32. NKG – PROPOVIJED – AC

XXXII. TJEDAN KROZ GODINU – NEDJELJA
32. NKG – TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

DESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

PROPOVIJED

Koja je i kakva je zadnja sudbina čovjeka?

To je pitanje i odgovor današnjih misnih – liturgijskih čitanja. Isus nas uči da je ta sudbina život, ali ne ovaj život da se izjednači sa onim vječnim, kako čujemo u današnjem evanđeoskom ulomku. Mučeništvo majke makabejke i sedam sinova nam nudi sigurnu nadu u uskrsnuće za koje oni daju život, a Isus uči da je Bog, Bog živih – Abrahamov, Izakov i Jakovljev, a ne Bog mrtvih. Pavao na ovu nakanu traži od Solunjana da nastave moliti da Riječ Božja se širi i slavi…
Ako vjerski živimo i razmišljamo, onda bez ikakve sumnje uskrsnuće mrtvih je velika poruka nade. Za vjernika nije najveće blago život koji imamo, već život kojega iščekujemo i kojemu se nadamo, uza svu cijenu i vrijednost ovoga ovdje sadašnjega života kojim zavrjeđujemo onaj budući. Kršćanska nada ne živi u oblaku, živi ovdje u životu, ovdje u povijesti, ovdje u povijesti spasenja. Zato vrijedi ustvrditi da posljednja sudbina čovjeka nije jasna kao matematika ili kao kemijski sastav vode, jer to je tajna i objava koje ne podliježu razumu, već objavi i vjeri.
Naša vjera nam kaže da će čovjek uskrsnuti u cijelosti ovoga života. Neće uskrsnuti jedna silueta ili sjena čovjeka, već će uskrsnuti čovjek i žena, oni koji su hodili ovom zemljom koju su voljeli, na kojoj su toliko dobra činili, gdje su rodili i odgojili svoj porod, gdje su radili i trudili da bi mogli živjeti, gdje su umrli ljubeći križ i moleći “očenaše”. Onaj koji niječe ovo, onda postavlja pitanje u čemu bi bilo naše uskrsnuće? Biti ćemo ljudi slični anđelima i više ne podložni povijesnim uvjetima, jer u vječnosti se ne jede, ne pije, ne radi, ne ženi, ne rađa niti umire… Saduceji ne vjeruju u uskrsnuće i zato Isusu postavljanu nemoguća pitanja, baš ona “in extremis” za koja ne treba niti tražiti odgovora. Mi nismo Saduceji, a nismo ni oni “koji nemaju nade” kako kaže sveti Pavao.
Saduceji su nijekali uskrsnuće, za razliku od farizeja, iako je to bila opće poznata i opće prihvaćena nauka sviju u židovstvu. Oni su sljedba svećenika Sadoka iz vremena Salamonova i držali su se konzervativnima i veoma učenim i visokim svećenicima. Više puta su optuživani da su sklapali tajne ugovore sa neprijateljima na štetu svoga naroda. Nije ni čudo da je saducejska sljedba ubrzo i nestala. Ne spominje se nigdje poslije Isusova uskrsnuća ni u civilnim povijesnim dokumentima, a pogotovu poslije razorenja Jeruzalema 70-te godine poslije Krista od strane samih Rimljana. Tako ovo njihovo spominjane u Lukinom i drugim evanđeljima je samo jedna povijesna uspomena na nestalu sektu iz Isusova vremena. Možda nam i ovo nešto kaže glede njihova učenja i ponašanja prema uskrsnuću mrtvih i prema Isusu, ali i prema vlastitom narodu. Kazna stiže izdajice čak i brisanjem sa lica zemlje.
Oni su htjeli dana po Mojsijeviu zakonu za žive primijeniti zakon i za mrtve i postavljaju mu ovakvo pitanje tko bi uzeo za ženu onu koja ostaje bratova udovica. Isus im je mogao odmah odgovriti na više načina uzimajući Makabejce(2Mak 12,43), proroka Danijela (Dn 12,2), Knjigu Mudrosti (3,1-9) gdje se govri o čovjekovoj besmrtnosti i uskrsnuću, ali neće znajući njivovu tvrdokornost on samo citira Mojsija do kojega su oni držali, a ove druge knjige osim pet knjiga Zakona (torah). On uzima mojsija pokraj gorućega stabla kada mu Bog govori da je on Bog živih, a ne mrtvih i da je on Bog Abrahamov, Jakovljev i Izakov.
Čovjek nije biće koje je stvoreno za smrt, nego za život i to za život ovdje i u vječnosti. Smrt nema zadnju riječ jer je popbijeđena i zato se Pavao pita – gdje je smrti žalac tvoj. Zato Pavao sa sigurnošu nas pita i govori: “Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera i još smo u grijesima”(1Kor 15,17…) Sigurnost našega uskrsnuća je samo Krist i sam Krist i to uskrsli. Ako je umro i uskrsnuo da nas učini sinovima Božjim i da nam dadne novi život po svome Duhu, onda ovaj moj i tvoj život ne može biti gubitnik, već dobitnik vječnoga života. Zar ovo nije vjera Crkve što je saki dan ispovijedamo: – Isčekujem uskrsnuće mrtvih i život vječni.
Zato ovjde nema mjesta saducejskom umovanju o spolnom životu na nebesima ili kojekakvim drugim igrama. Naše je ispovjedati vjeru u uskrsnuće mrtvih i u naše osobno uskrsnuće i sve činiti da mudemo u vječnosti s Njime, a ne zaboraviti usmjeravati svaki dan svoj život s Njime i Njegovom Crkvom i Njegovim sakramentima. Dakako nikako nećemo zaboraviti moliti i za naše pokojne i za njihovo vječno uskrsnuće i njihovu vječnost i bestrtnost sa Besmrtnim i Uskrslim.
Idući putem siromašno dijete je našlo jednu zlatnu kovanicu. Siromah i sirotak, već kakav je bio, nalazio se kod jednoga brata u teškim uvjetima i jo tome brat je teški bolesnik. Kovanica je svjetlucala i srce mu obasjavala i tako je s tim svjetlucanjem on u sebi kovao tisuće dvoraca u zraku. Pitao se:
”Kako ću najbolje iskoristiti ovaj novac?”
Sjeo je na jedan kamen da otpočine i razgledao je uokolo: odjeća mu je poderana, cipele prodrte. A kruh? Suze su odmah navrle na oči netom je pomislio na kruh svagdašnji koji mu nije svagdanji.
”Bože koliko potreba, čemu sada dati prednost…?”
U tom razmišljanju prolazi putem jedan svećenik. Videći ga dječak se podsjetio na sveje pokojne roditelje kojih više nema, pa ponovno suze na oči. Evo, odluka je pala. Trči za svećenikom s kovanicom u ruci:
”Uzmite, slavite jednu svetu misu za moje pokojne i sirotne roditelje, to će im biti prva slavljena sveta misa poslije njihove smrti, jer mi koji smo siromašni to nismo mogli, a drugi nisu htjeli.”
Taj dan i taj čin je promijenio njegov život. Zagovor svetih duša i njegovih roditelja mjenjaju njegov život. Prihvaća ga od tada jedan drugi imućniji brat i odmah ga šalje u školu, kasnije na studij, brinući se za njega jednako kao da mu je sin, a ne najmlađi brat.
Taj sirotni dječak, oštroga uma i dobre naravi, raste u znanju i pobožnosti tako da će kasnije ući u samostan, postati svećenik, postići doktorat iz teologije, sveto će živjeti i nastaviti biti nazočan u znanosti, postati biskup, pa kasnije kardinal i na koncu neizbježno postaje i svetac – Sveti Petar Damiani(Iz života s.Pier Damiania,Mabić/Jukić,V.181).
Ovo me također podsjeća na toliku našu poslijeratnu siročad koja radi siromaštva nisu mogli naručiti svetu Misu za svoje pokojne roditelje i rodbinu. Mnogi su kasnije sa zahvalnošću ovo nadoknadili kada su otišli u Njemačku ili na koji drugi način došli do kruha. U svakom slučaju hvalevrijede misli i čini. To je svakako i zajam za svoje sutra.

• fra Franjo Mabic