Isus se s učenicima nalazi u hramu. Sve vrvi od ljudi pa Isus zamjećuje mnogo detalja i svaki od njih koristi da učenike uputi u istinu. Gledao je ljude i slušao, promatrao njihovo ponašanje i slušao njihove prazne priče. Na taj način je čuo i razmišljanje Židova o jeruzalemskom hramu.
Hvalili su ga i dičili se njime, divili su se njegovoj ljepoti, raskoši zavjetnih darova. On je očito bio ponos cijeloga naroda. Štoviše, on je bio kao neka utvrda koju se ne može srušiti, znak slobode, znak da je Bog s njima koliko god im je bilo teško.
Kad je čuo te pohvale hramu Isus reče: „Doći će dani u kojima od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“ Kad te riječi čuje netko tko se toliko diči hramom, koji u hramu gleda svu sigurnost vlastitoga života jer je on jedini pravi znak prisutnosti Boga, sigurno je da će ga te Isusove riječi pogoditi. Isus kao da provocira: Što onda? Što ako se to dogodi, a on ih uvjerava da će se dogoditi. Zar sva vjera u Boga ovisi o hramu? Zar ne bi ponos naroda trebao biti Bog sam, a ne neka ljudska građevina pa bila ona i najljepša među građevinama?
Učenici pitaju tada za znak i za trenutak toga Isusova proročanstva. Isus ne odgovara na njihovo pitanje već ih upozorava da se ne zanesu kad im raznorazni proroci stanu dolaziti i predstavljati se kao Isusovi. Takvi će govoriti da se približilo vrijeme Kristova ponovnog dolaska, ali ne treba im vjerovati. Na njima je da budu pripravi jer u čas i kad ne misle, On će doći. (usp. Mt 24, 44) A kad će doći to ne znaju ni ljudi, ni anđeli pa ni sam Sin nego jedino Otac. (usp. Mt 24, 36)
Tad im stane govoriti što sve čeka njegove učenike: ratovi, glad, potresi i druge katastrofe. Zatim izdajstva, progoni, suđenja, kazne, zatvori, mučenja ili još gore ubojstva čekaju sve one koji su Isusovi i sve se to ima dogoditi prije kraja, sve to mogu očekivati. Ali to nije kraj. No Isus ne završava svoj govor s time. Daje im obećanje da će onima, koji moradnu radi njega trpjeti, dati sve što im treba da izvrše tvrdeći: „Nitko vam se od vaših neprijatelja neće moći suprostaviti.“
Oni koji ostanu postojani spasit će se. I to je Isusovo obećanje: „Radi moga imena će vas zamrziti, ali spasit ćete se vlastitom postojanošću!“ To znači da ne trebamo posustati kad na nas navale naši mrzitelji.
Međutim, pitanje je: „Hoćemo li imati snage svjedočiti za Krista u takvim trenutcima mi koji sada ne živimo za njega?“ Mi koji se sada bojimo o njemu govoriti među ljudim. Bojimo se pričati o Isusu međusobno. Ili nismo svim srcem prionuli uz njegovu radosnu vijest, uz njega samoga? Želimo li doista njegovo Kraljevstvo?
Služi li nam Isus samo da opravdamo vlastiti život, a kad treba ustati za njegovu istinu povlačimo se? Jer prolaze i ratovi i poplave, mnogi trpe za Isusa svakoga dana. Toliko je iskrivljivanja Istine danas u svijetu, toliki se protiv toga bore, tolike mrze zbog Isusove istine. A mi, pazimo dobro da svojom šutnjom ne budemo oni koji tu Istinu zaobilaze, licemjerno se pozivajući na Isusa.
Ne želimo valjda na kraju danā biti oni koji su šutjeli i dobro živjeli od imena Isusova. A oko nas, braća i sestre svjedoče tko je Krist i ne skrivaju ni trnuak istine o njemu. Ne znamo čas Kristova pohoda svijetu. Prema tome, naša je dužnost pridružiti im se jer sama ljubav nalaže da čak i pod cijenu smrti posvjedočimo ime Onoga koji jedini daje spas čovjeku. Prije nego bude prekasno – i za njih i za nas.
fra Ivan Vladić
Sviđa ti se?
Sviđa mi se Učitavanje...
