12. NKG – PONEDJELJAK – BIBLIJSKA MISAO DANA

Mt 7, 1-5XII. TJEDAN KROZ GODINU – PONEDJELJAK
12. NKG – SV. ALOJZIJE GONZAGA, Spomendan

BIBLIJSKA MISAO DANA

NE TRUN U BRATOVU OKU – NEGO SUZU
Ponedjeljak – Mt 7,1-5
“Ne sudite pa nećete biti osuđeni…” U čemu i gdje bi trebao biti temelj takva ponašanja? Zacijelo u onome što je malo prije Isus rekao u nečuvenim riječima o Ocu nebeskome. On je dobar i milostiv i zlima i nezahvalnicima. Budite milosrdni kao što je to vaš nebeski Otac! Ako je prema meni Bog beskrajno milosrdan, što mogu onda drugima iskazivati, osim onoga što sam i sâm iskusio. Tko previđa vlastite promašaje, pogrješke, vlastitu zloću, a to isto spotiče svome bližnjemu, u Isusovim je očima obični licemjer, prijetvornik.
Isus ostaje vjeran sam sebi. I sve što naučava jest prevrat, jest novi početak, jest zapravo velika revolucija srca koja bi trebala zahvatiti sva područja javnoga i privatnoga života. Čuli smo – ljudi polažu životnu sigurnost u životna osiguranja i novac: Ali više je nema! Jedini je Bog čovjekova sigurnost i zaštita. A kako je u međuljudskim odnosima, u sigurnosti pred drugim i u odnosu na drugoga? Ni tu je nema. I ono što Isus iz rečenice u rečenicu od nas traži jest zapravo ni manje ni više nego generalna revizija svih postojećih pravnih uredaba i norma, svega onoga što se zove popularno “law and order”. I kako se samo lako prelazilo – često običnim pokretom ruke – s riječi na djelo, s osude na čovjekovu egzekuciju – smaknuće? Bijaše potreban samo mig očima, i čovjeka više nema! To je praksa ljudskoga suđenja i osuđivanja, prijekih sudova, u ratu i miru, fizički i preko medija. Danas je popularno linčovanje u medijima ili pak mobbing, zlostavljanje na radnom mjestu. Čovjeka se ubija šutnjom, prijezirom; jednostavno, ne postojiš, s tobom nema nikakve komunikacije.
U dubinskoj psihologiji postoji pojam vlastite sjene koju čovjek mora prepoznati, s njome se suočiti, nju prihvatiti. Tu je negdje potisnut onaj pravi život kojim bi čovjek mogao živjeti. Čovjekova se sjena zapaža nerijetko u onim burnim reakcijama na pogrješke drugih, ili pak u snovima kad se pojave osobe koje osjećamo ili doživljavamo negativno. Treba jednostavno prihvatiti i proživjeti vlastitu sjenu, a ne je potiskivati. Iskusio je to na specifičan način sveti Augustin koji u svojim Ispovijedima tako zorno opisuje svoje duševno stanje, svoj bijeg od samoga sebe. On je sam sebi okretao leđa, nije htio sagledati samoga sebe, a Bog ga je htio suočiti licem u lice i sa sobom i s njime. Augustin se bojao pogledati u lice i srce samomu sebi da ne bi vidio svoju ogavnost. I kad se okrenuo samomu sebi, prepao se i nije znao kamo bi od sebe bježao, pobjegao.

Treba si posvijestiti sjenu vlastite krivnje, vlastitih potiskivanja i života i istine, treba sagledati i vidjeti to brvno vlastite krivnje kako bi čovjek mogao pogledati u lice bratu i kako bi ga mogao vidjeti u pravome svjetlu. Dokle god ne prihvatimo svoju sjenu, u opasnosti smo da svoju sjenu projiciramo u druge i druge okrivljujemo. Gledamo trun u tuđem oku, a na vidimo brvna u vlastitom. Samo ćemo onda imati odvažnosti zamijetiti svoju vlastitu sjenu i prihvatiti svoju sjenovitu stranu kad iskusimo da su nas drugi prihvatili onakvima kakvi jesmo, pa makar i taj drugi prepoznao tu sjenu u meni. Isus nam veli da nas sve Bog prihvaća u svome beskrajnom milosrđu, da nas prihvaća makar nas poznaje do kraja. Stoga je važna osobna ispovijed. Pred tim Bogom smijemo priznati i brvno u vlastitom oku, a da nas on ne odbaci.
U Bibliji imamo to oslikano u odnosu braće Ezava i Jakova, blizanaca. Jakov se ne može riješiti brata Ezava, njegova ga sjena progoni, sve dok se zajedno ne pomire, izgrle, i dok ne padnu jedan drugome oko vrata i ne isplaču se. Isto je i u slici s dvojicom izgubljene braće i njihovim dobrim ocem. Jedan drugome su opterećenje, i oni se moraju jednom susresti i pomiriti, inače će ostati uvijek u stanju suda i osuđivanja, nosit će njegovu sjenu i osudu.
Ima ljudi koji provode cijeli život u traganju za tuđim pogrješkama, za ‘trunjem’ u tuđim očima, dok istodobno previđaju brvna i balvane u vlastitim. Zauzeti su i bave se drugima, traže ‘dlaku u jajetu’ svoga bližnjega, a istodobno žive u teškoj životnoj zabludi. Potreba za cenzuriranjem drugih dolazi od nezadovoljstva sa samim sobom. Čovjek je nesretan u sebi, i onda projicira svoju nesreću u druge. Kad bi sa sobom bio načistu, prihvaćao bi ljude, kako je to činio Isus.
Jedan zatvoreni, hermetični pjesnik, Paul Celan, židovskoga podrijetla, predlaže da promatramo u bratovu oku, ne trun, nego suzu. Zašto ovaj pored mene plače? Ona slika s Ezavom i Jakovom može nam biti dobra biblijska po(r)uka. Jakov se teško ogriješio o svoga brata, prevario ga za prvorodstvo, prevario za blagoslov, izigrao ga. Imat će mir tek kad se s bratom do kraja izmiri, izljubi. Kad zamijeti u bratovu oku patnju. Vrijedi uvijek upitnik: Nisam li ja razlog njegove suze? Pred tuđom suzom osjećamo nemoć, suza je tajna osobe, osoba je u svojoj suzi najizvornija. Svi smo mi na neki način u suzi svoga bližnjega koju prolijeva zbog tebe, mene, zbog čovjeka koji nema srca za bližnjega. Suza otapa led, kamen, okamine u našim srcima. Preko suza može rasti bratstvo među ljudima. Ne traži trun u oku bližnjega, nego vidi, sagledaj suzu u njegovu oku. I svijet će biti zdraviji, čišći. Traži izvor zla najprije u vlastitom srcu i oku, a ne u tuđem srcu i ponašanju.

 

fra Tomislav Pervan

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: