04. KOR – BIBLIJSKA MISAO DANA – f

IV. KORIZMENI TJEDAN – PETAK
04. KOR – Svagdan

Biblijska misao dana

ISUS – OČEV OVJEROVLJENIK

Iv 7,1-2.10.25-30
U Jeruzalemu se slavi Blagdan sjenica, sedam punih dana. Velika je to zahvala na kraju žetve, blagdan kad su se vjerni Židovi zapućivali u Jeruzalem i Hram. Zahvalnica za plodove zemlje, gumna i tijeska, za žito i vino, za masline. Radosna i vesela svetkovina, slavljena uz pjevanje psalama, uz ples i glazbu. Napose se pjevao i radosno molio Psalam 84., a potom i hodočasnički psalmi. Svetkovina zahvale i neobuzdanog radovanja. U Jeruzalemu se ne smije govoriti javno o Isusu, on je već postao opasnost. I u vlastitoj kući je nepriznat, pitaju se spram njega, tko je i što. Ni njegovi ukućani nemaju u njega povjerenja. Oni mu savjetuju da se pokaže u Jeruzalemu, da se ondje dokaže pred cijelim svijetom, tko je i što je. Činiti ondje djela koja čini u Galileji. Isus pak odgovara kako još nije došao njegov čas. Za taj se treba spremiti, psihički i fizički, duhovno.
Već je u Kani Galilejskoj, za svadbe, Isus rekao, kako još nije došao njegov čas. Taj čas je čas njegove smrti. Čas kad se Isus ne boji povući krajnje posljedice svoga života, poći u smrt. Isus kao da im veli: Vi samo idite u Jeruzalem, na svetkovinu, na mega-festival, to je vaša stvar. Slaviti Boga u masi. Boga se doživljava u intimi, tišini, povučenosti, a ne u javnosti, na velebnim skupovima. Pa ipak se Isus zapućuje, ali ne javno, nego privatno. O njemu kruže glasine u gradu, svatko ima svoje mišljenje. Međutim, Isus se ne osvrće ma mišljenje mnoštva. Mnoštvo u odnosu na njega nije mjerodavno.
Židovi zapravo misle kako njihov Bog mora djelovati i ponašati se onako kako bi oni htjeli, on bi se morao podvrgavati njihovim željama. Ne podvrgavam se ja Bogu i njegovoj volji, nego se Bog treba prikloniti meni i mojim željama. To je opetovani istočni grijeh čovječanstva, ponovni duhovni pad i progon iz zemaljskoga raja. To je opetovano opredmećivanje Boga za svoje vlastite potrebne. Ako ga već ne mogu ukloniti iz svijeta da im ne smeta, ono barem žele stvoriti sebi onoga tko će im stvarati kruh od kamenja i ispunjavati želje.

Isus se ne osvrće na to što drugi govore, pozitivno ili negativno. Njemu je do vlastite jasnoće i prozračnosti, on želi biti o svima neovisan, pa i o svojim ukućanima. On se do kraja izručuje samo svomu Ocu. Slobodan od svih, slobodan za sve. Nauk koji naučavam, veli im, nije moj, nego onoga tko me je poslao. Njegovu volju vršim, a ne ljudsku. I sve smjera prema sukobu. Prigovaraju mu kako znaju odakle je i tko su mu pretci. A kad Krist dođe, nitko ne će znati, jer je on izravni Božji poslanik. Past će kao munja s neba, tako misle. – Za ovoga pak Isusa znamo, poznamo mu rodno mjesto, znamo mu obitelj, imamo pred sobom njegovu biografiju, sve njegovo nam je transparentno. Ni po čemu se ne razlikuje od ostalih, to je jasno. Uklapa u ‘normalu’, nema ništa na njemu posebno, osobno, ništa individualno, ništa veličajno.
Isus im odgovara: Poznajete me, ali me ne poznajete. Poznate i vidite ovo vanjsko, ali to je samo dio mene. Međutim, kad biste mene do kraja poznavali, poznavali biste i onoga tko je mene poslao. Kad bi ljudi tijekom svoga života dopustili da ih iznutra zahvati sami Bog, kad bi pustili Boga u svoj život, kad bi dopustili da ih zahvati njegova istina, dobrota, čovjekoljublje, otkrili bi sebe u osobi Isusa iz Nazareta, i spoznali bi te shvatili: Bog je temelj svega u Isusovu životu, ona osnovica, ona polazna točka iz koje dolazi i prema kojoj smjera.
Dva nas tjedna dijele od Velikoga petka. Oblaci su sve tmastiji nad Isusovom sudbinom. Njemu, Učitelju i Čudotvorcu, rade o glavi. Pa ipak se ljudi pitaju: Tko je ovaj Isus? Svi o njemu govore. Velika je zapreka svima njima Isusovo čovještvo. Za njega znamo odakle je… Znamo mu sve… govore. Mesiju si oni predočavaju posve drukčije. Do te su mjere zarobljeni u svoje predrasude, u svoje tumačenje Pisma, da im to zasljepljuje srce i oči. Nisu sposobni prepoznati u Isusu samu Božju nazočnost. Isus im očajnički želi posvijestiti tko je i što je on. I tko je njegov Otac. Vremenski se ovo dogodilo nakon što je Isus umnožio kruh i održao svoj veliki govor o Euharistiji u Kafarnaumu. I ondje se veli kako mnogi njegovi učenici nisu više išli s njime. Okrenuli mu leđa jer je njegov govor tvrd govor.
Čuli smo izričaj: Isus je vikao! – Kad Isus viče, kad on podiže glas, onda moramo napeti uši, što nam to ima reći. I danas. Nije on bučao, nije probijao uši, nego je jednostavno htio svojim riječima izraziti bit i smisao svoje osobe i svoga poslanja. Kao da pisac želi reći: Isus upotrebljava sve svoje duhovne i fizičke sile da ljude uvjeri o svojoj osobi. Tko je i što je. Ništa drukčije ni danas. Probij, Gospodine, oklope i okove naše gluhoće i sljepoće, našega srca, za svoju riječ i svoju osobu!
Na odgovor, zašto čovjek živi, ateistički egzistencijalist Jean-Paul Sartre odgovorio je u svome romanu Gađenje ovako: Čovjek živi iz straha od smrti i nemoći da svoj život okonča. Dakle, prema njemu, strah od smrti i strah od samoubojstva, to je ono što nas na životu održava. Čovjek je prema njemu posijan, bačen u vrijeme, da bi se neko vrijeme hranio i prehranio u vremenu i da bi nestao u vremenu. Ništa nema razloga ni temelja, ništa nema trajanja, sve prolazi s vremenom, tako i čovjek. Isus pak kaže: Ja poznajem onoga odakle dolazim, iz koga dolazim, i on me poslao, a moja je misija donijeti njega ljudima. Stoga je on veliki izazov, onda i danas, svojim odgovorom na pitanje, čemu čovjek živi i zašto je čovjek ovdje na ovoj zemlji.

fra Tomislav Pervan

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: