Svjedočanstvo

Jako sam dugo kuhala ovaj post u sebi, pisala sam za katoličke portale i časopise, pa nisam poradi njih, pa onda isključivo na svom profilu pa nisam radi vlastite oholosti, jer što je nego oholost izbjegavati da ti se smiju pa radije odšutite i sve ide lijepo i bez talasanja.
Ali zlo me udarilo ovih dana a mi smo Vojujuća Crkva i onda što možemo nego izvršiti protuudar?
Ovo je moje svjedočanstvo, istinito i autentično i točno se tako dogodilo, pa ako ne volite mistiku, PRESKOČITE:
Tiče se onoga što mi mnogi, uz puno oklijevanja, pišu u porukama.I onda im kažem: i ja sam to doživjela, znam kako vam je.NE BOJTE SE; VRAG JE IZVAN VAS.
Pravo je pitanje: zašto se mi katolici toliko sramimo jedni drugima reći da smo bili napastovani od zla u smislu da smo vidjeli njegovu materijalizaciju koja nam je prijetila? Prihvatljivo je kad čitamo biografije nekih svetaca i to prihvaćamo kao apsolutnu istinu ali kad vam osoba kraj vas kaže što je vidjela i doživjela, namrštimo se i sumnjamo.
KAD SMO MI TO PRESTALI BITI MISTICI?
Pisala sam fragmentarno o svom iskustvu, ali s obzirom kakva su luda vremena došla bolje iskoristiti internet dok nas ne odvedu u logore. 😃
Samo vas želim osnažiti i ohrabriti i reći vam da niste ludi nego da zlu predstavljate prijetnju i da čuvate svoju vjeru pa što bude. Pa što bude.
Ja sam vrlo lijepo plovila kroz život kao tradicionalni katolik. Formalnost i tradicija bez žara i fanatizma. To je recept za uspjeh, uvijek ste društveno prihvaćeni, ali danas razumijem koliko je ta vjera bila bljutava.
I onda sam rodila Mariju i preživjela situaciju zbog koje je jedna zagrebačka bolnica upravo obitelji imala isplatiti milijunsku odštetu. Ne mogu vam opisati strah doktora oko mene u trenu kad smo im ja i moje dijete umirali pred očima.Tresli su se kao šibe. Ja sam potpuno iskrvarila, jedna jadna čistačica poslije je mojoj obitelji, kad je sve dobro prošlo, rekla da je ono što je čistila bilo gore od svinjokolje. Marija je rođena s apgarom 1. Preživjela je. Ja sam tri dana bila na rubu jer su mi zbog iskrvarenja prestali raditi bubrezi. Preživjela sam.
Ali stvarno sam se počela pitati :Zašto? Bože zašto si me spasio?Bog zna da nisam imala hrabrosti javno izreći ništa u obrani vjere, ni teološkog znanja, ničega, darovi Duha koje sam primila u krizmi su spavali, ja nisam bila sol zemlje, daleko od toga. Da su svi katolici bili poput mene te bi vjere davno nestalo.
Ali Bog vidi dalje i zna na koje načine će nas koristiti.I svi smo mu važni. Nisam mu ja važnija od vas, imam svojih mana kao što ih svi imamo , ali Bog nas uzima takve kakvi smo i radi na nama s ljubavlju kakvu samo otac prema svom djetetu može osjećati.
I obratio me, živi Bog, naš predivni Bog. U trenutku je prestao biti osoba iz bajke u povijesti, nego je taj galilejski tesar postao za me živa ljubav i utjeha izmamio iz mene suze koje sam sama pred njime iz duše gorko isplakala, na Malu Gospu 2010. Uvijek je Ona bila tu !
Njegove rane, njih pet, liječile su moje, jednu po jednu.
Onda mi je darovao dvije godine mira, ja to zovem Pavlovom skrovitosti jer je i on poslije obraćenja imao darovano vrijeme pripreme. Inače volim sv Pavla jer mi se čini da dijelimo istu narav(opaska, prvu veliku prometnu nesreću imala sam na dan obraćenja sv Pavla). Ne uspoređujem sebe n s kim nego pričam o naravi.
Onda sam otišla u Međugorje moliti za Marijino zdravlje, to je bio prosinac 2012, ja u opasnosti , novo dijete u meni isto tako, a ja u sedmom mjesecu trudnoće gorljivo idem za Bogom i njegovom Majčicom, uvijek je ona bila tu negdje i ne, nisam dobila ono za što sam molila(ne još, nije došlo to vrijeme koje ima doći) nego što je Bog mislio da mi treba i da sam spremna.
