22. NKG – UTORAK – BIBLIJSKA MISAO DANA

XXII. TJEDAN KROZ GODINU – UTORAK
22. NKG – Svagdan

BIBLIJSKA MISAO DANA

PODUDARNOST RIJEČI I UČINKA

Lk 4,31-37
Nakon neslavnoga početka u Nazareta, nakon fijaska i pokušaja linčovanja, Isus zauvijek napušta mjesto u kome je odrastao, u kome je poznavao sve, gdje su ga svi poznavali. I vjerojatno su onako postupili jer im je Isus bio živi prigovor. On, cjelovit, integralan, potpun čovjek, stasao u pravu osobu, snažan na riječi i djelu, nije mogao biti prihvaćen u seoskom ozračju i mentalitetu. Napušta i odlazi prema Genezaretu, u Kafarnaum. Odsada je Kafarnaum mjesto njegova javnoga nastupa. Tu su se dogodila njegova najveća čudesa, to je mjesto postalo prizorištem nečega dotada neviđena i nečuvena. “Mnogi su željeli vidjeti što vi gledate, čuti što vi slušate – ali im se nije u životu posrećilo” – reći će poslije Isus.
Na prvom koraku, u njihovoj sinagogi, jedne subote suočava se sa zlom silom. Uči ih kao onaj koji ima ‘vlast i moć’, sa silom, govori u “božanskoj punomoći”. Bog ga je sam ovjerovio. Ne naučava kao njihovi rabini, navodeći ili se pozivajući na ove ili one autore, na tuđe autoritete, nego on nastupa sa svojim vlastitim znanjem i sigurnošću. On je autoritet u osobi. Iza njega stoji sami Bog. Njegova se riječ obistinjuje. To je ono Božje ‘Amen’, tako neka bude! Tako jest! Isus jest Božje Jest među nama ljudima. Slušateljstvo zaprepašteno, izvan sebe, a demoni prepoznaju jačega od sebe.
Veliki je Bonhoeffer rekao kako bi čovjek trebao tako govoriti o Bogu da se u čovjeku nešto bitno mijenja. Ako se nakon naše riječi i postupka ništa ne mijenja, onda govorimo uprazno. A ako pak vjerujemo Božjoj riječi, ako se do kraja, egzistencijalno u Božju riječ upustimo, tako kao da upravo ovdje i danas sam Bog govori, da nas ne ostavlja ravnodušne, ako se nešto promijeni u osobi, onda možemo biti sigurni da smo vjernici koje je Gospodin dodirnuo.

Isus je neustrašiv. Ne preže pred demonskom silom. Nema u njega straha ni oklijevanja, uzmicanja ili polovičnosti, nema nikada nikakve dvojbe. On je cjelovit, snažan, vjeruje do kraja u svoju riječ i moć. Isus najavljuje rat demonskim silama koje čovjeka tlače, zarobljuju, drže u bolesti i zatočeništvu. Nastavak onoga ‘danas’ iz jučerašnjega čitanja. Gdje se on pojavi, svijet se mijenja. On je istinski terapeut koji liječi, koji se okreće čovjeku. Ovaj opsjednuti je čovjek u rasulu, njime demonska sila omlaćuje kako hoće.
Isus se okreće pojedincu, i on mu je odsada pred očima. Demonska sila ga prepoznaje: “Ti si Svetac Božji!” Već je anđeo Gabrijel navijestio kako će dijete biti Sveto, Sin Božji. Svetac Božji – onaj koji donosi Boga ljudima, koji zrači Svetim, koji ljude ozdravlja. Ono što znaju demoni, odsada znaju i stanovnici Kafarnauma: Isus iz Nazareta zapovijeda nečistim silama kao nitko dotada, on je do kraja utemeljen i usidren u Bogu.
Isusov prvi javni nastup i već se događa neviđeno čudo. Prvi put da se riječ Božja naviješta i da se ne ostaje kod riječi, nego da riječ prelazi u djelo, čin, riječ postaje zbilja, pogađa čovjeka. Nije ta riječ nova po sadržaju ni po obliku niti u govornom načinu. Nova je jer je nabijena Duhom Svetim, puninom, silom. Riječ se pretače u zbilju, mijenja konkretnu stvarnost. Započinje novo doba, započinje vrijeme Isusa Krista i obračuna sa svim protubožnim i nečistim silama. Odsada čovjek zna da pripada samo Bogu, da Bog nad njim ima vlast.
Znakovito je što Isus čini svoje prvo čudo u židovskoj bogomolji, sinagogi. Subotom, na samu svetkovinu, na neradni dan. Sinagoga je mjesto odakle izvire Božja spasiteljska snaga. Kao u nas crkva. Kad se i ako se pozvani – vjernici – ne sastaju na zajednička slavlja, prestaje teći spasonosna rijeka milosti. Tako je i danas. Tu se zbiva liječenje u korijenu. To je trajni vidljivi znak i upozorenje svim naraštajima. Bog je posred svoga naroda, Bog daje snagu u svome svetom Hramu. Isusov je nauk spasotvoran, ljekovit, njegovo tijelo i krv su lijek besmrtnosti. To se i danas mora naviještati, to se među nama mora događati. Inače presušuje vjera i ono što ona obećaje u našem životu.
Da ponovno navedemo spomenutoga Bonhoeffera. On veli: “Meni se riječ može uputiti samo onda s punomoći ako mi se ta riječ upućuje iz najdublje spoznaje moje čovječnosti u mojoj cjelokupnoj zbiljnosti, ovdje i sada. Svaka druga riječ riječ je egzistencijalne nemoći. Riječ Crkve upućena svijetu mora biti upućena i pogađati svijet iz najdublje spoznaje svijeta u njegovoj posvemašnjoj sadašnjoj zbiljnosti, želi li biti riječ koja ima u sebi snagu i punomoć. Crkva mora ovdje i sada upućivati riječ, riječ u snazi i moći, poznajući stvar na najkonkretniji način, ovomu svijetu, inače će govoriti nešto drugo, posve ljudsko, riječ nemoći, a ne moći i snage.“ Crkva ne smije naviještati samo nekakve principe koji vrijede zavazda, nego one koji su danas i ovdje istiniti. Ono što je uvijek istinito, mora se dokazati ovdje i danas kao istinito. Bog je uvijek ‘danas’ naš Bog. I ne smijemo se poigravati olako riječju Bog ili riječju Isus. Židovi su samo jednom u godini smjeli izgovoriti punu riječ: Bog. Mi pak tako olako izgovaramo sveta imena i zato su ona neučinkovita u našem životu.

fra Tomislav Pervan

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: