03. NKG – PROPOVIJEDI – A

III. TJEDAN KROZ GODINU – NEDJELJA
03. NKG (A) –  TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

PROPOVIJEDI

Netom je Ivan Krstitelj uhićen, Isus počinje svoje propovjedničko poslanje iz Kafarnauma. Evanđelist Matej i ovdje jasno vidi ispunjenje proroštva proroka Izaije. On je navijestio da će zemlja Zebulonova i Neftalijeva, a to je Kafarnaum, biti proslavljena u Bogu. Dakle, još jednom se ispunjava prorokovano proroštvo u ovozemaljskom Isusovom životu. Naviješteno je da će doći iz plemena Jišajeva, od Davida kralja, da će doći u maloj pokrajini (I ti, Betleheme, nisi najmanji među kneževstvima Judinim…), zvat će se Nazarećanin jer će odrasti u Nazaretu, pošto ga je dozvao iz Egipta (Iz Egipta dozvah Sina svoga…), i sada se potvrđuje u zemlji Zebulonovoj i Neftalijevoj koju čini poznatom i Bogu milom. Ovim ispunjenima proroštava se uvijek daje prilika da i mi ponovno ispitujemo i učvršćujemo našu vjeru, gledajući kako je Gospod sve ovo predvidio, vodio ispunjenju, ostvarujući ono što je stavljao u usta svojih proroka da u Njegovo Ime govore. Ovdje se potvrđuje Božja veličina i Božja providnost, kazujući meni da i danas jednako Gospod proviđa na mjestu, na Brdu proviđenja, tu pred nama, tu preda mnom. Isus, ovdje u Kafarnaumu, odabire svoje apostole, ovdje ih poziva i daje im neobično obećanje da će ubuduće biti ribari ljudi. Ovo je poziv koji traži odziv, i to odmah i sada i odziv potpun u svemu da se slijedi onoga koji poziva. Nema polovičnosti i više predomišljanja jer je Kraljevstvo Božje blizu i treba se obratiti čitavim bićem i cijelim srcem. On se posvećuje bolesnima i potrebnima i poziva sljedbenike na isto. Psalam (27) nas ovdje poziva na potpuno povjerenje pred strahom i poteškoćama. S Gospodinom tko ide ne treba imati straha jer Gospodin pomaže u poteškoćama i jača u svakom trenutku. Uza sve poteškoće i prepreke razočaranju nema mjesta u onomu koji ide za Njim. Zato Pavao poziva Korinćane i sve nas ostale oko Korinta da se manemo – klonimo i izbjegavamo sve vrste podjela, pa makar one bile po nečijim simpatijama ili antipatijama, naoko malo škodljive, ali uvijek je ova pukotina početak nekoga većega i budućega jaza.

U današnjem evanđeoskom ulomku se zato osjeća jedna neobjašnjiva snaga riječi kojima Isus poziva svoju prvu četvoricu apostola da ga slijede, ostavljajući sve i polazeći u nepoznato. Ljudski je pretpostaviti da su ova četvorica poznavali barem malo Isusa, da su ga cijenili, a potom i bliže upoznali da bi mogli ovako odjedamput ostaviti sve i poći s njim, odnosno za njim. Međutim, Matej naglašava brzu odluku kojom želi označiti novo stvorenje čovjeka gdje se ništa ne može suprostaviti Riječi Božjoj, koja će od u svemu različitih ljudi, stvoriti zajednicu i zajedništvo koje će na čelu s Isusom preokrenuti povijest svijeta. Ovo je prvo sjeme zajednice koja će novim pozivima i odzivima načiniti i samu Crkvu.

Danas je pred nama ribarenje na Tiberijadskom jezeru ili moru. Ovaj zanat je oduvijek prakticiran na ovim mjestima i od njega se živjelo. Čak i samo ime rodnoga mjesta Petra i Andrije, Betsaida znači “kuća ribe”. Isus će danas, kao i kasnije upotrebljavati jednostavni govor koji svi mogu razumijeti, zato im kaže da će od njih učiniti ribare ljudi. Dakle, kao što sada znaju ovaj zanat tako će kasnije lako naučiti drugi sličan ovomu. Međutim, ovdje se govori i još o dobrim i nečistim ribama, jer sve ribe koje su bile pokrivene ljuskama bile su nečiste i nisu se mogle konsumirati kako zabranjuje Levitski zakonik(11,9-12). Lako je uočiti primjenu ove usporedbe; učenici su kao i ribari koji najprije ulove ribu, a zatim je razvrstavaju. Prije nego i će ih razvrstati, apostoli će ih pozvati na spasenje, pa će na koncu anđeli preuzeti ovu ulogu-zadaću razvrstavanja za slavu Božju i za vječni oganj. (Kršćanska tradicija je stvorila simbol ribe za Isusa Krista već u katakombama – ichthus – riba: Iesous Christos Theuou Uios Soter. Tertulijan je nadodao: “Mi male ribe uzimamo ime od “Ribe” Isusa Krista; rađamo se iz vode i samo ostajući u vodi biti ćemo spaseni).

Dakle, apostoli su pozvani, pozvani smo i mi da naučavamo, propovijedamo, pomažemo izgrađivati zajednicu u svakom dobrom smislu, prema našim darovima i sposobnostima u zajedništvu sa Kristom; to je vječna zadaća Crkve i onda i danas, a to znači njih onda, mene danas. Tko se opire odbija samoga Krista i njegov put, pa makar i tvrdio da ide s njime. Ne ide s njime, već propovijeda jednu drugu nauku koja nije Isusovo Evanđelje. Nije lako bilo apostolima u poganskoj Galileji odazvati se Isusu i poći u nepoznato, morao je nastupiti potpuni zaokret u njima. Ovdje se danas pitamo kada se nađemo u poteškoćama našega poziva. Ja mislim samo jedno i to samouvjereno, da kada bi svatko od nas uložio truda i odlučnosti samo jednu desetinu apostolske da nikada ne bismo imali tolikih prepreka i problema u vjeri i životu da ih ne bismo mogli riješiti. Nažalost kod nas je danas, ni jučer nije bilo toliko različito, da nas obuzima jedna mlakost i čekanje da to možda drugi uradi ili riješi, a moram znati da je to moja zadaća u mome pozivu kršćanina, jednako svećenika, redovnika ili tebe roditelja

“Svećenik je pozvao veoma živog, ali jednako tako dobroga dječaka k sebi, koji se igrao u predvorju njegova oratorija i polako mu prozborio:

– Hoćeš li mi nešto pomoći?

– Vrlo rado! – odgovori dječak dobroćudno.

Gledajući ga ravno u oči, nastavi svećenik:

– Alberto, pomozi mi spasiti svijet!

Dječak se zamisli i upita:

Kako vam ja mogu pomoći u spašavanju svijeta?Ja sam još malen i samo sam još jedan obični dječak?

Uzvrati mu svećenik:

– Ti možeš pomoći ne samo meni, već i Bogu da spasi svijet tvojom dobrotom, tvojim dobrim primjerom. Ako hoćeš i ako si darežljiv, da daruješ svoj život u službu Bogu u svećeništvu ili u redovništvu.

Dobroćudni se dječak povukao u oratorij da razmisli o tom prijedlogu. Poslije dugoga razmišljanja je razumio da je “bolje služiti Bogu nego ljudima”.

Slobodno i radosno je posvetio svoj život Bogu u spašavanju ljudi. Živio je Božju ljubav u braći ljudima i tako ih privlačio u Božju mrežu.((P.R.Mabić, Prisp.2.123).

Svima nam je jasno da je svtko od nas Albert na svoj način, ali uvijek s pozivom na Božju njivu, u Božju mrežu, ali ne biti samo ulovljen, već kao takav davati svoj puni doprinos da zajednica Crkve napreduje i živi preko mene, ne samo za mene već za one za koje sam se odlučio prihvatiti ovaj poziv. To se mora radosno očitovati kao kad majka rado daje i prima žrtvu za svoje dijete i nikada joj nije teško niti nemoguće. Zašto? Samo zato jer ima adresu svoje žrtve i svoje ljubavi. Po ovom istom formularu bismo mi svi u Crkvi trebali ispunjavati svoje zadaće, iskazivati ljubav i primati žrtve, onda ne bi bilo kriza niti raskola. Kada bi ljubav bila zakon, onda ne bi bilo zakona već samo ljubav sve i u svemu. Stoga se danas svi pojedinačno moramo ispitati koliko uistinu oodgovaramo svome pozivu u Crkvi, ili koliko je to samo osobni poziv bilo mene svećenika ili tebe vjernika. Primili smo poziv i kažemo da smo pošli i odazvali se. Jesmo li slični onima sa obale Galilejskoga mora iz Betsaide i Magdale?

“Oni ostaviše sve i pođoše brže bolje za Njim…” Na poziv se odgovara spremno i životom: opasnih bokova, pritegnutih sandala i sa štapom u ruci. Kad god zovne treba biti spreman…

fra Franjo Mabić