32. NKG – PONEDJELJAK – Biblijska misao dana

Isus63

Vjera može dalje od onoga gdje razum staje

Svačija vjera te snaga nade i ljubavi mogu biti ugroženi ili pak uništeni tuđim lošim primjerom, zavođenjem, tuđim grijehom. Isus krajnje ozbiljno upozorava svoje učenike kako se ne smiju o druge ogriješiti, kako svojim lošim ili zlim primjerom i grijehom ne smiju nikome dati povoda da uskrati svoj pristanak vjeri, da ne povjeruju njihovoj riječi te se time osude na propast zbog nevjere. K tome treba misliti i na otpadnike, krivovjernike, vjernike koji odvode u zabludu svojim krivim naukom, lažne proroke, zavodnike i lažne učitelje koji će se vremenom pojaviti u zajednicama. Nažalost, o krivim naučiteljima čitamo naširoko već u Djelima apostolskim, a pogotovo u Pavlovim ‘pastoralnim’ i tzv. ‘katoličkim’ Petrovim, Ivanovim i Judinoj poslanici. Pa i pisma upućena maloazijskim Crkvama u Knjizi Otkrivenja imaju u zreniku zablude i zastranjenja u životu i nauku.

 U opasnosti su ponajvećma mali, maleni, djeca, a potom i posve jednostavni koji drugima lako vjeruju ili koje drugi lako zavode na krivi put i stranputicu. Netko je učen, pametan, načitan, sposoban uvjeravati ili druge uvjeriti, i kod tih postoji opasnost da svojim krivotvorinama odvedu druge na krivi put, da zavedu ili djeluju sablažnjivo. Nažalost, nemoguće je isključiti sablazni. Sablazni će doći, ali Isus izgovara svoj prijeteći ‘jao’. Tko svoju nadmoć nad drugima – u bilo kojem obliku – zlorabi da druge uništi ili zavede, toga će sam Bog uništiti. A već sad bi mu bilo od veće koristi kad bi s mlinskim kamenom o vratu bio bačen u morske dubine. Takav oblik smrti bijaše za Židove sramotna smrt jer je takvu uskraćen ljudski ukop i sprovod koji dolikuje Božjem stvorenju. Čak je i to bolje od vječne smrti i propasti u paklu koja mu prijeti zbog zavođenja ‘malenih’.

Tko su ti ‘maleni’? Ponajprije oni kojima se upućuje Radosna vijest; to su svi oni siromasi na koje Isus misli u blaženstvima, to su oni siromašni ‘Lazari’ koji su bez pomoći, svi koji su zapali među razbojnike, a onda i djeca. Ne zavoditi niti se dati zavesti na otpad od vjere.

Čujemo još jedan ‘jao’ iz Isusovih usta! ‘Jao’ zbog sablazni,’ jao’ farizejima, ‘jao’ je izgovorio Isus i svome izdajniku. Nikada taj ‘jao’ nije iz Isusovih usta neozbiljan, nego krajnje dramatičan i ozbiljan te moramo ga uzeti k srcu kao životnu maksimu. Isus se ne poigrava riječima. Taj ‘jao’ je već gotovo izrečeni sud i presuda spram počinitelja. Kao da mu oprosta nema. Vjernici koji svojim lošim primjerom odvode na krivi put ili su zavodnici, moraju računati s najozbiljnijim posljedicama. Naš je Bog oganj koji proždire, reći će Poslanica Hebrejima. Kad je u pitanju čovjekov spas, onda za Isusa nema šale ni igranja. Na usporednim mjestima kod Marka i Mateja imamo štoviše iz Isusovih usta zapovijed kako se pojedinac mora osakatiti, iščupati oko koje navodi na grijeh, odsjeći ruku, nogu, bilo koji ud, ako je on povod grijehu i sablazni drugima.

Židovi su ‘braćom’ nazivali svoje sunarodnjake, pripadnike iste vjerske skupine ili istoga uvjerenja. Kršćani su preuzeli taj židovski običaj, i zato upit, koliko puta ‘bratu oprostiti’? Braća su međusobno, jedan za drugoga odgovorni. I nije ljubav u tome da čovjek na nepravdu šuti ili da zatvori oči pred onim što se zbiva. Treba, prema Isusovu poimanju, učiniti dvoje: Brata opomenuti, vratiti ga na pravi put i oprostiti mu! Ne raditi mu iza leđa, ne kovati protiv njega zavjere ili mu raditi o glavi i poslu, nego pred njega stupiti otvoreno, izreći svoje nezadovoljstvo, pružiti mu priliku da krivo ispravi.

Promijeni li se (Luka rabi dvaput izričaj metanoo, – promijeniti mišljenje, obratiti se), obrati li se, oprosti mu. Pa ako treba i ‘sedam puta’, tj. beskrajno mnogo puta. Jer ‘sedam’ je broj savršenstva, punine, svršena reda i poretka u svemiru i bogoštovlju. To ‘sedam puta’ ne stavlja grješniku vanjsku granicu, nego kaže kako se treba oprostiti onome tko uvijek iznova pada u grijeh, ali ima volju obratiti i promijeniti se. Jer, tko trajno moli Boga za oprost vlastite krivnje (usp. Lk 11,4), ne može stavljati ‘rampe’ u praksi praštanja spram subraće koja su se ogriješila. Grijeh je već po sebi nesreća i zlo, i bio bi veći grijeh, ostaviti ga u grijehu sama, da u grijehu umre. Bratu treba uvijek oprostiti. Opraštanje je ravno povratu u izvorno, rajsko, edensko stanje, prije grijeha i bratoubojstva. Isus otvara put u rajsko stanje svojom riječju o praštanju i ljubavi.

      Apostoli kao da su do kraja svjesni velikoga raskoraka između onoga što Gospodin traži od njih i trenutne njihove vjere, pa stoga mole Isusa da im umnoži vjeru. Prethodno su ga molili da ih pouči u molitvi. Ovo ćemo pronaći samo u Luke, molba za duha molitve, i čvrstu vjeru. Riječ je o vjeri koja čini čudesa, to je karizma vjere. Mole za snažnu vjeru kojom mogu kao i sami Gospodin izvoditi u svijetu i među narodom silna djela. Isus odgovora hiperbolički, pretjeranom slikom: vjera kao zrno gorušice kadra je prenositi brda, čupati stabla. Iščupati nešto što se duboko ukorijenilo (stablo na koje Isus misli zna dosegnuti starost od 600 godina!), i fizički ali i metaforički, što je duboko u čovjeku ukorijenjeno, običaji, navike, mišljenja. Kao da želi Isus reći: Već ono malo vjere – sićušne – čini ono što je prema ljudskom poimanju nemoguće. Povjerenje u Boga ne računa s vlastitim silama, nego samo s jednim: S Božjom snagom. Vjera može dalje od onoga gdje razum staje.

fra Tomislav Pervan

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: