1611 – Sveta Gertruda

Sveta Gertruda – velika zagovornica duša u čistilištu

Objave sv. Gertrude Velike (1 .dio)

Život sv. Gertude Velike
Sv. Gertruda prozvana velikom se rodila 6. 1. 1256 u Eiselbenu, u pokrajini Saksoniji u Njemačkoj. Ne zna se gotovo ništa o njenim roditeljima, vjerojatno je potjecala iz siromašnije obitelji. U 5 godini ostaje bez oba roditelja i 1261 godine je primljena na odgoj i obrazovanje u opatiju u Helfti koja je bila utemeljena 1229 godine.
Prema nakani utemeljitelja princa Brucarda od Mansfelda opatija u Helftu je trebala pripadati obnovljenom benediktinskom redu Cistercita, ali zbog složenosti crkvenih prilika u to vrijeme to nije bilo moguće kanonski provesti u djelo. A za nas je važnija činjenica da su se sestre samostana iz Helfte u to vrijeme smatrale benediktinkama cistercitkinjama koje ljubomorno i u izvornom duhu opslužuju pravilo sv. Benedikta vedre kristocentrične duhovnosti pune ljubavi prema svečanom slavljenju liturgije, posebno časoslova.
U vrijeme kada je Gertruda primljena u samostansku školu opatijom mudru upravlja opatica Gertruda od Hackeborna a rođena sestra majke opatice, buduća svetica sv. Matilda, je bila učiteljica i odgojiteljica djece. Kasnije će sam Isus u objavama sv. Gertrudi objasniti smisao ovakvog njenog životnog puta u djetinjstvu: „Izabrao sam je za svoje boravište jer mi se svidjelo da sve što je u njoj ljupko bude djelo mojih ruku… Upravo zbog toga razloga sam je udaljio od sve njene rodbine da je nitko ne bi ljubio zbog razloga krvne srodnosti, te da ja budem jedni razloga ljubavi koja se njoj iskazuje“.(Objave, 1 knj. 16)
Opatica Gertruda od Hackeborna je smatrala da bez ozbiljnog studija humanističkih znanosti djevojke koje je odgajala ne bi mogle dobro razumjeti Sveto pismo i duhovnost te se u Opatiji kao u nekom veleučilištu toga doba studiralo klasične jezike, književnost, poeziju, teologiju, glazbu, slikanje, minijature….
Sv. Gertruda je bila obdarena vanrednim naravnim talentima, pamćenja, inteligencije, intuicije, glazbe, osjećaja za lijepo te je ubrzo odskakala u napretku u studiji među svojim vršnjacima. Bila je fascinirana studijem i svjetovnim znanjem te je postizala školske uspjehe preko svakog očekivanja odgojitelja. Sama kaže da je imala impulzivan i neposredan karakter, ponekad se smatrala lijenom, priznavala je svoje slabosti i ponizno molima za oprost, savjet i tražila molitve za svoje obraćenje. U opratiji provodi sve etape svoga ljudskog i duhovnog puta sazrijevanja. U svojim sjećanjima piše kao ju je Gospodin prethodio na njenom životnom putu velikim strpljenjem i beskrajnim milosrđem zaboravljajući godine njenog djetinjstva, adolescencije i mladosti koje je povela kako piše: „u tolikoj zaslijepljenosti duha da sam bila sposobna … misliti, reći i učiniti bez ikakve grižnje savjesti sve što mi se svidjelo i bilo gdje bi mogla, da me Ti nisi preduhitrio dubokim užasavanjem prema zlu i naravnom sklonošću za dobro i izvanjskim bdijenjem drugih nada mnom. Ponašala bi se kao poganka… i to usprkos toga što si Ti htio da od djetinjstva, to jest od moje 5 godine boravim u blagoslovljenom svetištu vjere kako bi bila odgajana među tvojim najpobožnijim prijateljima“. (Objave knj. 2. 23)
Gertruda se tijekom školovanja u opatiji odlučuje za redovnički poziv i potpuno se posvećuje Bogu u monaškoj zajednici u Helftu, a kroz mnoge godine ne događa se ništa posebnoga. Studio i molitva su njene glavne aktivnosti, a naočito je voljela pjesništvo. Kasnije si je prigovarala zbog svoje velike sklonosti prema svjetovnoj poeziji. Do svoje 25 godine iako već redovnica bila je žena zaljubljenica u literaturu.
Upravo ljubav prema studiji je bio razlog zapostavljanja nutarnjeg duhovnog života, njeno srce je bilo podijeljeno između ljubavi prema studiju i ljubavi prema Bogu. Kao 24 godišnja mlada monahinja proživljava duboku duhovnu krizu i nutarnju mlakost koju nadilazi po čistom Božjem daru 27. siječnja 1281. doživljava svoje prvo mistično iskustvo.
„U mojoj 25 godini u ponedjeljak prije blagdana Marijina očišćenja – Svijećnica – u onaj željeni čas kad se moli povečerje u suton, Ti o istino, Bože moj, sjajniji od svakog svijetla, tajanstveniji od svih tajni, započeo si blago smirivati onaj nemir što si ga probudio u mom srcu. Smatram da si ti ovim nemirom pokušao uništiti kulu moje samodopadne ispraznosti i moje radoznalosti koju je moja oholost bila izgradila. Jadne li mene! Ja sam tada uzalud nosila ime i habit redovnice. Ali to ti je služilo da pronađeš sredstvo da mi pokažeš moje spasenje“. (Objave 2 knj. 1). Gertruda ima viđenje dječaka (dijete Isus) koji je vodi kako bi nadvladala trnov zaplet koji tišti njenu dušu vodeći je za ruku. U toj ruci Gertruda je prepoznala dragocjene tragove Isusovih rana koje poništavaju sve čine optužbe naših neprijatelja.
Bilo je to obraćenje buduće svetice, u studiju ona definitivno ostavlja svjetove autore i teme a okreće se svetačkoj i otačkoj tradiciji. Na poseban način će iščitavati sv. Grgura Velikog, sv. Augustina, sv. Bernarda i sv. Hugu. Obraćanje se očituje u isključivoj usredotočenosti na vlastiti nutarnji život i opsluživanju monaškog načina života. Bio je to trenutak kad se Gertrudin intelektualizam pretvorio u misticizam, čari razumske spoznaje u nutarnji plamen ljubavi.
Ovo viđenje bilo samo uvod u mistični život milosti sv. Gertrude koji će potrajati do konca njenog života. Doživljavala je razne ekstaze, nutarnje govore, objave, intelektualna viđenja. A Gospodin se udostojao udijeliti joj i posebne mistične darove koje će kasnije davati pojedinim od svojih najvećih miljenica. Tako je Gertruda zadobila nevidljive stigmate koje će Isus kasnije dati sv. Katarini Sijenskoj, dar transverberacije koji će kasnije udijeliti sv. Tereziji Avilskoj i dar rane na srcu koji će udijeliti sv. Margareti Mariji Alocoque.
Od prvog viđenja njen nutarnji život se bitno produbljuje a mistični doživljaji slijede hod liturgijske godine, došašće, božićno vrijeme, korzima, Uskrs, svetkovine, blagdan i spomen dani su kao neki humus na kome se događa mistični život Sv. Gertrude koji ona opisuje u služeći se slikama, simbolima, jednostavnim realističkim terminima s izravnim oslanjanjem na Bibliju, crkvene oce i benediktinsku tradiciju. Veći broj svojih mističnih doživljaja svetica će imati tijekom slavljenja mise ili molitve časoslova, a opisivati će ih prilagođavajući svete tekstove potrebama nutarnjeg života ali ostajući uvijek ukorijenjena u temelje teologalnih kreposti.
Mistični život milosti oblikuje duhovni lik sv. Gertrude kao onu čija je duša očarana ljubavlju prema Bogu, ljudskoj Isusovoj naravi, istovremeno čista i profinjena, ljubomorno čuvajući srce samo za svoga Zaručnika ali i brižna i osjećajna za patnje bližnjega. Gajila je veliku pobožnost prema Euharistijskom Isusu, Gospi, Srcu Isusovu i dušama u čistilištu.
U središtu pozornosti sv. Gertrude su otajstva Isusova života, na poseban način utjelovljenje, muka, otkupljenje, euharistija, Uskrs, Marija, sveci….Na poseban način treba naglasiti duhovnost i mistiku Srca Isusova i njeni spisi će potaći jedan veliki val te pobožnosti u Crkvi tako da sv. Gertrudu s pravom smatraju pretečom objava sv. Margareti Mariji Alocoque.
Svoj život i doživljaje Getruda pretvara u apostolat. U govornici je bila na raspolaganju za razgovor i savijete hodočasnicima koji su dolazili u opatiju u Helftu. Gertruda je u svom samostanu nastojala kulturom i iskustvom biti na korist drugim sestrama. Jedina služba koju je obavljala u zajednici je bila pomoćnica učiteljici pjevanja. Riječju u djelima potiče bližnjega na duhovni život, na pokore propisane pravilima dodaje još i druge tako da tko ju je susretao imao bi često doživljaj Božje prisutnosti.
Sama Gertruda doživljava osjećaj vlastite nedostojnosti i bijede te smatra da nije dostojna posebnih milosti niti da ih je dovoljno čuvala ni vrednovala iako su Božji dar: „Ajme, da si mi dao kao sjećanje na tebe samo komad stijenjka trebala bi ga čuvati si više poštovanja i brige nego li sam ja čuvala ove tvoje darove. (Objave 2 knj. 5) Ali svetica priznajući svoju nedostojnost i nutarnje siromaštvo pristaje uz volju Božju sa njom: „tako sam se malo okoristila tvojim milostima da ne mogu vjerovati da su mi bile dane samo za mene, budući da nitko ne može spriječiti tvoju vječnu mudrost. Učini o Darovatelju svakog dobra koji si mi nezasluženo udijelio tako velike darove da kod onih koji budu čitali ovaj spis da srce barem jednoga od svojih prijatelja bude dirnuto i potaknuto na misao o tvojoj gorljivosti za duše koja te je navela da ostaviš kroz toliko vremena tako neprocjenjivo dragi kamen usred odbojnog blata moga srca“.(Objave 2 knj. 5) Sv. Gertruda je na poseban način zahvalna Isusu za dva dara koja joj je udijelio: nutarnjim stigmatama i da joj je za zagovornicu dao svoju Majku. (Objave 2 knj. 23)
Životni tijek sv. Gertrude kao svih velikih mističara je bio popraćen raznim vanjskim i nutarnjim kušnjama. Njena čežnja za samoćom i skrovitošću se ne može provesti u djelo zbog velikog broja ljudi koji je traže. Kako bi je držao u poniznosti Isus je dopuštao da se u mnogim zgodama očituje njen nestrpljiv karakter sklon srdžbi do te mjere da su se neke osobe čudile i sumnjičile da ju je Gospodin tako velikodušno obdario. Često je bolesna i primorana biti u krevetu nekada i mjesecima, jednom zgodom i čitavu godinu nije mogla sudjelovati na molitvi u koru.
Sam Isus nalaže sv. Gertrudi da počne zapisivati milosti mističnih doživljaja koji joj on daruje a ona iz čiste poslušnosti to prihvaća. Tako 1289. g., osam godina iza prvog mističnog doživljaja, započinje njena pisana ostavština. Ona zapisuje svoja mistična iskustva a to djelo će imati 5 svezaka.
U povijesti duhovnosti je poznato pod naslovom Objave a za isto djelo koristio se i naslov Glasnik Božje Ljubavi. Treba odmah naglasiti da je samo onaj koji danas poznajemo kao drugi svezak ili knjigu napisala sama svetica. Zbog bolesti nije mogla više sama pisati a Isus joj nalaže da ona o svojim iskustvima pripovijeda svojim sestrama pa neka one to zapisuju. Tako su nastala preostala 4 sveska Objava i to ona koja danas nose naslove I, III, IV i V knjiga, ali oni sadrže djelomično iskustva koja je svetica pričala sestrama a djelomično sjećanja samih sestra na sv. Gertrudu u kojima se nastoji kompletirati slika o njenom životu i mističnom putu. U ovim svescima Gertrudu se najčešće naziva ne vlastitim imenom nego nadimcima Trutta, Drudis, Gerther. Tako da u ovim svecima danas nije lako razlučiti ta dva izvora ali i kao takva oni imaju veliku duhovnu vrijednost.
Drugo pisano djelo sv. Gertrude koje je došlo danas do nas su Duhovne vježbe u kojima svetica u 7 medijacija upućuje dušu na putove Božje ljubavi od obnove krsnih zavjeta pa sve do priprave za dobru smrt.
Zanimljiva je i duhovna povezanost sv. Gertrude sa onom koja joj je bila učiteljica i odgojiteljica kad je kao petogodišnja djevojčica ušla u samostan u Helftu, sv. Matildom. Naime nevezano jedan uz drugu su prolazile gotov isti duhovni i mistični put i kad se konačno Getruda otvorila Matildi ova zadnja je neko vrijeme bila uznemirena bojeći se da je prevarena, ali nakon nekog vremena molitve i meditacije shvati da ih je Bog nadahnjivao i vodio. Zbog toga je sv. Matilda odlučila surađivati sa sv. Gertrudom u pisanju svojih mističnih doživljaja. Ta knjiga je danas poznata pod naslovom Liber gratiae specialis ili Objave sv. Matilde. Tako da se sv. Getruda na neki načina smatra suautoricom ove knjige.
Nakon duge i teške bolesti Gertruda blagu umire u Gospodinu 17. studenog 1301 ili 1302 godine u svojoj 45 ili 46 godini života. A svoju pripravu za smrt ovako opisa u 7 meditaciji iz Duhovnih vježbi: „O Isus koji si mi beskrajno drag, budu uvijek samom, da moje srce ostane s tobom, da tvoja ljubav ustraje sa mnom bez mogućnosti odvajanja te moj prelazak u vječnost bude blagoslovljen od tebe, tako da moj duh, oslobođen okova tijela može odmah naći počinak u tebi. Amen“.
Malo po malo nakon smrti događaji oko Getrude lagano padaju u zaborav izuzev u monaškom, benediktinskom i cistersitskom ozračju. U tužnim i turbulentnim vremenima samostan u Helftu je razoren u ratu 1342 godine, dakle samo 40 godina od smrti svetice. I danas od njega imamo samo ruševine koje negdje, ne zna se točno gdje, čuvaju grobe sv. Getrude i sv. Matilde. Novi benediktinski samostan – opatija od Helfte je sagrađen unutar grada Eiselbena i nosio je naslov Trud-Kloser ili samostan sv. Gertrude, ali i on je opstao samo do protestantske reforme te je 1525 potpuno uništen, a ono što je ostalo od toga samostana tek će 1868 kupiti sestre Benediktinke od vječnog klanjanja.
Nakon što je samo manji krug ljudi poznavao samo dijelove spisa sv. Gertrude tek 235 godina nakon njene smrti kartuzijanac Lanspergio 1536 godine u Kelnu objavljuje cjelovit tekst svih pet svezaka Objava sv. Gertrude. Djelo je odmah postiglo veliki uspjeh i s vremenom prevedeno je na brojne svjetske jezike te je postalo jednim od klasika kršćanske i monaške duhovnosti. Sv. Gertruda jedina od žena iz njemačkog podeblja je s pravom dobila naziv Velika te se danas smatra najvećom mističarkom 13-tog stoljeća čija duhovna poruka ima trajnu i univerzalnu vrijednost. Odmah po objavljivanju Objava benediktinskim zajednicama je bilo dopušteno slaviti Getrudu kao blaženicu. Papa Inocnet XV 1677. ju je uvrstio u popis svetaca Katoličke Crkve, a papa Klement XII 1738. je odredio da se njen spomendan salvi u cijeloj Crkvi 15. listopada.
Jedine relikvije sv. Getrude koje su došle do nas danas se čuvaju u crkvi Svete Marije od Likodija.