28. NKG – BIBLIJSKA MISAO DANA – e

XXVIII. TJEDAN KROZ GODINU – ČETVRTAK
28. NKG – Svagdan

BIBLIJSKA MISAO DANA

ZATVARANJE KLJUČU SPOZNAJE I MUDROSTI
Lk 11,47-54

Za onoga tko poznaje Isusa Krista kao onog tko je blaga i ponizna srca, koji je ljubav sama i milosrđe i koji je sućutan za svakog čovjeka, doista nemalo začuđuje Isusov nastup prema farizejima i pismoznancima. Jučer i danas pred nama stoji i odzvanja Isusov JAO upućen pismoznancima i farizejima kao ozbiljna i strašna opomena, no budući da se taj JAO tiče i nas, on tako postaje eshatološka opomena svim naraštajima čovječanstva. Nije dobro kad čovjek neozbiljno shvaća Boga, kad zaboravi da je samo kontingentno stvorenje, a Bog Stvoritelj, jer upravo tada u našoj grijehom ranjenoj ljudskosti bude se mnogi krivi putovi i načini kojima kao da pokušavamo nadmudriti i samoga Boga.

Bog je čitavu povijest spasenja postupno pripravljao put svome Sinu. Slao je mnoge izabranike – poslanike – svome ljubljenom narodu, no gotovo su svi redom bili odbačeni i nerijetko ubijeni. U punini vremena dolazi Sin Božji, no i Njega ne prihvaćaju, i Njega kojega su toliko iščekivali ne prepoznaju i na taj način dovode se u beznadnu situaciju. I sam Bog koji je u Isusu došao ususret čovjeku sa svim svojim milosrđem ostaje bespomoćan pred slobodom kojom se čovjek opire Bogu.

I da stvar bude gora, ne samo da ni sami ne ulaze u Božje kraljevstvo, nego još i priječe drugima koji htjedoše ući. Uočimo dakle bitnu poruku današnjeg evanđelja: upravo je taj okorjeli bezbožni stav pismoznanaca i farizeja iz srca koje će se domalo dati probosti i na križu čitavo predati za naše spasenje izmamio ovaj oštri JAO. Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi i za ljubav. Kad je pao, Bog nije digao svoje ruke od čovjeka nego mu je pritekao u pomoć, u svome Sinu koji je kao milosrdni Samaritanac pridigao čitavo palo čovječanstvo i s drveta križa sve privukao sebi.

Zato je razumljivo da Isus ovako reagira kada se radi o vječnoj sudbini, o vječnom spasenju duša. To je tajna Božje ljubavi, to je tajna našega spasenja i pred tom tajnom trebamo dršćući klanjati se. A upravo je strahopoštovanje ono što je nedostajalo pismoznancima i farizejima Isusova vremena, upravo sveto strahopoštovanje – strah Božji – kao krepost nedostaje i nama danas u Crkvi. Ako pogledamo povijest Crkve i sve njezine velikane, vidjet ćemo da su svi od reda u svojoj duhovnosti, u svom odnosu prema Bogu bili maleni, ponizni, svjesni svoje bijede i krhkosti.

I upravo u tom temeljnom stavu čovjeka pred Bogom mogla se onda očitovati veličina i slava Božja. Stoga, brate i sestro, u poniznosti stvorenja dršćimo uvijek iznova pred prevelikom tajnom Božje ljubavi koja nam u svakoj svetoj misi progovara i dolazi u susret. Jer, tek kada zauzmemo takav stav, stav stvorenja pred Stvoriteljem, bit ćemo sposobni za bilo kakav rast i napredak u vjeri. Tek tada bit ćemo spremni krenuti, poput Sv. Terezije Avilske koju danas slavimo, u dubine kontemplativnog i mističnog zajedništva s Bogom već ovdje na zemlji…

fra Siniša Paušić, 15. listopada 2009.

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: