zbore: Isus je ispunjenje duge povijesti koja je započela s Abrahamom. On je konačno uprizorenje i žarišna točka svega što je Izrael htio i želio u povijesti.
On je sam u osobi kraljevstvo Božje. Veliki crkveni pisac iz ranoga doba, Origen, rekao je kako je Isus autobasileia tou Theou u osobi. Božje kraljevstvo nije apstrakcija, ono treba narod, treba zajednicu i obitelj. Kralj bez zemlje i naroda nije kralj, on je abdicirao ili neka se odrekne. Da bi se kraljevstvo u povijesti obistinilo ozbiljilo, ono se ne može zadržati samo na jednoj osobi. Ili ima svoj narod, svoje podanike, ili je to puka utopija u povijesti. Stoga nas ne čudi kako Isus posve naravno postupa, kako smjesta okuplja oko sebe učenike i od njih stvara novu svoju obitelj. Novo u Novome zavjetu je Isus kao novina, ali istodobno, to bi bilo nepotpuno bez učenika koji su njegova pratnja, koji su od samoga početka s njime i u kojima Isus okuplja i stvara novi Božji narod, novi Izrael. U Isusu se Bog jednom zauvijek izrekao, on je završna nazočnost samoga Boga u svijetu. Tko vidi njega, vidi Oca, i zato su učenici na dobru putu kad su prihvatili Isusa kao cilj i smisao života. Dobit će već ovdje na ovome svijetu stostruko svega, u izobilju.

fra Tomislav Pervan

%d blogeri kao ovaj: