34. NKG – ČETVRTAK – BIBLIJSKA MISAO DANA

Lk 21, 20-28XXXIV. TJEDAN KROZ GODINU – ČETVRTAK
34. NKG –  Svagdan ili: Sv. Katarina Aleksandrijska, djevica i mučenica
Svagdan

KAD SE SVE URUŠAVA…
Lk 21, 20-28
Svjetska povijest tamo od šestoga stoljeća prije Krista poznaje slijed velikih kraljevstava i carstava, i čini se taj niz ne prestaje. Najprije moćni Babilonci, potom Asirci, Medijci, Perzijanci, Egipćani, a zatim je bljesnuo Aleksandar Veliki. Njegova baština prešla je u veliko Rimsko carstvo, a nakon njega veliko srednjovjekovno franačko, pa onda habsburško carstvo i kraljevstvo. Slijede kolonijalna carstva Španjolaca koji su govorili kako u njihovu kraljevstvu ne zalazi sunce, od Filipina i Tihoga oceana do zapadne američke obale, a onda Englezi i Nizozemci, Portugal, a u novije vrijeme Sjedinjene Države, kao velesila, a sada i Kina. Uvijek je riječ o velikom kraljevstvu čiji poglavar – monarh, car, kralj, diktator, predsjednik – želi određivati sudbinu svijeta. Ta su kraljevstva u sebi takva da se maleni uvijek bune i rogobore protiv velikih. I uvijek se sanja o dolasku kralja i kraljevstvu pravde, mira. O tome govori cjelokupna apokaliptika, književna vrsta nastala otprilike dvjesto godina prije Isusa Krista, a u Novom zavjetu imamo je opisanu u Isusovim govorima o posljednjim stvarima ili pak u Knjizi Otkrivenja i još nekim novozavjetnim poslanicama, ali uglavnom u kratkim crtama.
I uvijek je riječ o dolasku jednoga pravednoga kralja koji će pravično i pravedno vladati nad ljudima. Takvo što je nemoguće u ovim sadašnjim, grijehom obilježenim prilikama i svijetu. To se može dogoditi samo u novome, preobraženom svijetu. Taj novi svijet je već prisutan, nakon Isusova uskrsnuća. Utkan je u tijekove svijeta. S uskrsnućem započinje novo stvaranje. Za nevjernike Isusov je dolazak vrijeme suda i osude, a za učenike, vrijeme otkupljenja, kad moraju podignuti svoje glave jer se bliži vrijeme spasenja. Mi se ne možemo prenijeti u stanje ili kožu učenika koji su ovo slušali. Bijaše ih malen broj, a doskora je taj koji je te riječi izgovorio visio na križu, od svih ostavljen, a oni raspršeni, razbježali se. Je li sve to tako moralo svršiti?

Nakon te tragedije doživjeli su učenici drukčiji način Isusove prisutnosti, njegova dolaska. Pridružio im se kao Uskrsli, kao Proslavljeni, bio s njima za stolom, jeo, blagovao, davao naputke za budućnost. Unišao je ponovno u njihov život, iznutra, tako da se više nisu trebali ničega bojati, ni smrti, ni neprijatelja. Došao je i očitovao se kao Gospodin i Gospodar zajednice koju je nakon smrti još snažnije cementirao, povezao svojom osobom i ljubavlju. U njemu su vidjeli Spasitelja i Otkupitelja – i on ne prestaje svakodnevno dolaziti kao Tješitelj, u osobi i liku Duha Svetoga. On dolazi i ostaje.
Isus govori o opsjedanju i razaranju Jeruzalema i dolasku Sina Čovječjega. To je sadržaj današnjega odlomka iz Isusova govora o posljednjim stvarima. Propast Jeruzalema tumači Luka izričito i izrazito kao Božju kaznu, izljev Božjega gnjeva za sve što je Izabrani narod propustio kroz svoju povijest. Dvije tisuće godina imali su mogućnost usmjeravati svoj život prema Božjem Zakonu, živjeti kao narod izabranja, ali su uvijek otpadali od prve ljubavi. Jeruzalem doživljava sudbinu kao i svi ostali narodi i gradovi koji su propali zbog zloće i nevjere. Sud nad Jeruzalemom nije još sud nad svijetom. Isus samo veli kako će se Božja srdžba izliti nad ‘ovim narodom’. Nakon razaranja nastupa nova epoha svjetske povijesti, ‘vrijeme pogana’. O vremenu njegova trajanja nema govora kod Luke. Kozmičke katastrofe koje će neposredno prethoditi dolasku Sina Čovječjega nisu u svezi s propašću Jeruzalema. Isus, a tako ni Luka ne navode vrijeme toga događanja.
Isus opisuje strašnim riječima sudbinu svoga ljubljenoga grada. Ono što bijaše blagoslov, prerasta u prokletstvo. Primjerice, djeca su smatrana u židovstvu izrazitim Božjim blagoslovom. Isus govori ‘jao’ trudnicama i dojiljama u to vrijeme. Jedni su pogibali i padali od rimskoga mača, drugi kao roblje odašiljani u rudnike, ili pak nuđeni kao jeftino roblje u ondašnjem sredozemnom ozemlju, Hram i grad bijahu zgaženi do neprepoznatljivosti, a to će – prema Isusovim riječima – potrajati sve dok se ne ‘navrše dani pogana’.
Sa sudbine Jeruzalema prelazi Isus na sudbinu svijeta, dolazak Sina Čovječjega u slavi. Najutješnija riječ u svemu ovome tragičnom govoru jest: “A kad se sve to stane zbivati, podignite svoje glave jer se bliži vaše otkupljenje” (r.28). Podignuti glavu znak je nade, kretnja koju svatko može pročitati. Moramo i možemo gledati u budućnost uzdignute glave, ne potišteni, ne pognuti ni posramljeni. Vidimo kako se danas na sve strane širi klonulost, depresija, rezignacija, gospodarska kriza zahvatila je cijeli svijet, ljudi su potišteni, kao nekoć u komunizmu. Beznadni. Isus svojima upravo suprotno savjetuje. Svi apokaliptički znakovi koji se događaju na suncu, mjesecu, zvijezdama, na svemirskim tijelima ili pak na zemlji u obliku elementarnih nepogoda i katstrofa samo su znak za dezorijentaciju, gubitak smjera i kompasa u životu, gubitak orijentira. Sve svršava u tami i bezizlazju kad navale morski tsunamiji, neprispodobivi uragani, oluje. Ljudi će umirati od depresije, obezdušeni, u strahu od onoga što ih je snašlo ili što ih još očekuje, kad se uzdrmaju svemirske sile i t emelji. Sve se nalazi u ruševinama, stvarnim i psihološkim, egzistencijalnim. Sve svršava u grobu, ljudi postaju aveti, sablasti.
Čemu svi znaci ako nismo spremni ni sposobni povući zaključke? Evanđelje nas poziva da onako živimo kako bismo mogli gledati pouzdano i mirno u budućnost. Da se uspravimo i podignemo svoje glave jer se bliži naše otkupljenje. To je jedino rješenje i izlaz iz tjeskobe i tjesnaca, izlaz na novo svjetlo i novo rađanje. Ne kriti se u mišje rupe, nego podignuti svoje glave. Minuli bi rat na ovim ozemljima morao proizvesti u psihama ljudi obraćenje. Je li to obična iluzija? Ne vjerujem. Jer svakoga od nas iščekuje taj svršetak, kraj života. I možda je sutra prekasno. Danas se moramo odlučiti…

fra Tomislav Pervan