0811 – Bl. Gracija Kotorski

bl-gracija-kotorski-redovnikBl. Gracija Kotorski, redovnik

Svetac Euharistije kako ga često nazivaju, ili danas blaženi Gracija Kotorski, rođen je kao Pavao Krilović, 27. studenog 1438. u malom ribarskom mjestu Muo pokraj Boke Kotorske.
Pa ipak, ne zna se koje ga ime više opisuje, ono krsno, vjerom ražareno Apostolovo, ili pak ono redovničko što u prijevodu znači milost, ili pak, jedno i drugo.Odrastao je u poniznoj i pobožnoj obitelji, od malih nogu naučen na rad i molitvu. Kao i većina mladića njegovog kraja, i Pavao se okrenuo moru i ribarenju ne znajući da će uskoro poći stopama najvećeg ribara. Onog među ljudima.

Sa 30 godina, oprašta se od roditelja Benedikta i Dobre (Bone) te odlazi na pučinu, ploveći na brodu Mletačke Republike u čijem je sastavu tada bila Boka.

Kao pomorac, bl.Gracija priskrbljuje sebi i svojoj obitelji materijalno dobro, ali više od ičega hrani svoju dušu onim duhovnim, nepropadljivim.

u ljeto 1468. dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, mladi je pomorac dobio priliku slušati nadahnutog propovjednika i pučkog misionara onog vremena, bl. Šimuna iz Camerina. Blage riječi vjere koje je ondje čuo usmjeravaju njegovo srce da se konačno usidri u najsigurnijoj luci, onoj kojoj nikakve oluje i valovi ne mogu naštetiti.

Pavao ostavlja svoj poziv mornara, i uz pristanak roditelja, postaje redovnik u siromašnom samostanu Ortone, u blizini Padove. Obukavši na se redovničko ruho u samostanu pustinjaka sv. Augustina, dobiva ime Gracija (Milost).

Iako mlad i nov, svima je u samostanu vrlo brzo postalo jasno da se radi o čovjeku velike kreposti i pokore, obdarenog svjetlošću kojom zrače samo sveci.

U to su vrijeme redovnici jačali svoju molitvu djelima velike pokore; pa su osim strogog posta znali nositi kostrijet (pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu), a tijelo ukrašavati tragovima biča. Ni Graciji nije bilo teško uzimati dragovoljno na svoja leđa ovaj teški križ redovništva te se krijepeći na taj način, sve više duhovno jačao, uspijevajući se svetački uroniti u molitvu i Euharistiju.

Naš današnji blaženik nikada nije postao svećenikom, no njegova subraća iz samostana, zaređeni svećenici, svjedočili su često o njegovoj predanosti kakvu je malo tko imao. Zabilježili su tako mnoge znakove mističnih doživljaja bl Gracije. Redovnici su tako, bili svjedoci čudesnog svjetla koje bi se noću za vrijeme kasnih bdijenja koja je najviše volio, izdizalo iznad sobe njihova subrata.

Iako više nije plovio morima, sa nevjerojatnom predanošću plovio je i uranjao molitvom, stapajući se sa Euharistijom u jedno.

Jednog je dana, dobio je zadatak raditi u vrtu. Za to su vrijeme svećenici u crkvi slavili svete mise; a blaženi je Gracija, usredotočen na rad, ne mogavši čuti tijek Svete Mise, ipak znao trenutak kada treba kleknuti pred Presvetim. Taj je dan bio osobito iskustvo, trenutak mističnog viđenja koje je dodatno zagrijalo blaženikovo srce.

U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem.

Njegov je duh, Stvoritelj tada očito obdario neizrecivim darom milosti za sve ljude, tako da je od časa ovog viđenja, blaženikovo ime postalo svim ljudima vidljiv dio Božje stvarnosti, a on Mu se svakim danom sve više zahvaljivao djelima pokore.

Kakvu god pomoć ljudi trebali mogli su je pronaći kod vjernog ministranta i sakristana samostana na brdu. Bog ga je obdario mnogovrsnim darovima duha koje je nesebično dijelio potrebitima, toliko da su vrata samostana uskoro postala nevidljiva od svih koji su pristizali.

Da bi samostan bio lišen galame koja je onesposobljavala redovnički način života, nakon 15 godina službe, blaženi je Gracija premješten u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji.

Njegova je služba i tamo nastavljena sjati istim sjajem. I dalje je blaženik sate i sate, osobito tokom noći provodio uronjen u molitvu, a sve je svoje dužnosti ispunjavao bos uz malo kruha i vode, nikada u svoja usta ne stavivši komadić mesa.

I ovdje su se njegovim posredovanjem događala mnoga čudesa, bolesni su primali ozdravljenje, gladni su bivali nahranjeni, a oni koji su bili u nemiru i svađi, od blaženog su Gracija odlazili u miru i sretni. Ovaj je milosni blaženik imao i dar proricanja te savjetovanja koje je na poseban način znao usmjeriti prema potrebama bližnjih, odnosno svih koji su trebali pomoć. Osobito je među ljudima postalo poznato i djelotvorno njegovo posredovanje među posvađanim i udaljenim supružnicima. Toliko da su Mlečani otoku sv. Kristofora nadodali ime „od mira“.

Jedne je sušne godine samostanski bunar presušio te su se redovnici našli u smrtnoj opasnosti uslijed nestašice i nesnosne suše. Po Gracijevom savjetu tada su u bunar usuli kablić mora, a blaženik je započeo usrdnu molitvu. Bunar se napunio vodom toliko da su redovnici dijelili pitku vodu sa susjednim otokom sv. Mihovila.

Gdje god bi se pojavio bl Gracija događala se ljubav, pa su ga uz razne pridjeve nazivali i liječnikom ljubavi što je i danas za mnoge koji potraže njegov zagovor.

9.11. 1508. godine, Pavao Krilović, ili Gracija Kotorski, napustio je ovaj svijet u 70-oj godini života.

Nakon smrti, tijelo mu je bilo pokopano u zajednički grob, ali brzom je preneseno u crkvu i položeno u posebni sarkofag. Vjernici su uskoro počeli svjedočiti o uslišanjima po njegovom zagovoru.

Danju se oko sarkofaga širi osobit miris, a noću svjetlo; 10 godina nakon smrti, sarkofag je otvoren, a tijelo današnjeg blaženika ležalo je u istom, neraspadnutom stanju. 2008. godine je također otvoreno, tijelo je i dalje onakvo kakvo je bilo davne 1508. godine.

U samostanskoj crkvici sv. Kristofora tijelo je čuvano 300 godina, a kada je otočić postao metom Napoleonovih osvajanja, redovnici su ga, kao posebnu relikviju, 1806.-e prenijeli u Veneciju.

Naposlijetku, vrijedne su relikvije odlučili pokloniti njegovom rodnom mjestu Muo kod Boke što se obistinilo 1810. godine, na veliku radost blaženikovih sumještana.

Papa Leon XIII. potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnoga redovnika te, Graciju Kotorskog 1889. godine proglasio blaženim. Blaženikovo tijelo izloženo je u srebrnome sarkofagu na posebno podignutom oltaru u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana.

Blaženi Gracije vrlo se rano otisnuo iz svojeg rodnog kraja, no dušom je uvijek prianjao za svoje bokeljsko ognjište, ljude i more. Oni su mu na toj privrženosti, baš kao i cijeli naš puk vjerujemo, vječno zahvalni.

I na kraju, ovaj skromni blaženik, vrijedni redovnik, a nikada svećenik, Svetac Euharistije, neka nam bude uzor po kojemu ćemo se i mi naučiti predavati milosti koja stoji pred nama dok vjerno sudjelujemo u svetoj Misi.

Bog je po njemu liječio boli tijela, a još više patnje duše, i ne zaboravimo, On to i danas čini, zato se ne ustručavajmo predati svoje tegobe, a prije svega zahvale, u ruke bl, Gracija.

Možemo biti uvjereni, naš veliki nebeski zagovornik, rado će ih odnijeti do dragog Boga.

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: