1801 – Sveta PRISKA

Sveta PRISKA, mučenica

Sveta Priska je bila rimska djevojka čiji su roditelji bili kršćani iz plemićke obitelji. Njezini su roditelji uspjeli sačuvati svoju tajnu i nisu bili osumnjičeni da su kršćani. Ali Prisca je prezirala upotrijebiti bilo kakvu mjeru opreza. Nije se bojala svima reći u što vjeruje i čiji je križ slijedila. Tako je ubrzo postala poznata kao čvrsta mala kršćanka. A bilo je ljudi u gradu dovoljno okrutnih i zlih da mrze čak i dijete-kršćaninu i da joj požele zlo. Vrlo brzo Prisku su uhvatili stražari i doveli pred cara.

Klaudije car, iznenađeno je pogledao malu sluškinju kad ju je našao tako mladu. I pomislio je: “Ho! Lako ću natjerati ovu malu kršćanku da se predomisli i posluša me.” I naredio je svojim ljudima da je odvedu u Apolonov hram i daju je da prinese tamjan prekrasnom bogu srebrnog luka. Tako su je odnijeli na vrh Palatina, jednog od sedam brežuljaka na kojima je izgrađen Rim.

Bacili su tamjan u Priscinu ruku i rekli joj da baci nekoliko zrna u vatru u čast prekrasnog boga sunca. Činilo se da je to vrlo jednostavno učiniti, spasiti joj život – samo rasuti šaku tamnog praha po plamenu. Priska je voljela drago sunce kao i bilo tko drugi, ali je znala da je glupo vjerovati da je on bog, i opako obožavati njegov kip umjesto velikog Boga koji je stvorio sunce i sve ostalo. Tako je Prisca odbila zapaliti tamjan.

Tada se car jako naljutio i zapovjedio vojnicima da je bičuju dok nije poslušala njegovu zapovijed. Ali nisu je mogli natjerati da popusti okrutnošću. Čak su se i Rimljani tvrda srca koji su je došli pogledati divili njezinoj hrabrosti i sažaljevali njezinu patnju. Žene su plakale vidjevši je tako okrutno tretiranu, a muškarci su plakali: “Sramota! sram! mučiti malo dijete«. A onda se dogodila jedna lijepa stvar; Odjednom je oko nje zasjala jarka, žuta svjetlost i učinilo se da je mala zvijezda.

Car im je tada naredio da Prisku odvuku u zatvor i da je tamo drže mnogo dana. Ovdje je bila najnesretnija, usamljena, hladna i često gladna, pitajući se što će se strašno dogoditi sljedeće. Ali srce joj je uvijek bilo hrabro i nije se bojala.

Nakon dugo vremena, jednog jutra došao je stražar po malu Prisku. Odvukli su je i vezali u arenu da bi je divlje zvijeri rastrgale. I klečeći na pijesku, malo se pomolila, ne da bi se spasila od žestokih zvijeri, nego da bi imala hrabrosti pokazati svoju kršćansku hrabrost i naučiti lekciju ovim žešćim muškarcima i ženama koji su ih gledali.

Zatim je čuvar otvorio rešetkasta vrata jazbine na kraju arene, a iz nje je izišao veliki žuti lav. Uz užasan urlik jurnuo je u središte kruga, i stajao ondje podvezujući rep i bljeskajući svojim velikim žutim očima po cijelom mjestu. Onda je iznenada ugledao djevojčicu kako je mirno stajala s jedne strane, sklopljenih ruku ispred sebe, gledajući ga bez straha. I velika zvijer je pognula glavu i liznula joj bose noge, a onda je čučnuo uz nju. I zato je stare slike svete Priske predstavljaju s lavom pokraj sebe. Sagnula je glavu i nitko je nije čuo kako mu šapće na uho:—

“Moj dobar prijatelj! Nećeš me povrijediti, znam, jer je Gospodin zatvorio tvoja usta, kao što je učinio usta lavovima u čiju su jazbinu Daniela bacili zli ljudi. Ovi okrutni ljudi će me ubiti, ali ti si ljubazniji od njih.”

A lav je podigao pogled u njezino lice kao da razumije i tiho zarežao. Bio je prilično nježan prema njoj, ali kad im je čuvar prišao, zaurlao je i načetio se i pokazao svoje velike zube, tako da se dugo nitko nije usuđivao prići.

Ali čak je ni lav nije mogao spasiti od smrti koje se nije htjela kloniti. Napokon su ga uhvatili i odveli. Zgrožen njegovim osujećenim nastojanjima da razuvjeri Prisku, car  tada naredili stražama da je odvedu cestom koja vodi južno od brda Palatina, do mjesta pogubljenja. To je bilo neposredno ispred Ostianskih vrata, lučnog prolaza u velikom zidu koji je okruživao Rim, kroz koji je put vodio do grada Ostiuma i do mora. Neposredno ispred ovih vrata, kako bi pokazali da više nisu dostojni biti Rimljani i živjeti unutar njegovih zidina, zločinci su pogubljeni. I ovdje su mnogi kršćanski mučenici izgubili živote. Prisca je bila jedna od njih, jer su joj ovdje odrubili glavu. I do samog kraja nije ni plakala ni vrištala, niti se ikako bojala. I tako je postala sveta Priska,

Tada se dogodila još jedna čudna stvar. Kad je umrla, na nebu se pojavio veliki orao, koji je lebdio iznad tijela svete Priske visoko u zraku. A kad bi se netko od Rimljana odvažio blizu nje, orao se obrušio na njih uz strašne krike i lepetanje krila. A njegove okrugle sive oči izgledale su tako žestoke, a kandže tako dugačke i oštre, da se nitko nije usudio dotaknuti je od straha od ptice. Sveta Priska je pronašla drugog zaštitnika u okrutnom Rimu. I zato mnoge stare slike mučeništva svete Priske prikazuju velikog orla kako lebdi nad njom.

Stvorenje je čuvalo njezino tijelo noć i dan, tjerajući svakoga, sve dok kršćani, koji su čekali priliku da izađu, jedne noći nisu došli potajno i odnijeli je. Pokopali su je tamo gdje je Rimljani nisu mogli pronaći, na svom malom tajnom groblju u katakombama svete Priscile.