10. NKG – SRIJEDA – BIBLIJSKA MISAO DANA

X. TJEDAN KROZ GODINU – SRIJEDA
10. NKG (I) – Svagdan ili: Sv. Efrem, đakon i crkveni naučitelj

BIBLIJSKA MISAO DANA

ISUS – ISPUNJENJE SVIH OČEKIVANJA
Mt 5,17-19
Riječi Govora na gori tvore srčiku cjelokupnoga Novoga zavjeta. Matejevo Evanđelje kuša tu riječ koju je Isus izgovorio učiniti obvezatnom svojim slušateljima, ono kuša dočarati i nama veličinu i dubinu Isusove osobe i poruke. “Došao sam ne dokinuti, nego dopuniti!” Pod Isusovim rukama, na njegove riječi stvara se novo, ostvaruju se viđenja i predviđanja cijeloga Staroga zavjeta. Događa se novi zamah prema Bogu. Viđenja svih proroka, nastojanja učitelja, trud jednoga Mojsija postaje zbiljnost. Nestaje odmaka između Boga i čovjeka, konačno nema nikakvih ustava između Neba i Zemlje. Napokon postaje moguće živjeti ono što su stari pretkazivali i predviđali. Isus govori ljudskome srcu, mijenja i pretvara sve u novo.
Vjerojatno su vremenom kršćani mislili kako treba odbaciti sve starožidovsko, kako je to prestalo vrijediti s Isusom. Pozivaju se na Isusa i u tom pozivanju odbacuju predaju i stare. Postupaju samovoljno u uvjerenju kako je Isus dokinuo Mojsija i Proroke. Posvema kriva sloboda. Sve što je nekoć Gospodin govorio preko Mojsija zadržava svoju vrijednost, ali Isus stavlja pred svoje još veći zahtjev: “Ne bude li vaša pravednost veća od one farizeja i pismoznanaca, ne, ne ćete nikada unići u kraljevstvo Božje” – tj.ne ćete imati nikakva zajedništva sa samim Gospodinom. Zajednica jest iz židovstva, ali nadmašuje za nekoliko kopalja židovsku praksu. Isus je u svojoj osobi do kraja ispunio zahtjeve Zakona, on je donio svijetu nutarnju istinu Zakona. Nije dokidao nego je ostvarivao, nije uklanjao, nego potvrđivao.
Isusu nije stalo do sitničava obdržavanja Mojsijeva Zakona ili propisa, nego čovjekova srca. Nije bio moralizator koji se držao slova ‘kao pijan plota’, nego je htio da čovjek iznutra, iz srca, vrši punu pravednost, da živi punim, čovječnim životom, bez stezulja i prisilnih misli, bez vanjskih ograda. On je htio probiti začarani krug neprestanoga moraliziranja u koje su tjerali ljude farizeji i pismoznanci. Dakle, ne kako još više ili snažnije držati ljude na ‘uzici’ propisa, ‘law and order’, nego kako čovjeka liječiti iznutra, kako čovjeku pomoći da bude otkupljen i spašen. Ono što čovjeku manjka nisu novi propisi i zakoni, nove zapovijedi ili prijetnje kaznama, nego posvemašnje pouzdanje u Oca nebeskoga, u njegovo kraljevstvo. Čovjeka se izliječiti može samo ako ga se prihvati u svim njegovim datostima, a ne ako mu se prijeti ili mu se ugoni još veći strah od onoga u kome već sada živi.
Isusova se djelatnost sastojala od riječi i djela, nauka i znamenja, čudesa. U Govoru na gori nastupa on kao novi Mojsije i naviješta puninu spasenja. Čovjek ostaje pred ovim Isusovim i zahtjevima i riječima zaprepašten, gotovo bez riječi. Odakle njemu ta vlast, odakle mu moć? Tko mu je dao ovlast za ovakvo nešto? I čovjek se pita, s kojim pravom traži od nas da ga slušamo? I da ove riječi slijedimo? “Zakon i Proroci” – to je sažetak volje Božje u Starom zavjetu. Ono što Bog traži od čovjeka da bi mu život bio osmišljen. Sve to Isus dopunja, upotpunjuje. Isus je daleko više od Mojsija, daleko više od Davida, daleko više od Salomona ili pak Jone. Naviješta Božju volju,a a sam svojom riječju i činima stavlja onu nužnu točku na ‘i’, daje mjeru i mjerilo svemu.
Evanđelje je još uvijek blago zakopano na njivi koje čovjek mora otkriti. Svijet u kome živimo, zakoni i sustavi koji nas zarobljuju donose nerijetko tamnicu i smrt. Zakoni su tu zbog ljudi, a ne ljudi zbog zakona. Isus je znao jedno: Pokriće njegovim riječima jest njegova osoba, jest u konačnici Otac nebeski. Nije on izgovarao nikakve izvedene istine, nije imao iza sebe nikakvu instituciju koja bi ga štitila, pokrivala i davala zaleđe njegovim izričajima. Nije se nikada ni na koga pozivao, osim na svoga Oca nebeskoga. Imao je samo svoju osobu, svoju riječ, i svijest da kroz njegovo ljudsko ja sami Bog progovara. Otvarao je prostore slobode, istine, podarivao ljudima osjećaj sreće.
Nije očekivao uspjeh, nije htio svoju istinu činiti ovisnom o njezinoj prijamljivosti i uspješnosti. Nije odlučujuća cijena ili premija uspješnosti za promicanje vlastitih ideala i istine. Treba jednostavno živjeti, biti jednostavan, a hoće li se ta istina probiti, zavisi u konačnici od Boga. Najbolji primjer i prošloga stoljeća jest nobelovac književnik Solženjicin. Kad je pisao svoj “Arhipelag Gulag”, bio je protjeran iz svoje domovine na Zapad gdje se nije mogao do kraja ukorijeniti. Ali su ga svi veličali do trenutka kad je počeo žestoko kritizirati kapitalizam i iskorištavanje ljudi. Trebao im je kao kritičar boljševika, a ne kapitalista. I zato je riskirao biti na Zapadu mrtav, neprihvaćen, ušutkan. Skupa je cijena istine. Mongolska poslovica kaže: “Želiš li reći istinu, moraš imati brza konja”. Inače te doskora stiže osveta… Tako je bilo i s Isusom.

fra Tomislav Pervan

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.