0710 – SAŽETAK EVANĐELJA

KRUNICA – SAŽETAK EVANĐELJA
7. LISTOPADA

U mjesecu smo listopadu, mjesecu krunice. Krunice, svakome vjerniku tako drage molitve, molitve u kojoj se ispred naših očiju i svijesti nižu i protječu tajne Isusova i Marijina života, tajna spasenja. Isusov život, Marijin život, tajna našega otkupljenja. O Isusovu životu i smrti znamo dovoljno iz Evanđelja, dok o Marijinoj potonjoj sudbini nakon Duhova malo znamo. Marija je zacijelo najutjecajnija žena u povijesti ljudskoga roda. Prema legendi Ivan Evanđelist uzeo ju je sa sobom u Efez, a preminula je najvjerojatnije u Jeruzalemu, u vremenu održavanja tzv. Apostolskog sabora, oko god. 50., možda malo prije ili kasnije. To bi bio jedini prihvatljivi nadnevak njezine smrti u Jeruzalemu jer bi to bio događaj kad su se svi apostoli još jednom zajedno okupili na vijećanje, što je zabilježeno i zajamčeno u samome Novom zavjetu. Vjerojatno ju je Ivan doveo sa sobom iz Efeza ili je zapravo stalno živjela u Jeruzalemu.
Marija je mnoge zgode iz svoga života pripovijedala, što je onda njezina rodbina ili bliža okolina bilježila te pretočila u ono što vjerni Židovi nazivlju hagada, a to su pripovijesti s biblijskim gradivom i potkom, gdje je mnogo toga legendarno, ali je srčika povijesna istina. Sveti Luka vjerojatno se susreo u svome istraživanju izvora s tom dokumentacijom iz Marijinih usta te je to utkao u svoje Evanđelje. Višekratno on u svome Evanđelju Isusova djetinjstva govori kako je Marija sve to brižno čuvala u svome srcu, o tome razmišljala, to sve u sebi pohranjivala, ne kao u pismohranu, nego kao živo sjećanje od čega i danas Crkva živi. Mariji mnogo toga nije ni samoj bilo jasno pa se u sebi pitala što bi moralo značiti. Marija je po tome živo sjećanje Crkve.
Takvi Lukini izričaji mogu značiti samo jedno: Marija je bila svjedokinja spomenutih, odgovarajućih događaja i Luka nam želi pojasniti kako njegovi izvještaji nisu priča, spekulacija, nego vjerni izvještaji o navještaju, rođenju u Betlehemu, pastirima, susretu Elizabete i Marije. Marija je, tako reći, suautorica Lukina Evanđelja. Ona je živo pamćenje Crkve, kako ju je nazvao blagopokojni Papa.
Marija je nazočna za Duhove u dvorani Posljednje večere kad su svi primili Duha Svetoga, kad je započela najsnažnija nevjerojatna revolucija, najveći prevrat u povijesti čovječanstva, rađanje novoga Božjeg naroda. Bez toga prevrata ne bismo danas imali kao kulturnu baštinu čovječanstva Bibliju. I za kojih dvadeset godina održavao se Apostolski sabor, na istome mjestu, i Marija je vjerojatno bila nazočna ponovno te je tu vjerojatno i preminula. Preminula od sreće doživjevši kako se djelo njezina Sina nastavlja.
Marija ne govori ni u riječima ni slikama, nego zbori svojim životom, svojom smrću. I dalje nam propovijeda, govori svojim primjerom, kad se uživimo u prizore njezina i Isusova života. Kako se morala osjećati ona pred javnošću, majka raspetog prevratnika, koji je osuđen na najsramotniju smrt na križu? Kako joj je bilo pri duši? Morala je živjeti u nutarnjem egzilu, progonstvu, i sav ostatak života bio je samo veliko mučeništvo ljubavi. Majka su i Sin nerazdvojivi, napose u patnji i ljubavi. I prema predaji preminula je u Jeruzalemu gdje i danas postoji Crkva Marijina usnuća, preminuća u Getsemanskom vrtu, preko potoka Kedrona.
Od samih početaka Marija je među svim svecima najizvrsnija, prva. A da je na nebo uznesena dušom i tijelom, dade se zaključiti neizravno iz činjenice da od nje nema nikakvih zemnih ostataka. Za razliku od apostola ili mučenika te drugih svetaca čije moći častimo, zemne ostatke štujemo, pohranjujemo u moćnike, od Marije nemamo zapravo ništa. Unatoč žaru s kojim pojedinci nude razne relikvije, od Marije se ne nudi ni najmanjji tvarni ostatak. Pa ni pramen kose. Ni toliki krivotvoritelji nisu se usudili ponuditi nigdje Marijine relikvije.
To je bjelodani dokaz Marijina uznesenja na nebo. I vjernici su to od samih početaka shvatili, prihvatili i povjerovali. Marijino uznesenje jest vrhunac i dovršenje povijesti spasenja, vrhunac biblijske antropologije, nauka o čovjeku. Pogledajmo samo europske prvostolnice, veličanstvene portale na čuvenim europskim katedralama. U središtu redovito nije križ, središnji motiv tih ranih crkava bijaše Marijino okrunjenje, dovršenje Marijina života u nebeskoj slavi. Marijino uznesenje – Bog koji je dopustio da Marija bude uza Sina na križu, da bude samo korak od njegove agonije i umiranja, isti Bog je proslavio Mariju. I zato nema razumnije ni čovječnije svetkovine od njezine proslave u nebesima.
Krunica je do kraja vezana uz Svetu zemlju, napose uz Jeruzalem. Jeruzalem je grad krunice, svaka riječ iz nje ima svoje mjesto ondje, gdje je Isus u blizini – u Betlehemu – rođen, prikazan u Hramu, pronađen u Hramu, gdje su otajstva muke i proslave. Svaka se krunica veže uz Jeruzalem. Zato se blagopokojni Papa odlučio na nova otajstva, svjetla. Ako se stoljećima krunica nazivala pučkim psaltirom za nepismene i neuke, sa 150 Zdravomarija u odnosu na 150 psalama, odsada imamo četiri dijela krunice, kao usporednicu s četiri evanđelista. Kao da je Papa i nesvjesno upotpunio tu molitvu, tako dragu svim vjernicima. Govoreći rječnikom fizike, to je kvantni skok prema novome, iz Staroga u Novi zavjet. Promatrati Isusa Krista očima i bićem njegove Majke, to je Papina nakana. Tko mene vidi, vidi Oca, veli Isus Filipu. Krunica je sredstvo posvete našega života. U vjerničkim rukama taj jednostavni niz bisera mijenja svijet. To je tajna radosti i snage koji izviru iz krunice. Krunica koja nas vodi prema Isusu, prema svakomu svetohraništu, prema euharistiji kao bitnoj tajni naše vjere. Neistraživa tajna i bogatstvo.
Papa je uveo otajstva svjetla. To je njegova najdraža oporuka. Najjednostavnija od svih molitava ostaje njegov trajni spomen i oporuka. Jer ljudi će doskora zaboraviti sve povijesne činjenice koje su vezane uz netom minulo stoljeće, kao što su stvar prošlosti provala Mongola u Europu ili Francuska revolucija. Ali će se ljudi do 500 godina sjećati ovoga Pape koji je bio čudesan u svojim potezima. Krunica je sažetak Evanđelja, pred oči nam dovodi prizore iz Isusova života, daje nam da doslovce udišemo tajne i s njima živimo. Krunica je kraljevski put kontemplacije. To je Marijin put. A tko bolje poznaje i ljubi Isusa od njegove Majke?
Krunica – za promatranje, za gledanje, krunica, novi pogled na svijet, novi svjetonazor. Razumijevanje kontempliranjem, trajnim gledanjem, stalnom zagledanošću u Isusa Krista. U svakoj krunici promatramo pet ikona iz povijesti spasenja. Dvadeset tajna, dvadeset ikona, dvadeset ključnih trenutaka u evanđeljima s pomoću kojih pokušavamo obuhvatiti zbiljnost Isusove osobe, Boga među ljudima. I to očima njegove Majke.
To je pogled kroz ključanicu, pogled koji nam otkriva nove zbiljnosti, kroz koje gledamo dublje i dalje. To je čista teologija, ne samo za studente teologije, nego za teologiju uokvirenu molitvom. Molitvom koja nije brbljanje, nego prodiranje, gledanje koje ne secira, razdvaja, nego stapa i sažimlje u jedno. Teologija na koljenima. Ne odbacuje razum, nego ga oslobađa. To je vrsta pisma za slijepe, brajica, koje ne odvraća oči ni razum, dok vrtimo zrnja pod svojim prstima.
Svaka krunica vodi izravno u Isusov zavičaj, u Jeruzalem i utkiva, ušiva naše živote, kršćanske egzistencije sa Svetom zemljom. Povezani smo svi sa svetim mjestima. Svaki je desetak krunice malo hodočašćenje u Isusovu zemlju i Marijin i Isusov život. K tomu je krunica i najjednostavnija i najslađa od svih molitava. S krunicom je kao s kruhom u ustima. Što ga više držimo i dopuštamo da se rastopi u ustima onaj se škrob pretvara u ustima u pravi šećer. Tako je i s krunicom. Što je više molimo, što češće i opetovanije, to je slađa u ustima. I onda oblikuje cijeli život.
Da, ravnomjerno i redovito moljenje krunice mijenja naš život. Stoga je možemo moliti i sporo, ali i brzo. Dvadeset minuta – pristojno vrijeme za pet otajstava. Može biti i dulje i kraće. Veli se da je P. Pio nizao zrnca krunice kao ribe kroz ruke. Jednostavno su klizila. Krunica nije nikakav zakon, krunica je perivoj, vrt u kome se pojedinac nalazi, šeće, otkriva nepoznato. A ako se usne s krunicom u ruci, veli se da anđeli nastavljaju moliti namjesto molitelja. Važno je ne prestati moliti. Držati se krunice kao što se uzdrmani boksač hvata i drži konopaca u ringu. Krunica nas čini pobožnima. Ona nam ne uzima vrijeme, nego nam daruje vrijeme. Počinak. Mir. Opuštenost. S krunicom smo bez straha u duši.
Ne moramo mi mijenjati tu molitvu. Molitva krunice mijena nas. Krunica je kruna, vijenac. Na Michelangelovu Strašnom sudu u Sikstinskoj kapelici na jednome detalju vidimo kako krunica čupa prokletnika iz paklene provalije. Moliti je možemo posvuda, sami ili u zajednici, u vozilu, na šetnji, na putu, u gužvi, čekaonicama. Ona odgoni nervozu, ona nas uranja u mir i počinak. Krunica natapa osušeno tlo našega života, uzima strah. A tako je jednostavna. Moliti je u autobusu, tišini, radosti i nevolji. Ona mijenja naš život, a i našu smrt. Stavljamo je u ruke pokojnicima, zajedno s križem. Ona nas veže s našim najmilijima, s našim pokojnicima, u životu i smrti.

Fra Tomislav Pervan