12. NKG – PONEDJELJAK – VEČERNJA MOLITVA

XII. TJEDAN KROZ GODINU – PONEDJELJAK
12. NKG – SV. ALOJZIJE GONZAGA, Spomendan

VEČERNJA MOLITVA

Hvala Ti Gospodine za još jedan dan.
Hvala za današnji kruh koji si mi dao i za sve čime uzdržavam svoj život.
Hvala Ti za svo dobro što si mi danas iskazao,  za kušnje kroz koje si me provlačio i za još jedan dan da ga mogu proživjeti Tebi na slavu.
Hvala za pomoć koju si mi pri radu i u životu pružao.
Hvala za ljude koje susretoh za one s kojima dijelim tegobe proteklog dana,

za sve HVALA!

12. NKG – PONEDJELJAK – BIBLIJSKA MISAO DANA

XII. TJEDAN KROZ GODINU – PONEDJELJAK
12. NKG – SV. ALOJZIJE GONZAGA, Spomendan

BIBLIJSKA MISAO DANA

NE TRUN U BRATOVU OKU – NEGO SUZU
Ponedjeljak – Mt 7,1-5
“Ne sudite pa nećete biti osuđeni…” U čemu i gdje bi trebao biti temelj takva ponašanja? Zacijelo u onome što je malo prije Isus rekao u nečuvenim riječima o Ocu nebeskome. On je dobar i milostiv i zlima i nezahvalnicima. Budite milosrdni kao što je to vaš nebeski Otac! Ako je prema meni Bog beskrajno milosrdan, što mogu onda drugima iskazivati, osim onoga što sam i sâm iskusio. Tko previđa vlastite promašaje, pogrješke, vlastitu zloću, a to isto spotiče svome bližnjemu, u Isusovim je očima obični licemjer, prijetvornik.
Isus ostaje vjeran sam sebi. I sve što naučava jest prevrat, jest novi početak, jest zapravo velika revolucija srca koja bi trebala zahvatiti sva područja javnoga i privatnoga života. Čuli smo – ljudi polažu životnu sigurnost u životna osiguranja i novac: Ali više je nema! Jedini je Bog čovjekova sigurnost i zaštita. A kako je u međuljudskim odnosima, u sigurnosti pred drugim i u odnosu na drugoga? Ni tu je nema. I ono što Isus iz rečenice u rečenicu od nas traži jest zapravo ni manje ni više nego generalna revizija svih postojećih pravnih uredaba i norma, svega onoga što se zove popularno “law and order”. I kako se samo lako prelazilo – često običnim pokretom ruke – s riječi na djelo, s osude na čovjekovu egzekuciju – smaknuće? Bijaše potreban samo mig očima, i čovjeka više nema! To je praksa ljudskoga suđenja i osuđivanja, prijekih sudova, u ratu i miru, fizički i preko medija. Danas je popularno linčovanje u medijima ili pak mobbing, zlostavljanje na radnom mjestu. Čovjeka se ubija šutnjom, prijezirom; jednostavno, ne postojiš, s tobom nema nikakve komunikacije.
U dubinskoj psihologiji postoji pojam vlastite sjene koju čovjek mora prepoznati, s njome se suočiti, nju prihvatiti. Tu je negdje potisnut onaj pravi život kojim bi čovjek mogao živjeti. Čovjekova se sjena zapaža nerijetko u onim burnim reakcijama na pogrješke drugih, ili pak u snovima kad se pojave osobe koje osjećamo ili doživljavamo negativno. Treba jednostavno prihvatiti i proživjeti vlastitu sjenu, a ne je potiskivati. Iskusio je to na specifičan način sveti Augustin koji u svojim Ispovijedima tako zorno opisuje svoje duševno stanje, svoj bijeg od samoga sebe. On je sam sebi okretao leđa, nije htio sagledati samoga sebe, a Bog ga je htio suočiti licem u lice i sa sobom i s njime. Augustin se bojao pogledati u lice i srce samomu sebi da ne bi vidio svoju ogavnost. I kad se okrenuo samomu sebi, prepao se i nije znao kamo bi od sebe bježao, pobjegao.