Ukratko, 1. 12 2012. krštena sam ognjem u Međugorju. Ne znam kako to drugačije nazvati , vidim da se to često veže uz karizmatike a meni se to dogodilo u samotnoj molitvi i tišini i suzama. Prvi kršćani dobro su to znali i pomagali jedni drugima a danas je gotovo sramota prozboriti što na tu temu.
Bilo je to iskustvo ugodno i neugodno u isti trenutak. Prožme vas tolika vatra toliko strelovito, kao da je vaše tijelo proguta, a onda vas oblije hladan znoj i vi više niste ista osoba .Aktiviraju se darovi koje ste primili na krizmi i potreba da izreknete što vam je na duši jača je od bilo kakve zemaljske kalkulacije .Posljedice prestaju biti važne.
Jednostavno budi rečeno otvorio mi se nadnaravni svijet . Sljedeći dan na ukazanju vidjela sam predivnu svjetlost u obliku iskrica otprilike tri metra iznad moje glave, malo ulijevo. Bile su brze, jače od bilo kakve svjetlosti, predivne, nezemaljske, i za dvadesetak sekundi zavladala je tišina jer je došla Ona. Majčica je došla. Nebo me poljubilo onakvu jadnu, s velikim trbuhom i neizvjesnim ishodom, otvorilo mi se i zagrlilo me da me više nikad ne pusti. Neobjašnjivo je zacijelio ožiljak od Marijina poroda, uzgred budi rečeno, ali ja sam se u svom životu polako privikavala na čuda.
Stvar je bila kad vas dotakne Božja milost postajete prijetnja onoj drugoj strani.I ona čini sve da vas ustraši.
Nemate pojma koliko je teško pisati i pričati o tome i samo činjenica da bi se moglo dogoditi bilo što da me spriječi da napišem stvari koje će nekome pomoći u duhovnoj izgradnji navela me da ipak zapišem nešto, ovisno o tome hoću li jednog dana napisati tu knjigu, a nisam još jer se nije dogodilo zadnje poglavlje.
Da ne okolišam, zadnje tjedne Mihovilove trudnoće bila sam teško napastovana. Na svaku korizmenu nedjelju, oko 4 ujutro, u gornjem kutu sobe počelo bi se skupljati nešto, otprilike kao crna magla koja se onda spuštala prema meni uz užasan osjećaj hladnoće. Ako se pokriješ dekom po glavi , nema veze, imaš osjećaj kao da sjedi na pokrivaču. Naoružala sam se krunicama, zazivala sv Mihovila(sad vam je valjda jasno zašto smo pored svega toga i sina tako nazvali), spavala s bocom svete vode pod krevetom. Ja nisam strašljiv i bojažljiv tip. Uopće ga se nisam bojala, samo me ljutilo što mi remeti san a ja vrlo dobro spavam. Svega par osoba znalo je za to u to vrijeme i otvoreno sam im govorila što prolazim, i da je to običan lažljivac i kukavica. On je jadnik koji se koristi ljudskim strahom, što je veći strah to se osjeća moćniji. Što mu više govoriš da ode jer je bijedan i nemoćan i kukavica to je bješnji i nemoćniji. Najviše od svega mrzi sv Mihovila, na njegov spomen bježi u kuteve iz kojih i izmigolji. Jednom sam mu u bijesu što mi ne da spavati napravila nimalo svetačku gestu, pokrila se jastukom po glavi i spavala dalje.
U to vrijeme Mihovilova krsna kuma otišla je opet u Međugorje, ja sam dobila neki kašalj i temperaturu pa nisam više mogla i otvoreno je ispričala međugorskom župniku što se događa i da izmoli za mene molitvu zaštite.Hvala Bogu da svećenici tamo imaju dovoljni iskustva s time! On je to učinio , bila je subota, i prva nedjelja poslije bila je bez neželjenog gosta. Nikad više se nije ponovilo.Katkad čak poželim da ga vidim da mu se opet narugam u onu ružnu nestalnu njušku.
Najveći je problem što su svećenici danas više filozofi nego demonolozi i zapravo se vrlo loše znaju nositi s takvim pojavama. Kad bi oni samo znali koliku moć imaju po svećeničkom pomazanju obilato bi je koristili, ovako ostaju dragulji čiji sjaj ostaje zakopan ispod zemlje nikome na korist. Zato se katkad toliko ljutim, jer ako Bog može činiti čuda s laicima, zamislite samo što može učiniti sa svetim svećenicima i kolika je njihova snaga. Vidjeti kako uspavljuju snagu Duha tješitelja i životvorca u sebi meni je izuzetno bolno.
