23. NKG – SUBOTA – BIBLIJSKA MISAO DANA

XXIII. TJEDAN KROZ GODINU – SUBOTA
23. NKG – Svagdan

BIBLIJSKA MISAO DANA

NA KAKVU TEMELJU GRADIMO?

Lk 6,43-49
Usporedbu o dobru i lošu stablu pronaći ćemo i kod Mateja u Govoru na gori. Pravi i krivi, lažni proroci prepoznaju se prema djelima. Djela pokazuju daleko bolje od riječi što pojedinac nosi u sebi. Djela i čini najbolji su kriterij za prosudbunečijega života. Sve što čovjek čini ima svoje izvorište u ‘srcu’. Isusove su riječi trajni poziv na budnost i spremnost na odluku. Svaki slušatelj je prozvan, izazvan na odluku, upravo u ovom trenutku.
Ponovno čujemo iz Isusovih usta nekoliko životnih jasnih smjernica, kristalno jasnih, prozračnih, kojima je gotovo suvišan komentar. Ovo je koncentrat, visokopostotni ekstrakt, čisti duh iz Isusovih usta koji ne donosi nikakav novi pojam ili koncept o Bogu i Božjem djelovanju, nego nam nudi način na koji svoj život posve preoblikovati i preusmjeriti, preokrenuti.
Treba se samo prepustiti dinamici riječi koje Isus izgovara i upijati te riječi u sebe. Dobro i loše stablo, pravi i lažni učitelji i proroci. Djela očituju kakav je tko, upravo kao i stabla. Djela očituju daleko bolje nego riječi što se u kome krije. Bog sam prosuđuje na kraju. I u Mateja i Luke slikom o gradnji kuće završava Isusov ‘ustavotvorni’ govor. Sve zavisi od temelja na kakvu se gradi, od korijena i žilja iz koga stablo niče i raste. Isus ne zaključuje svoje riječi umirujuće, nego upravo uznemirujućim tonom koji nam ne da mira. Ne izgovara on svoj mirni ‘amen’, nego snažno upozorenje svakome od nas. Visoku uzdignuti znak upozorenja, kao u prometu!

Tko se ne ravna u životu prema Isusovim riječima, nalik je stablu koje će se na kraju sasjeći i baciti u oganj. I s ljudskim je srcem kao s prepunom riznicom. I što je sabrano u srcu, to izbija na vidjelo u javnosti. Ako je srce prepuno zla, onda će time zboriti i usta. Što pak izlazi iz srca, nabrojao je sveti Marko u svome Evanđelju, koja se sva zla i požude gnijezde u čovjekovu srcu (usp. Mk 7,21-22).
Ničemu i nikomu ne koristi pukim se riječima pozivati na Učitelja, a ne činiti što on traži. Pobožnost nije dovoljna. Na lijepe riječi moraju slijediti djela, životni stil koji odgovara tim riječima. Skladnost riječi i djela. Tko se priznaje Isusovim, mora i svojim životom to očitovati. Treba uvijek držati pred sobom zrcalo Isusove riječi i osobe, i u njima se ogledati.
I na kraju slika o dvojici graditelja. Isusovi su suvremenici naučavali: Opstat će samo onaj tko je utemeljio svoj život na Tori, Zakonu i tko ga slijedi. Isus to nadilazi i skreće pozornost na svoju osobu: Tko sluša moje riječi i obdržava ih, vrši. Puko poznavanje riječi vodi u propast. Isus govori o radnjama, u radnom stanju, glagolski, ne imenički: Doći k njemu, čuti njegove riječi, vršiti ih, a ne ih samo uzeti na znanje, imati na pameti. Takva slušatelja i vršitelja želi Isus, o takvu on sanja. Nakon što je prošao Isusovu školu i školovanje, shvatio je gdje je prava istina i život. To je poput čovjeka koji kopajući temelje za svoju građevinu ide u dubinu, do hridi, litice; ne će graditi na pjeskovitu ili vodopropusnu tlu. Za prvoga povodnja građevina će se urušiti, nije li na sazdana na litici.
Drugi je graditelj opreka ovome. On je nalik učeniku koji je bankrotirao. Površno i lakoumno je prišao Isusu i njegovoj riječi te osobi, slušao je doduše riječi, ali ih nije prihvatio srcem, i propustio je prema njima se ravnati u životu. Dođe li prva kriza, sve se urušava i pretvara u pravu katastrofu, veliku ruševinu. Isus završava svoj govor u Luke gotovo porazno, fatalno po pojedinca; želi do kraja posvijestiti učenicima kako treba ozbiljiti u životu što on govori, i sukladno Božjem i Isusovu djelovanju postupati u životu.
Sve ove riječi kod Luke, a i kod Mateja, ne nude nikakav novi teološki pojam ili koncept Boga ili vjere u Boga. Isusove riječi samo opisuju, odnosno Isus izriče samo ono što se mora promijeniti u čovjekovu životu kad se s Bogom susretne; sve se mora preoblikovati, čim čovjek u svome životu pokuša s Bogom ozbiljno računati. Nitko nije povlašten, svatko ima pristup Ocu. Kod Boga nitko nije u prednosti, Bog nikoga ne favorizira. Isusova riječ nije novi propis ili zakon, nego Radosna vijest. Zakon stavlja pojedinca pred propise koje treba opsluživati vlastitom snagom, poziva ga na krajnji angažman. Evanđelje pak sučeljava čovjeka sa samim Bogom, i poziva ga da upravo taj Dar – Boga, Isusa Krista učini temeljem vlastitoga života. To su dva svijeta. Isusu je stalo do doživljene i proživljene vjere, a time je onda jasno kako Božji dar prethodi Božjemu zahtjevu i propisima.
Moramo se na kraju ovoga Govora vratiti njegovu početku. Tko je u Isusovu okružju? Apostoli, učenici, silan svijet, nebrojeni bolesnici i svi oni koje su mučile nečiste sile. Njima upućuje Isus ove riječi. I sve se svodi na pitanje, kako tim ljudima pomoći, kako ih podignuti iz njihova sadašnjega stanja, kako da ti ljudi dođu k sebi i Bogu. Isus također upozorava i na krivotvoritelje, prevarante. Upravo je u nevolji čovjek otvoren šarlatanima, u bolesti on traži pomoć na sve strane, od vračara, travara, liječnika, šamana, gurua, bioenergetičara, putuju od mjesta do mjesta, do vidovnjaka i ‘proroka’. I namjesto plodova, ‘smokava i grožđa’, žanju na kraju ‘trnje’. U Isusovu su društvu i zajednici obujmljeni silnom božanskom ljubavlju i energijom koja liječi sve, snagom Duha Svetoga. Tako bi i vjernici trebali biti ona protočna rijeka kroz koju teče snaga i milost Isusa Krista i njegova Duha, sama Božja dobrota. Na nama je pretakati milost Božju i navodnjavati svijet samim Bogom.

 

fra Tomislav Pervan

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s