Treba si posvijestiti sjenu vlastite krivnje, vlastitih potiskivanja i života i istine, treba sagledati i vidjeti to brvno vlastite krivnje kako bi čovjek mogao pogledati u lice bratu i kako bi ga mogao vidjeti u pravome svjetlu. Dokle god ne prihvatimo svoju sjenu, u opasnosti smo da svoju sjenu projiciramo u druge i druge okrivljujemo. Gledamo trun u tuđem oku, a na vidimo brvna u vlastitom. Samo ćemo onda imati odvažnosti zamijetiti svoju vlastitu sjenu i prihvatiti svoju sjenovitu stranu kad iskusimo da su nas drugi prihvatili onakvima kakvi jesmo, pa makar i taj drugi prepoznao tu sjenu u meni. Isus nam veli da nas sve Bog prihvaća u svome beskrajnom milosrđu, da nas prihvaća makar nas poznaje do kraja. Stoga je važna osobna ispovijed. Pred tim Bogom smijemo priznati i brvno u vlastitom oku, a da nas on ne odbaci.
U Bibliji imamo to oslikano u odnosu braće Ezava i Jakova, blizanaca. Jakov se ne može riješiti brata Ezava, njegova ga sjena progoni, sve dok se zajedno ne pomire, izgrle, i dok ne padnu jedan drugome oko vrata i ne isplaču se. Isto je i u slici s dvojicom izgubljene braće i njihovim dobrim ocem. Jedan drugome su opterećenje, i oni se moraju jednom susresti i pomiriti, inače će ostati uvijek u stanju suda i osuđivanja, nosit će njegovu sjenu i osudu.
Ima ljudi koji provode cijeli život u traganju za tuđim pogrješkama, za ‘trunjem’ u tuđim očima, dok istodobno previđaju brvna i balvane u vlastitim. Zauzeti su i bave se drugima, traže ‘dlaku u jajetu’ svoga bližnjega, a istodobno žive u teškoj životnoj zabludi. Potreba za cenzuriranjem drugih dolazi od nezadovoljstva sa samim sobom. Čovjek je nesretan u sebi, i onda projicira svoju nesreću u druge. Kad bi sa sobom bio načistu, prihvaćao bi ljude, kako je to činio Isus.
Jedan zatvoreni, hermetični pjesnik, Paul Celan, židovskoga podrijetla, predlaže da promatramo u bratovu oku, ne trun, nego suzu. Zašto ovaj pored mene plače? Ona slika s Ezavom i Jakovom može nam biti dobra biblijska po(r)uka. Jakov se teško ogriješio o svoga brata, prevario ga za prvorodstvo, prevario za blagoslov, izigrao ga. Imat će mir tek kad se s bratom do kraja izmiri, izljubi. Kad zamijeti u bratovu oku patnju. Vrijedi uvijek upitnik: Nisam li ja razlog njegove suze? Pred tuđom suzom osjećamo nemoć, suza je tajna osobe, osoba je u svojoj suzi najizvornija. Svi smo mi na neki način u suzi svoga bližnjega koju prolijeva zbog tebe, mene, zbog čovjeka koji nema srca za bližnjega. Suza otapa led, kamen, okamine u našim srcima. Preko suza može rasti bratstvo među ljudima. Ne traži trun u oku bližnjega, nego vidi, sagledaj suzu u njegovu oku. I svijet će biti zdraviji, čišći. Traži izvor zla najprije u vlastitom srcu i oku, a ne u tuđem srcu i ponašanju.

 

fra Tomislav Pervan

2106 – Sveti Alojzije Gonzaga

Sveti Alojzije Gonzaga, zaštitnik mladeži (1568-1591)
U dobi od 17 godina, odrekavši se prije markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemić Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim, jednostavnim i strogim redovničkim životom.
Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom.
Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru.
Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima.
Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojničkom taboru, gdje je bio obučen u malu časničku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je naučio ponavljati rječetine vojnika ne znajući im pravo smisao i gdje je sanjao kako će jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na kaljenima i u pobožnosti. Bio je živ dječak, a više će se uozbiljiti u 10. godini.
Bilo je to 25. ožujka 1578. na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Da li je u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije nego ono prvo. I to je treća vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba.
Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. Učio je Latinski, divno toskansko narječje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatravio ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka.
U studenome g. 1585. Alojzije se odrekao markgrofije u korist mladega brata Rudolfa i stupio u isusovački novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, započeo je više nauke na glasovitom rimskome kolegiju, od kojeg se razvila današnja Gregoriana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednoga od najučenijih ljudi svog vremena. Bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Taj je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.
Alojzije je umro mlad u 23. godini života vršeći djela milosrđa prema zaraženima od kuge: Njegova rodna Italija proslavila je svečano 400-godišnjicu njegova rođenja. Za tu zgodu izdala je poštansku spomen-marku koja prikazuje Alojzija u njegovu herojskom djelu kako nosi okuženika na svojim ramenima.

12. NKG – PONEDJELJAK – JUTARNJA MOLITVA

 XII. TJEDAN KROZ GODINU – PONEDJELJAK
12. NKG – SV. ALOJZIJE GONZAGA, Spomendan

JUTARNJA MOLITVA

Danas hoću posebno paziti na Božju ljubav prema meni. Bog mi je učinio toliko dobra. Pokazat ću mu da cijenim Njegove darove i da ga od srca ljubim.
Gospodine, stvorio si me na svoju sliku i upalio u meni božansku iskru da u meni rasplamsaju ljubav i radost. Kad god postanem svjestan da postojiš i da me ljubiš,ja otvorim svoje srce da Te primim. Dionik sam velikoga događanja, jer postojim i jer sam Tvoje dijete. Radosno to navještam svim ljudima da si ti Gospodar moga života. U Tebi sam povezan s mnogim ljudima. Svi se mi krećemo prema praizvoru u Tebi. Učini nas radosnima i slobodnima da Te čujemo. Otvori nas da primimo Tvoju istinu. Daj nam osjetiti kako zahvaćaš u naš život. Daj nam u Tvome svjetlu razumjeti prošlo, duhovno proniknuti i protumačiti sadašnje i s pouzdanjem iščekivati buduće. Daj mi shvatiti smisao života i iz njega učiniti nešto vrijedno. I moj je život smješten u Tvoju ljubav. Ispuni moju budućnost nadom i radošću da Te mogu susresti svaki dan iznova. Sada se hoću odmoriti za novi dan. Znam da ćeš me čuvati i zahvaljujem Ti za to. Učini me ujutro osjetljivim za Tvoje planove i otvorenim za Tvoja nadahnuća. Otvori mi duh i srce za moje bližnje.
Paul Haschek

 

12. NKG – PONEDJELJAK – MISNA ČITANJA (I)

XII. TJEDAN KROZ GODINU – PONEDJELJAK
12. NKG – SV. ALOJZIJE GONZAGA, Spomendan

MISNA ČITANJA

📖: Post 12,1-9; Ps 33,12-13.18-20.22; Mt 7,1-5

Prvo čitanje:Post 12, 1-9
Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao.

Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Gospodin reče Abramu:
»Idi iz zemlje svoje,
iz zavičaja i doma očinskog,
u zemlju koju ću ti pokazati.
Velik ću narod od tebe učiniti,
blagoslovit ću te,
ime ću ti uzveličat,
i sam ćeš biti blagoslov.
Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu,
koji te budu kleli, njih ću proklinjati;
sva plemena na zemlji
tobom će se blagoslivljati.«
Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao. S njime krenu i Lot. Abramu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otišao iz Harana. Abram uze sa sobom svoju ženu Saraju, svoga sinovca Lota, svu imovinu što su je namakli i svu čeljad koju su stekli u Haranu te se svi zapute u zemlju kanaansku. Kad su stigli u Kanaan, Abram prođe zemljom do mjesta Šekema — do hrasta More. Kanaanci su onda bili u zemlji. Gospodin se javi Abramu pa mu reče: »Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju.« Abram tu podigne žrtvenik Gospodinu, koji mu se objavio. Odatle prijeđe u brdoviti kraj, na istok od Betela. Svoj šator postavi između Betela na zapadu i Aja na istoku. Ondje podigne žrtvenik Gospodinu i zazva ime Gospodnje.
Od postaje do postaje Abram se pomicao prema Negebu.
Riječ Gospodnja.