Kasnije mi je naravno postalo jasno zašto sam bila meta napada. Upala sam kroz neko vrijeme u žižu jer sam dobila opomenu HND-a zbog teksta o pobačaju. Tada pro life pokreta u Hrvatskoj nije ni bilo, a ja sam bila pred porodom i slavljem novog života unatoč rizicima, čekala me plućna embolija, a cijelo to iskustvo bilo je toliko predivno i katarzično da sam u bolnici bila u sedmom nebu.
Bog mi je na taj korizmeni utorak kad sam rodila Mihovila darovao djelić svoje patnje. Nije me primila anestezija i opet me uhvatila mala brojka tj statistika, dobila sam tvz paralizu u operaciji kad mozak radi apsolutno i budan je, ali vi ne možete maknuti malim prstom da pokažete da ste budni. Svaka izgovorena riječ, svaki rez, to bolno čupanje djeteta, Mihovilov prvi plač, njegova savršena ocjena, te kad su ga odnijeli sama bol i bol, spaljivanje priraslica, čak sam miris spaljenog mesa osjećala, čula sam doktorovu psovku što mu nisam dala da me sterilizira jer bi samo cvaknuo a ovako sam 45 minuta produljila muku…izdržala sam u jednoj misli koju sam u onoj užasnoj boli kad vas režu naživo uspjela uobličiti u ove riječi: moj križ pod tvoj, moja patnja k tvojoj .Ne morate mi vjerovati, ali ja sam u sat i pol agonije u mislima čvrsto držala drveni križ, gotovo da sam ga osjećala, a osjećaj poslije bio je toliko divan kao da sam prošla ispovijed života. Drugi dan poslije moji taman odahnuli, kadli u bolnici otkrivaju plućnu emboliju, upalu pluća i anemiju. Oko mene svi u panici, nose me s krevetom i bocom kisika na intezivnu koronarnu, a ja se blaženo smiješim i kažem. ah, dobro.Novi dar, Bože divan li si.Trebali ste vidjeti liječnička lica oko mene. ali dolazili su jedan po jedan na razgovor i bili su svi divni prema meni.
To je bilo 2013 dakle. Sve tekstove koje sam napisala prije toga ja ne mogu ni čitati od sramote, izgledaju kao da ih je napisala kokoš koja boluje od šećerne bolesti. To je ta moja slavna pamet koju nerijetko ističete, a ništa nije moje. Što je moje, to sam pokazivala prevelikom pameću prije. Sve što sam naknadno dobivala bilo je uliveno, samo sam trebala vremena razlučiti kako da što bolje slušam. Imala sam dobru duhovnu pomoć i dobila sam duhovnog brata i sestru koji me prate kako dišem. Njihova sam do smrti i poslije jer nas je Duh povezao i nikad nas neće pustiti.
No pitam se- jesu li i drugi ljudi imali podršku ili su naišli na nerazumijevanje kad bi smogli snage obratiti se duhovnom autoritetu?
Ali zašto vam ovo pišem? Da vas ohrabrim da se ne bojite, da jačate u ljubavi i djelima za Gospodina, da ne budete navezani za zemaljsko jer je to prolazno, da se ne smatrate ludima ako imate mistične doživljaje- doživljavali su to mnogi prije vas, ljudi zdrave pameti, koji su znali i čvrsto vjerovali u sljedeće: duhovni svijet je stvaran, on postoji i stvarniji je od ovog koji mi poznajemo.
Svi, ali baš svi ste pozvani biti sveti, biti Njegovi, biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Zar u ovim ludim vremenima u kojima živimo to nije jedina izvjesnost? On će vas tada osloboditi svakog straha i zemaljske navezanosti.
Kad je On uz vas, ničeg na svijetu se nećete bojati. Doći će vremena kad ćete ili gorjeti za Krista, ili biti oni s lijeve strane kao što je najavljeno.
Grešni ste? Pa ako je Bog oprostio razbojniku na križu do sebe, mislite da neće vama na veličanstvenom sakramentu ispovijedi koji nam je ostavio na dar?
Možda ovaj tekst ne bih napisala sedam dana prije ni sedam dana poslije danas, ali slijedim poticaj i pišem. Ako vas i riječ od ovoga potakne da budete hrabriji i otvoreniji i neustrašiviji u svojoj vjeri, onda je cilj postignut.
Duhovni svijet izvjesniji je od stvarnog i on je pravo poprište bitke dobra i zla. Nek vas ta spoznaja učvrsti u vremenima koja su pred nama i ako proživljavate išta od navedenog NISTE SAMI.
Svaka riječ napisana ovdje je istinita i dogodila se upravo kako je napisana,
tako mi pomogao Bog, Blažena djevica Marija i svi sveci Božji.

 

Nikolina Nakić 11.12.2021

%d blogeri kao ovaj: