22. NKG – PONEDJELJAK – BIBLIJSKA MISAO DANA

XXII. TJEDAN KROZ GODINU – PONEDJELJAK
22. NKG – Svagdan

BIBLIJSKA MISAO DANA

DANAS SE ISPUNILO PISMO – MESIJA JE TU

Lk 4,16-30
Od danas pa sve do kraja crkvene godine, do vremena došašća, čitat ćemo iz Lukina Evanđelja. Prva tri Evanđelja – Matejevo, Markovo, Lukino nude nam uvelike isto ili slično gradivo iz Isusova života i djelovanja. U nekim se razinama razlikuju, zavisno od nakane samoga pisca, od piščeve redakcije, naglasaka, zavisno od izvora koje su pojedini evanđelisti koristili za svoje djelo.
Luka se smatra povjesničarom. On već u uvodniku naglašava kako želi iznijeti sve ono što se među nama dogodilo, kako bi se čitatelj osvjedočio o vjerodostojnosti nauka što su nam ga prenijeli očevidci i sluge Riječi. Luka je jedini napisao i nastavak svoga djela, naime povijest Isusova djela u ranoj Crkvi, širenje Crkve snagom Duha Svetoga.
Čuli smo o Isusovu javnom nastupu u nazaretskoj sinagogi. Dolazi iz pustinje, prepun Duha Svetoga, i jedne subote ulazi u sinagogu. Uzima svitak proroka Izaije, čita odsječak koji upravo čusmo. I ponovno svitak smota i vraća poslužniku. Oči sviju u njega uprte. A on izgovara sudbonosno, presudno: “Danas!” – Toliko su se puta sastajali Židovi u svojim sinagogama, na bogoslužja, toliko je žrtava prineseno u Hramu, toliko molitava upućeno Nebu da se konačno smiluje. Toliko je subota prošlo. I ništa. Ništa do ovoga odlučnoga, presudnog trenutka u Isusovim riječima: “Danas se ispunilo!” Od danas vrijedi ono što je izrekao Izaija kao stvarnost i moga i vašega života. Od danas ćete doživjeti da gluhi, slijepi, hromi, gubavi budu izliječeni, da će mrtvi uskrisavati, da će se naviještati siromasima Radosna vijest, proglasiti godina milosti Gospodnje.

Ne više u nekakvoj dalekoj budućnosti, nego upravo ovdje i danas. “Danas se ispunjava ova riječ!” Upravo Luka voli to ‘danas’. Pronaći ćemo ga u njegovu Evanđelju 11 puta, u Djelima apostolskim 9 puta (dok ga nalazimo u Mateja 8 puta, a kod Marka jednom, u Ivana nijednom). Isus je u svojoj osobi najava Božjega kraljevstva, spasenja, svega što je Bog nekoć obećavao. On je ozbiljenje svega i utjelovljenje spasenja i Boga u osobi.
To danas u egzistencijalnom smislu mijenja sve. Bog nije više neka daleka mogućnost, on nije više samo na nebesima. Bog je nazočnost u Isusu Kristu, on je tu, vidljiv. Boga ili ima ili nema. I ako mi je ovdje i danas važan, onda je važan. Inače je krajnje nevažan, ako me se danas ne tiče, ako me danas ne dotakne.
Što pak treba učiniti? Ne smatrati poruku upućenu nekome drugome, nego meni osobno! Svi smo mi siromasi, svi smo kljasti, slijepi, gluhi, svi smo ratno roblje koje treba slobode, koje treba godinu milosti, ne samo za nekih jubileja. Dokle god čovjek ne prizna svoju bijedu i potrebitost, dotle je u opasnosti previdjeti trenutak, i za sebe i za druge. Dokle god taj Bog ne oslobađa, on je strano božanstvo, pa možda čak i demon. Bitno je za Boga da čovjeka izvlači na slobodu, na svjetlo, iz tamnice. U tvome svjetlu vidjet ćemo svjetlost, veli psalmist (Ps 36,10). Pred Isusom je sve u igri, na kocki.
Ovo je Isusov prvi nastup, i već sukob! Isus je dirnuo u bolnu točku društva. Ljudi žive iza svojih barikada, balvana, oni su u svojim rovovima i ne žele iz njih. Kod njih vlada ‘seoski mentalitet’, znaju mu sve. Prigovorit će mu kako je njegovo sve među njima. I što im on ima reći? Misle da ga poznaju jer mu znaju svu rodbinu, jer je jedan od njih, s njima se igrao, s njima odrastao. Ništa on drugo i ne može utjelovljivati osim onoga što oni za nj misle. Zavist i odbojnost te onda mržnja i pokušaj ubojstva. Oni ga žele svesti na svoju mjeru, a on ruši mjere i mjerila, kategorije uhodanoga. I onda Isus argumentira Starim zavjetom. Dva primjera, iz života Ilije i iz života Elizeja, Ilijina učenika i nasljednika.
U svemu je odlučno kako Isusovi sumještani misle da ga poznaju jer mu poznaju sve u rodu i svojti. Slušaju Isusa kao jednoga od svojih sumještana, a ne kao onoga tko je po Duhu začet u majci Mariji, tko je na Jordanu Duhom kršten, tko je u Duhu bio u pustinji, po Duhu i u Duhu čini silne stvari i snagom Duha – prepun Duha – dolazi u svoj zavičaj da svima proglasi: “Na meni je Duh Gospodnji. Pomazao me, poslao me!” Prihvatili bi oni ‘normalnoga’ Isusa, ali ne ovoga tko dolazi u snazi Duha. Ne žele oni nikakve novine, sve novo njima je izazov, protimba, preuzetnost. Sama pomisao da bi on bio nešto više od njih budi u njima osjećaje zavisti i odbacivanja. Stoga im navodi dva primjera iz njihove povijesti gdje se Bog očevidno okreće poganima, lomeći njihove kategorije i uhodane granice.
Isus uključuje u svoje djelo i pogane, njegova misija seže izvan granica čistoga židovstva, uskoga nacionalnoga kruga. Ona udovica nema ništa, a Gospodin blagoslivlje izobilno. Naaman Sirac misli da treba donijeti tovare darova kako bi ozdravio. Ne treba donijeti ništa osim vjere, vjerničkoga stava. Isus to nije ni izgovorio, a već su njegovi sumještani izbezumljeni. Žele ga strmoglaviti niz obronak. Posljedica: Nikada se više nije Isus vratio u svoj zavičaj! Zauvijek mu okrenuo leđa jer su oni njemu okrenuli leđa i htjeli ga linčovati. A ono ‘danas’ i danas vrijedi.

Fra Tomislav Pervan

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: