Advent uvijek počinje četiri nedjelje prije Božića. Sama riječ ‘advent’ dolazi iz latinske riječi ‘adventus’ koja znači ‘dolazak’, a označava razdoblje isčekivanja. S jedne strane očekuje se rođenje Isusa Krista, a s druge se također očekuje njegov povratak kao spasitelja na Sudnji dan. Drugim riječima, značenje adventa je dvojako jer u te dane istovremeno slavimo prošlost u vidu Isusovog rođenja kao i budućnost koja dolazi u vidu spasenja na Sudnji dan. To su dani kada kršćani prihvaćaju postojanje Boga te istovremeno vjeru u njegov konačan sud, kao i nadu u vječan život.
Datum kada Advent počinje razlikuje se od godine do godine no nikada ne može početi prije 27. studenoga ili nakon 3. prosinca. Završava na Badnjak, 24. prosinca. U njegovom prvom dijelu, koji traje do 16. prosinca, kršćani se pripremaju za Kristov ponovni dolazak dok se u drugom dijelu pripremaju za proslavu njegovog rođenja.
Obilježavanje Adventa kao važnog razdoblja u kršćanskoj tradiciji počelo je još u 4. stoljeću. Tada je biskup Perpetuo iz francuskog grada Toursa uveo 40 dana posta koji su počinjali na dan Svetog Martina, 11. studenoga, a završavali bi na Badnjak. Sveti Martin jedan je od najpoznatijih kršćanskih svetaca, a poznat je kao zaštitnik vojnika. Kršten je s 18 godina, a upravo tada bio je vojnik koji se već pune dvije godine borio u Rimskoj vojsci protiv Gala. Međutim, neposredno prije no što je trebala nastupiti bitka kod današnjeg grada Wormsa u Njemačkoj odlučio je kako se više ne može boriti jer mu to brani vjera. Tada je izustio: ‘Ja sam Kristov vojnik, ne mogu se boriti.’ Optužen je za kukavičluk i zbog toga bačen u zatvor no tada je tamničarima odgovorio kako će dokazati svoju hrabrost – trebali su mu samo dozvoliti doći pred prvi red vojnika nenaoružan. Tako je i bilo. Kada su ga Gali vidjeli, ostali su zadivljeni njegovom hrabrošću i do borbe nikad nije došlo. Sam Martin oslobođen je službe u vojsci, a nakon toga se zaredio i čitav život, sve do svoje smrti 397. godine, proveo je posvećen Bogu.
Upravo njemu u čast uvedeno je gore spomenutih 40 dana Svetog Martina ili Martinov post koji je predstavljao preteču današnjeg Adventa. Razdoblje od 40 dana uzeto je kako bi se na taj način odalo počast Korizmi, razdoblju posta u jednakom trajanju koji se prakticira uoči Uskrsa. Međutim, već u 6. stoljeću papa Grgur Veliki skratio je razdoblje Adventa na četiri tjedna uoči Božića. Također je ukinuo dotadašnji strogi post koji je uključivao potpuno suzdržavanje od mesa i mlječnih proizvoda. Međutim, valja imati na umu da se i dan danas Advent, sukladno kršćanskoj tradiciji, smatra razdobljem kada moramo jesti i živjeti umjereno.
Adventski vijenac ima 3 ljubičaste svijeće i jednu ružičastu, a u sredinu se stavlja još jedna bijele boje
Za sam Advent karakteristične su ranojutarnje mise, poznate još i kao zornice, koje počinju u 6 sati ujutro, kao i tradicija adventskog vijenca. Njegove korijene možemo potražiti još u doba antike. Vijenac je tada predstavljao simbol pobjede pa ga često možemo vidjeti u prizorima grčkih i rimskih vojnika kojima se stavljao oko glave u čast njihovog trijumfa nad neprijateljem. Osim što predstavlja borbu nad ovozemaljskih neprijateljem koji se nalazi s druge strane bojnog polja, vijenac također simbolizira i borbu kršćanina protiv tame i grijeha koja je puna nade u Krista i njegovo spasenje.
Prvi adventski vijenac, kakav danas poznajemo, pojavio se u Njemačkoj 1838. godine u Hamburgu, u domu za siromašnu djecu. Evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern okupio je siročad s ulice i smjestio ih u jednu trošnu kuću koja je time postala njihovim novim domom. Želeći nesretnoj djeci bez ikog svog uljepšati dane uoči Božića odlučio je napraviti veliki drveni vijenac te na njemu poslagati upaljene svijeće. Upalio ih je ukupno 24, od toga 19 malenih za svaki dan u tjednu osim nedjelje i četiri velike, za svaku nedjelju uoči Božića po jedna. Ovaj ritual se djeci jako svidio pa je stoga odlučeno kako će se svake godine u isto vrijeme obnavljati. 13 godina kasnije vijenac su počeli ukrašavati grančicama zimzelenog drveća kako bi ga uljepšali, a postepeno je drvo od kojeg se vijenac radio u potpunosti zamijenilo zimzeleno granje. S vremenom se ovaj simpatičan običaj proširio po cijeloj Njemačkoj da bi ga potom prihvatili i kršćani iz drugih europskih zemalja, a potom i u Americi i diljem svijeta gdje je prisutna kršćanska vjera. Krajem 19. stoljeća polako se u svima njima ustoličio običaj pletenja adventskog vijenca no u međuvremenu su na njemu, uz zimzelene grančice od kojih je spleten, ostale samo četiri svijeće u čast četiri adventske nedjelje, uz još jednu koja se stavlja nasred vijenca.
Danas adventski vijenac možemo kupiti u bilo kojoj prodavaonici mješovite robe, što je odraz sve snažnije komercijalizacije Božića no prema tradicionalnim kršćanskim običajima trebali bi ga sami napraviti. Vijenac se plete od grančica lovora koje označavaju pobjedu nad grijesima, od grančica cedra koje simboliziraju snagu, te od lišća božikovine koje podsjeća na vijenac od trnja kojeg je Isus nosio kada su ga vodili na razapinjanje. U njega se ponekad dodaju i grančice ružmarina, biljke koja je čuvala Kristovu majku, Blaženu Djevicu Mariju, tijekom njenog bijega u Egipat na koji se uputila sa suprugom Josipom i tek rođenim malim Isusom nakon što je kralj Herod dao naredbu da se daju ubiti sva djeca u kraljevstvu mlađa od dvije godine.
Sam oblik vijenca, koji nema ni početka ni kraja, simbolizira vječnost, a u njemu se pale tri ljubičaste svijeće i jedna ružičasta. Sutra, na prvu adventsku nedjelju, treba zapaliti prvu ljubičastu svijeću koju još nazivamo i Proročanskom svijećom. Palimo je u čast proroka koji su predvidjeli Kristovo rođenje, a simbolizira našu nadu u dolazak Mesije. Odabir ljubičaste boje nije slučajan. Upravo ona predstavlja boju pokajanja i posta, a također označava i kraljevsku boju što je čini prigodnom za dolazak Krista Kralja. Drugim riječima, upravo kroz ovu boju objedinjujemo simboliku Isusove patnje na križu i slavlja zbog njegovog očekivanog dolaska koji predstavlja konačno spasenje.
Na drugu adventsku nedjelju pali se druga svijeća koja predstavlja ljubav. Neki je nazivaju i Betlehemskom svijećom, a pali se prvenstveno u čast jaslica u kojima je mali Isus boravio u štali odmah po svom rođenju. Treće adventske nedjelje pali se ružičasta svijeća koju znamo i kao Svijeću pastira, a ova vesela boja odabrana je zbog toga jer predstavlja radost. Tada, naime, nastupa vrijeme kada razdoblje pokajanja zamjenjuje razdoblje radosti zbog skorašnjeg Isusovog rođenja. Četvrta adventska svijeća ponovno je ljubičaste boje, pali se posljednje nedjelje uoči Božića, a nazivamo je još Anđeoskom svijećom. Ona simbolizira mir. Na samu badnju večer, nekoliko sati uoči Božića, pali se peta svijeća, ona bijele boje, koja se može staviti usred vijenca ili na neko drugo mjesto u našem domu, a nazivamo je Kristovom svijećom. Ona predstavlja život Krista koji je došao na ovaj svijet, a bijela je zbog toga jer upravo ta boja simbolizira čistoću i bezgrešnost.
Adventski kalendar simpatičan je običaj koji će se svidjeti djeci
Svijeće se pale zbog toga jer nas njihova svjetlost podsjeća na Isusa koji predstavlja simboličko svijetlo koje će nas izbaviti od tame i grijeha te nam donijeti nadu i spasenje. Tijekom Adventa paljenje svijeća ima i dodatnu simboliku. Svakim tjednom palimo jednu više čime polako iz razdoblja mraka i straha prelazimo u razdoblje svjetlosti i nade. Kako nedjelje prolaze tako svjedočimo sve većoj svjetlosti i na taj način naša nada raste da bi kulminirala u trenutku paljenja bijele Kristove svijeće koja nam kaže kako se rodio Spasitelj.
Osim adventskog vijenca sa svojim svijećama ovdje još treba spomenuti i adventsku svijeću. Obično se počinje paliti oko 1. prosinca no točan datum ovdje nije strogo određen. Na njoj su crticama i brojevima označeni, jedan ispod drugoga, dani do Božića, a svakog od tih dana ona pomalo dogorijeva te nas na taj način podsjeća na to da se Kristovo rođenje približava. Pali je se svaku večer i ona gori dok se obitelj okuplja za stolom na zajedničkoj večeri. Vjeruje se kako se i ovaj običaj prvi put javlja u Njemačkoj, a kasnije se proširio diljem svijeta, u sve zemlje gdje je kršćanstvo prisutno kao vjera.
Ono što će se posebno svidjeti djeci jest adventski kalendar. Prvi put se pojavljuje u Njemačkoj početkom 19. stoljeća, a premda su ga uveli Luterani danas je rado viđen i u katoličkim obiteljima. Izgleda poput kućice koja na sebi ima vratašca napravljena od 24 kartona. Kućica se postavlja na vidljivo mjesto u domu 1. prosinca, a svakim danom otvaraju se po jedna vratašca da bi se ona posljednja otvorila na sam Badnjak, 24. prosinca. Kada se neka vratašca otvore iza njih se nalazi simbol koji ukazuje na dolazak Božića, a iza one posljednje mora svakako biti prikazano rođenje malog Isusa. Na taj način djeci možemo približiti Božić i objasniti im na njima prigodan način što Advent predstavlja u životu svakog kršćanina.
I konačno, ne smijemo zaboraviti da Advent osim nade predstavlja i potvrdu kršćanske vjere u Krista koja se ponajviše manifestira kroz ljubav prema svojim bližnjima. Stoga ne smijemo zaboraviti ni na siromašne, bolesne i nemoćne za koje upravo nadolazeći dani simboliziraju nadu u bolje sutra.
Svim kršćanima želimo sretan i miran Advent.
Napisao/la G.M.
Svjedočanstva & Vjera 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.